http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Umjeće stvaralaštva je najbitnije ljudsko svojstvo koje čovjeka definira kao ljudsko biće.
To je svojstvo koje čovjeku omogućava da transcendentalni doživljaj pretvori u iskustvo. Dianoetika nas uvodi u svijet naših ideokinetičkih, misaonih slika, a metodama unutar koncepta manu propria kineziterapija želim osmisliti put na kojem ćemo naučiti misaonu sliku pretvoriti u stvarni, vidljivi pokret, dati joj oblik, prostor, dinamiku i ritam, vrijeme, i sve to pamtiti. Manu propria pokretom ostvarujemo dijalog sa samim sobom i svjesnu spoznaju univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama da bi onda mogli svjesno aktualizirati sve svoje mogućnosti i tako ih spoznavati, ostvarivati i održavati geometriju svoga tijela.

Geometrija tijela iz koje proizlazi i geometrija naših pokreta je uvjet koji nas osposobljava za uspostavljanje odnosa sa okolinom u kojoj živimo, krećemo se i radimo.
Spoznavši geometriju tijela mi smo sposobni razviti i svjesno spoznati osjećaj postojanja i biti u potpunosti slobodni za život u svakodnevici. Tek spoznajom osobne slobode misli i osjećaja mi stupamo u interaktivan odnos s drugim ljudima i svijetom u kojem živimo. Sloboda i umjeće drugih bogati našu kreativnost, upotpunjuje kvalitetu našeg života, a osjećaj osobne slobode raste.

Kreativnost je riječ koja se često vezuje uz bogove i njihovu moć ili umjetnike i njihov talenat, međutim, čovjek se već svojim rođenjem upušta u avanturu umijeća življenja. Vizuelna inteligencija, sam govor i korištenje jezikom su vrlo kreativna svojstva, koja dobijamo u nasljeđe.
Kreativnost univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, iz kojeg izrasta pokret, nam nudi, bezbroj, mogućnosti da dotaknemo, one misli i osjećaje za koje nemamo riječi. Pokret tako postaje doživljaj, svjesna spoznaja stanja, misao na izvoru, osjećaj koji pamtimo. Tijelo i njegovi pokreti su izraz i doživljaj u isto vrijeme, oni su instrumentarij za širenje i oblikovanje unutarnjeg i vanjskog prostora, za ostvarenje životne harmonije, uvjet za daljnji razvoj umijeća razmišljanja i iz njega proizašlih pokreta.

Svjesna misao o nečemu, izbor nečega i odluka o nečemu, dokazuju moju sposobnost spoznavanja promjena u svijeta koji me okružuje. Sama svjesna spoznaja je već obilježje posjedovanja svojstva kreativnosti. Svijet u kojem živim, ovisno o mom raspoloženju, doživljavam i spoznajem često drugačije. Iako prolazim istom ulicom, šetam istim parkom, kupujem u istoj radnji kadkad iznenada vidim detalje koji su uvijek bili tu a ja ih nisam primjećivala. Umijeće razmišljanja i razumjevanja se iskazuje u sposobnosti prepoznavanja i hrabrost prihvatanja novih podataka na jedinstven, sebi svojstven način iako se često novi podatci ne slažu s ranije poznatim iskustvom. Umijeće kao svojstvo može biti definirano i kao transformacija elemenata spoznate stvarnosti u neku sasvim novu stvarnost. Tako, npr. petogodišnje dijete koje, bez ranijeg misaonog vježbanja, iznenada prepozna da je 4+3=7, baš kao što je i 6+1=7, ostvaruje kreativan akt.

Sposobnost dianoetike, umijeća razmišljanja je uveliko povezana sa čovjekovom urođenom znatiželjom i čuđenjem te vječnom željom za novim saznanjima, koja ga tjeraju, kadkad nesvjesno, da razvija svoja čula i obogati riznicu univerzuma svoga uma.
Sam život stimulira u nama težnju za vječnim otkrivanjem novoga a to novo je i težnja za ostvarivanjem umijeća svakodnevnog pokreta.

Neka izreka "pokret je život" postane poticaj za težnju ka ostvarivanju njegova umijeća. Razmislimo o uzrocima i uvjetima načina kojim dolazimo na svijet. Rađanje je pokret, a ne mirovanje. Međutim, baš ta zdrava prirodnost pokreta, prvi kreativni akt kojim je svaki čovjek dolaskom na svijet označen, vremenom biva na različite načine izobličen i ugušen. Svakodnevni pokret postaje nešto obično, nešto nevrijedno među ostalim vrijednostima koje obično čuvamo kao oči u glavi.
Od novorođenčadi se, dok im se još nije razvila potpuno osobnost, može učiti. Rođeni s urođenim refleksima koji obilježavaju naše osnove pokrete: osnovni mišićni tonus, disanje, dojenje, hvatanje, plač, mi još uvijek nemamo razvijenu svijesnu određenost prema sebi samome te za odnos između sebe i svijeta u kojem živimo.
Prve su godine u razvoju djeteta revolucionarne. Promatrajući dijete i njegove spontane reakcije na podražaje, te njihovim međusobnim uspoređivanjem, spoznajemo prirodnost i umijeće u kojem se kriju djetetove mogućnosti. Konture tih mogućnosti, koje nazivamo afektima vitalnosti, ostaju zabilježene u emocionalnom sjećanju i postaju osnova za kasniji razvoj ljudske svjesti i spoznaje. Iz tih kontura čovjek stvara sliku o samome sebi i odnose prema drugima. Afekti vitalnosti su pohranjene emocije koje kasnije čovjek pretvara u osjećaje koje pamti. Emocija tako dobija privilegirani položaj pri stvaranju osobnosti, jer se u dječjem razvoju javlja kao prva i djeluje na razvoj univerzuma misaono-osjetilno- osjećajnog u njemu.
Najbolji put, za spoznaju univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, je buđenje naših davnih početaka, ponavljanje prvih poticaja i izazova te oživljavanje prvih reakcija na njih, pokreta koji su ostali pohranjeni duboko u pamćenju našeg tijela. Ponovo, ovaj puta svjesno, doživjeti afekte vitalnosti, oblikovati ih u ideokinetičke, misaone slike, pretvarati ih u svjestan, ciljani pokret, sjedinjavati ih sa držanjem tijela, s onim što u svakodnevici nazivamo ponašanje. Pokretom su ispričane priče, oživljene bajke, osmišljena stanja. Osjećaj, koji prelazi u pokret, je vidljiv, ima oblik, prostor, ritam i dinamiku.

Svaki, čak i najmanji pokret je usmjeren ostvarenju nekog cilja. Taj cilj je lako spoznatljiv kada se radi o dohvaćanju materijalniih objekata ili pri obavljanju nekog posla.
Ali naš pokret često proizlazi samo iz zamisli, želje ili poriva. To je onaj dio pokreta koji ne spoznajemo i ne prihvaćamo kao pokret. Tako nesvjesno seciramo svoje biće i postajemo sužnji zakona klasične fizike dajući pokretu samo mehanička svojstva.

Pokret je, u svom izrazu, rezultat umrežavanja brojnih akcija unutar cijeloga tijela. Pokrećući se, pokretom se predstavljamo drugima u cijeloj svojoj osobnosti.
Vratimo se cilju zbog kojeg počinjemo pokret, na primjer češljanje kose ili uzimanje knjige s police. To je pokret koji ima svoj određeni cilj. Koncentrirani na cilj, zaboravljamo na ritam i pravilan tok pokreta i sve prolazi bez posljedica, ako se to odvija bez pogrešnih opterećenja i nepotrebnih napetosti unutar mišića. No, ako nismo zadovoljni sa frizurom, češljanje postaje mukotrpan posao, a knjiga koju skidamo s police nije ono što želimo, nego što moramo pa pri toj radnji pokret gubi ritam i izaziva napetost u mišićima. Jedno je jasno, mi smo u svakodnevnom životu, često, prisiljeni izvoditi pokrete bez unutarnje motivacije, a oni rezultiraju bržim umorom i bolovima. Da bi izbjegli prekomjerno napinjanje mišića, iz kojeg proizlazi njihovo skraćivanje i narušavanje geometrije naših zglobova, počnimo drugačije razmišljati o pokretu doživimo ga kao umijeće iz kojega izrastaju radnje koje tako i tako moramo obavljati. Usmjerimo li misli na pokret u nama raste i unutarnji poriv za njegovo što bolje izvođenje.
Tada ćemo osjetiti snagu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, našeg čudesnog mikrosvijeta u kojem neprestano dolazi do izmjeničnog djelovanja trenutačnog stanja i novo otkrivajućih i razvijajućih mogućnosti, koje teže svom oblikovanju u novo stanje ili pokret. Koristeći se spiralnom dinamikom koja održava sve strukture odgovorne za izvođenje pokreta, u svjesno spoznatim dimenzijama prostor- vremena u sebi, ujedinjujemo suprotnosti urođenih nam svojstava u komplementaran doživljaj radnje koju moramo činiti i pretvaramo je u ugodu za sebe.
Pokret u svom nastajanju sam od sebe slijedi, urođene nam, zakone anatomije i neurofiziologije koji određuju njegovo pravilno izvođenje. Anatomija pokreta određuje slijed dijelova tijela koji sudjeluju u njegovom izvođenju. Fiziološki zakoni održavaju spiralnu dinamiku pokreta i dinamičku ravnotežu među samim strukturama. Kineziolozi se koriste upravo tim zakonima da bi sudionike nekog od sportova uveli u svijet njihova umijeća. Svakodnevni pokret je ostao zaboravljen, još uvijek ne postoji stručnjak koji bi djecu i omladinu kroz školovanje usmjeravao u svakodnevnim pokretima, ustajanje, sjedanje, hod, čak i držanje tijela, naš obavezni uspravni stav se često tumači kao pasivno stajanje a ne kao spiralna dinamika svih tjelesnih struktura.

Svjesnom spoznajom pokreta kao važnog čimbenika u mom postojanju, ja mu dajem životna svojstva, uzdižem ga do sfere cjelovitosti pa tako dianoetikom i umijećem pokreta ostvarujem geometriju tijela i pokreta te djelujem i usmjeravam neurofiziološke procese u mom tijelu.
Biokinematika proučava geometriju tijela, tijek i obim pokreta. Pokret izrasta iz savršenstva građe našega tijela iz njegove geometrije koja je slijedeći zakon zlatnoga reza stvorila čovjeka i učinila ga mjerilom svih stvari.

Slijedimo li dianoetičkim razmišljanjem, iz zakona zlatnoga reza proizašlu, dinamičku zlaćanu spiralu, spoznajemo da su pokreti, koji izviru iz središta tijela i postepeno prelaze na pokrete ekstremiteta slobodni, tečni i izvedivi u svom punom obliku. Stabilizirano središte, u svojoj dinamičkoj ravnoteži, dozvoljava koordinirano i skladno pokretanje nogu i ruku, za razliku od bezvoljnih pokreta ekstremiteta bez stabiliziranog središta tijela.

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima, on je najkompliciraniji oblik mišljenja.

Dianoetika nam omogućava da pokret spoznamo i doživimo kao misao. Definicija, pokret je mjenjanje mjesta nekog tijela ili njegovog dijela u prostoru pod uticajem gravitacije i težine tijela, u određenom odjeljku vremena je za umjeće razmišljanja o umijeću svakodnevnog pokreta nedovoljna. Činjenica da isti mehanički zakoni vladaju i u cijelom tijeku pokreta nam dokazuje da pokret izrasta iz izvora energije koja ga oblikuje i usmjerava prema nekom cilju. Da bi doista spoznali cijeli tijek pokreta tu nam u pomoć priskače i energija naše svjesti. Ta energija, nam nije nepoznata, ona je uvijek tu, gdje je i život i da se u različitim stupnjevima osjetiti i primjeniti.
Kad postanemo svjesni mogućnosti koje nam naša osobna energija nudi možemo mjenjati i naš odnos prema pokretu. Pri tome moramo prihvatiti činjenicu da nam, upravo " ta energija", omogućava pravo odabira, ona gradi naš stav prihvaćanja, odobravanja, oduševljavanja ili stav odbijanja te negiranja pokreta, u odnosu na gravitaciju, prostor i vrijeme njegovog izvođenja.
U univerzumu našeg misaono- osjetilno- osjećajnog uma dolazi do integracionih procesa iz kojih proizlazi naša misao oblikovana u odluku koju donesemo, a odluka sama je izraz naših stvarnih težnji.
Svjesni slobode odabira kojim pokretom ćemo se služiti, mjenjamo i naš odnos prema pokretu koji u tom trenu izvodimo. Kada promjenimo odnos prema pokretu spoznajemo zašto neke pokrete izvodimo ne usklađujući ih sa zakonima gravitacije, prostora i vremena, nego dapače, nesvijesno radimo protiv njih.
Žalosno je da često, upravo tako izvedeni pokreti, izvedeni bez svijesnog uključivnja pozitivne misaono- osjećajne energije, izvedeni rutinski, postaju dio naših navika pri čemu ne osjećamo koliko životne energije nepotrebno gubimo. Takvi pokreti su jednostavno neekonomični i nisu djelotvorni.
Svijest o samom pokretu postaje motivacija pokretu. Ta svijest će nam pomoći pri savladavanju neugodnih zadataka, koje nam nameće svakodnevica. Dianoetika, koja se razvija usmjeravanjem misaono- osjetilno- osjećajne energije, daje pokretu notu savršenstva i pretvara ga u naše umijeće, a geometrija tijela oblikovana takvim pokretima postaje naše osobno umjetničko djelo.
Analiziramo li pokrete tijela moramo nabrojati, par osnovnih sekvenci, nastalih iz samih ideja o pokretu. Te sekvence se manifestiraju kao :

• sekvenca u kojoj je tijelo samo instrument upotrebe, a instrument mora biti besprijekorno uštiman da bi ono što stvara bilo i prepoznatljivo
• sekvenca u kojoj pravac pokreta određuje i formira prostor tijela i tako održava njegovu funkcionalnost
• sekvenca koja nastaje i traje ritmom, određuje tempo i dinamiku pokreta, usklađuje vrijeme s prostorom, uzdiže svijest u multidimnezionalnost stvarnog postojanja.

Razmislimo li istinski o vrstama pokreta, koje dnevno izvodimo, postaje nam jasno koliko se različitih ritmova i dinamike izmjenuje pri njihovom izvođenju. Pri tome nesmijemo zaboraviti da oni uvjetuju i stalnu promjenu položaja i držanja tijela. Svaki taj pokret, pri svom nastajanju, treba određeno vrijeme i potrošnju, neke količine, energije. Izvodeći pokrete važno je spoznati, koji dijelovi tijela najintenzivnije sudjeluju u njemu, u kojem pravcu se pokret odvija, kojom brzinom smo ga izveli i koliko energije smo u njega uložili.
Tako, npr., možemo spoznati da se pri pokretima koje svakodnevno izvodimo najintenzivnije pokreće ruka, da je pravac pokreta gore, dole, da ga izvodimo prilično brzo i pri tome trošimo puno energije. To je na primjer pokret ruke pri, pranju zuba, češljanju, vješanju rublja za sušenje, pranja prozora ili slaganja knjiga u policu. Analizom tih pokreta, možemo zaključiti da li ih izvodimo efikasno ili ne. Analizirajući pokrete nogu možemo isto izvući zaključak o njihovoj efikasnosti pri hodu. Pri takvoj analizi je važna i spoznaja osobnog ritma koji uvjetuje i pravu koordinaciju pokreta. Mi se često u svakodnevnom životu, krećemo bez pravog ritma, ne koristeći prirodne kinetičke impulse, zapostavljajući zakon zlatnog reza, ne spoznavajući spiralnu dinamiku kao osnovu iz koje pokret izrasta.
Pri satovima grupne gimnastike prihvatamo ritam voditelja, te izvodimo pokrete ne razmišljajući o njihovom porijeklu. Pokrećemo se, slično robotu, često ne izvodeći svaki pokret do kraja, da bi stigli grupu, da ne bi ispali iz okvira programiranog sata, a nekada, tek toliko da umirimo savijest.

Na plesnom podiju, svaki izvježbani, pokret postaje lagan i u skladu s melodijom koja dopire do nas. Tako znamo, pokretom, izraziti osjećaj, koji se posredstvom sluha rodio u nama i svaki put kad čujemo taktove iste muzike javlja se isti kinestetski osjećaj.
Bez vanjskog podražaja mi postajemo"gluhi" za ritam, a on je uvijek prisutan, naš osobni ritam. Drugi nas prepoznaju po pokretu, a mi sami, kao da nismo u stanju spoznati, a kamoli upotrijebiti, taj pečat svoje osobnosti.
Svaki čin koji izvodimo tijelom bi trebao biti pravi, unutarnji, doživljaj i vidljivi, vanjski izraz, umjetničko djelo koje uvijek u sebi sadrži sve nabrojane sekvence.
Tijelo, doživljeno kao instrument, da bi stvarno postalo skulptorom samoga sebe, mora integrirano sa osobnim ritmom odrediti dinamiku i tempo pokreta. Tako stvaramo virtualni prostor sebe samoga i možemo ga, vođeni pokretom, oblikovati željom i voljom. Misaona slika, ideja prostora u kojem pokret nastaje, samim pokretom, tada postaje vidljiva. Pokret tako postaje izrazom našega misaono- osjetilno- osjećajnog umijeća.

Homo Ludens spava u nama, probudimo ga

Čitala sam i još uvijek dočitavam zadnji roman Hermana Hessea "Igra staklenim perlama". 2400 godina je još uvijek budućnost, pa nas Hesse već desetljećima svojim tekstom budeći Homo Ludensa u nama uvodi u nedohvatnu budućnost i otkriva nam igru kao jedinu mogućnost da se stare vrijednosti ponovo ožive. Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu. Joseph Knecht je učitelj igre sa životom, suptilni stvaraoc trenutaka u kojem su skupljena sva dotadašnja vremena. Izrazimo li to pojmovima iz antičkih i renesansnih tipologija, u toj Igri preteže vita contemplativa , a ne vita activa. Roman je još uvijek universitas litterarum u kojem se zrcali prastari sna čovječanstva i potvrđuje da je igra sama sebi razlog i cilj.

Lav Vigotsky piše u svojim studijama o psihologiji dijeteta da je dijete u igri više za glavu od sebe samoga. Doista, igra je čudesan prostor ljudskoga duha, u kojem čovjek stvara metafore i oživljava simbole svoga odrastanja. Nažalosti, mnogi ljudi vjeruju da odrastajući moraju napustiti svijet igre i ostave je za sobom zajedno s djetinjstvom, odbace je zajedno s klikerima i staklenim perlama. Danas je igra je često podcijenjena aktivnost, no međutim, djeca kroz igru uče poštovati pravila, a njezina autentničnost, činjenica da sama u sebi sadrži svoja pravila i vlastiti cilj, otvara homo ludensu neslućene prostore slobode i stvaralaštva.

Misaonost je karakteristika Homo Sapiensa. Homo Faber se razvio iz potrebe za održanjem, a Homo Ludens nam je vratio čarobni svijet ljepote i lakoće postojanja. Jasno je da bez jednog, onog prvog, ne bi bilo ni ostala dva. Povežemo li u sebi dva praoca, Sapiensa i Ludensa tj. misaono i osjećajno, počnemo li život doživljavati kao igru , mogli bi se, možda za jedan korak, približiti idealnom čovjeku.
"Čovjek", da " to zvuči gordo", ali još ni izbliza, nije to što bi, stvarno mogao biti. Nasljeđe Homo Fabera, ono radno u nama, omogućuje sigurnost postojanja. U toj, radnoj fazi djeluje naravno i naša misaona nota. No, ono najvažnije, da bi sve ostalo, besprijekorno djelovalo, inteligencija tijela, ne spada samo u misaonost. Tijelo uzimamo "zdravo za gotovo", koristimo ga kao što koristimo upotrebne predmete i postajemo pasivni konzumenti njegovog postojanja. Ono što svjesno činimo za njega je održavanje njegove vanjske higijene, urođenim refleksima ga branimo i hranimo, a sve ostalo, kao naprimjer održanje njegove strukturalne higijene, je često samo djelomično. Tako se zatvara krug iz kojeg je teško izaći, ako ne promjenimo i unutarnji stav prema tijelu i pokretu. Djelovanje u poslovnom životu, ako se pojave bolovi u bilo kojem dijelu sustava za pokretanje, gubi na kvaliteti. Mučeni bolovima mi izvodimo rutinske pokrete, pokrete bez pravog početka i kraja. Ti pokreti su izvedeni iz obaveze i navike, a ne optimalno kako to zahtijeva logika tijela.

Svijet igre, koji svijesno napuštamo odrastajući, je poseban svijet, a igra je u svom izvornom obliku, uvijek prikazivanje nečega spontano stvorenog. Kroz igru dijete uči i ostaje slobodno u pokretu, otvoreno u biću, sretno u životu. Igra je važan dio kulture, pa je cijelo vrijeme i utjecala na njen razvoj. Iz nje su se razvili ritualni plesovi, teatar, balet, sport, a upravo u tim oblicima pokreta sudjeluje cijelo biće izvođača. Igrom su se, u davna vremena naših praotaca, razvijala i kreativna svojstva te pohranjivala u naš genetski kod. Sjedinimo Sapiensa i Ludensa u nama.

Homo Ludens, se kao pojam ili opis "čovjeka" javio krajem 18-og i u 19-om stoljeću, u vrijeme kada je čovjek sticao više slobodnog vremena. Vrijeme industrijske revolucije je odteretilo čovjeka i dalo mu mogućnosti bavljenja sobom samim i svojim željama, težnjama, omogućavalo mu konstruiranje slobodnog vremena.

Mi smo prije 2000. godina počeli živjeti s pečatom prvog grijeha i počeli u sebi negirati tijelo i njegov pokret. Homo Ludens nije opterećen prvim grijehom, čista srca i slobodne duše on živi instikte u sebi, on kroz igru stvara sebe samoga. Igra je isto što i sloboda djelovanja, koja traži samostalno razmišljanje. Igra tako postaje osnovna snaga za oslobađanje kreativnog potencijala i usmjeravanja osobne energije.

Kada danas govorimo o tehnikama, automatski mislimo na neki instrument, kojim se ta tehnika izvodi. Jasno, pri tome zaboravljamo da je ljudsko tijelo, bilo prvi instrument, koje je stvaralo tehnike. Svaka tehnika nosi u sebi nešto svoje, nešto neusporedivo, nešto što možemo nazvati posjedom. Tehnika tijela mora biti osobni posjed, nedjeljiva i neponovljiva. Opće tehnike pokreta, koje učimo posredno, kroz terapiju, sport ili ples, samo su načini učenja postupka, koji nam olakšava kreiranje osobne tehnike: spavanja, buđenja, ustajanja, hodanja, trčanja, plivanja, jedenja, pijenja, plesa, skijanja, igranja tenisa,itd.
Svaki čovjek nosi u sebi neke, urođene, predispozicije za razvoj kreativnog svojstva. To nazivamo talentom ili ljubavi za nešto. Neki su rođeni da postanu mislioci, slikari, skulptori, glumci, muzičari, vrhunski sportaši. Svi smo rođeni s mogućnosti pokretanja.To je najveći potencijal koji nosimo u našem tijelu, od prvog udisaja do zadnjeg izdisaja. Integracijom potencijala kreativnosti i pokreta, ulazimo svaki u svoj čarobni svijet umjetnosti, pa tako svatko postaje kreatorom svoje svakodenevice.

Statistički gledano, najčešći sindrom modernog "građanina" je bol sustava za pokretanje. On može biti različitog porijekla, a Europa, sasvim sigurno, boluje od sindroma nepravilnog korištenja tijela jer ga stoljećima nije vrednovala. Danas smo bombardirani savjetima i uputama o potrebi bavljenja sportom da bismo ojačali svoja tijela i smanjili riziko pojave bolova. Tijelo prestaje biti samo mjesto u kojem žive nagoni i porivi. Problem je, u tome, da nam je tijelo vraćeno bez da su nas pri tome oslobodili od prvog grijeha, nisu nam oficijelno dozvolili branje jabuke s drva spoznaje. Sport je postao nešto kao nova religija, ali ono što je dobro za jednog za drugog nije. Univerzalne tehnike bavljenja sportom, kojom bi se otklonili bolovi, nažalost, još uvijek nema. Sport, a još manje snaga, nije lijek protiv bolova.
Europejac je, pod utjecajem religije, zaboravio povezivati pokret i molitvu, pa je tako zaboravio i sve one, stare, ritualne pokrete koji su stvarali kulturu u kojoj živi, kojoj se divi i koju pasivno konzumira, u teatru ili na manifestacijama folklora.
Pokret je, kao sredstvo širenja podataka, prestao postojati u svakodnevnom životu. Mi neznamo, više, komunicirati pokretom, neznamo ga, u svakodnevici tumačiti pa ni razumjeti. Razvitkom govora, kao mogućnosti komunikacije, govor tijela je pao u zaborav. No, ostale su nam geste i mimika, rudimenti, nekad, bogatog tjelesnog izražavanja i pokazatelji svih osjećaja.
Čovjek smije, konačno, spoznati, priznati i pokazati sve svoje slabosti, ali zašto samo u okviru psihoterapije. Zar ne bi mogli, sami sebi, pokretom ukazati na sve one slijepe točke u tijelu i univerzumu uma, a onda na njima raditi, stvarajući osobnu tehniku pokreta, koju ćemo znati kombinirati u sve druge oblike kretanja.
Umjećem svakodnevnog pokreta mi ostvarujemo svoju tehniku pokreta, a ako je izvodimo svijesno obogaćujemo naš unutarnji svijet, dakle, doživljaj tijela. Pokret tako postaje "umjetnost" i umijeće svakoga od nas. Da ovo ne bi ostala samo teorija, moramo proširiti svoje znanje o tijelu i njegovim mogućnostima, moramo ući u, misteriozni svijet mozga, postati svjesni njegova besprijekornog djelovanja, vjerovati u sebe, u svoje mogućnosti i uputiti se u čudesan svijet samopoimanja, samosvjesti, samospoznaje i samomobilizacije.

Čovjek je, na koncu, uvijek sam sa svojom odlukom.

Primjerom iz svakodnevnog života, jednim od oblika koreografije svakodnevnog pokreta, želim vas potaknuti na pokušaj vježbi kontemplacije, misaono- osjećajnog treninga. No moj primjer mora ostati samo poticaj za vaše daljnje razmišljanje, za stvaranje osobnih misaonih slika, poticaj za vašu zaboravljenu misaonu gimnastiku.

Glačanje je, za mene najdosadniji oblik posla koji u svakodnevici, ipak, moramo izvoditi. Pošto cijeli tjedan radim, nedelja ujutro je jedini termin koji si s vremena na vrijeme uzimam za peglanje. Obično se tada događa da je koš s neopeglanim rubljem pun, a ja prisiljena potrebom, počinjem s motivacijom same sebe. Nakon prve jutarnje kave, postavljam dasku za glačanje na najsvjetliji dio dnevne sobe, prostora u kojem se osjećam ugodno. Izabirem i muziku koja odgovara mom osobnom ritmu i predajem se tom"glupom" neproduktivnom poslu. Razvoj tehnologije mi je omogućio i testiranje mog znanja. Glačalo je lagano i njegovo pomicanje po košulji ne uvjetuje snagu, nego spretnost . Motivacija je u tom trenutku pokret, a ne dobro isglačana košulja. Muzika, kao pozadina tog prozaičnog nedeljnog jutra, budi u meni dobro poznate ritmove iz mladosti. Tijelo, svježe otuširano, probuđeno misaonim slikama vodoskoka i fontane svjetla, zauzima automatski neutralni položaj, spremno za sva buduća opterećenja. Košulja na daski, glačalo u ruci, muzika i ritam, moj osobni ritam bude dinamiku pokreta u meni. Počinjem glačati, ali ne zato što moram, nego zato što tim jutarnjim buđenjem osobnog ritma, ulazim spremna u svaki , dnevni, okršaj.
Mislima lutam po tijelu, mislima pretvaram tijelo u djevojku koja je voljela ples. I onda ja više nisam u dnevnoj sobi, plesni podij se nalazi na otvorenom, negdje u uvali moga djetinjstva. Tamo je more i pjesak i miris Mediterana, ali i ljepota i tišina ravnice, buka i vreva velegrada, tamo su moji djetinji snovi i početak moje zrelosti. Puštam korjenje mog postojanja i postajem breza na vjetru, vrba na obali rijeke, maslina u kamenjaru. Plešem najljepši ples moje osobne koreografije. Doživljavam manifestaciju moje osobnosti, sjaj i tajnovitost umjetnosti u napetosti između sna i jave. Moje se cijelo tijelo, u savršenom odnosu svih njegovih djelova, nalazi u jednoj jedinoj točki postojanja. Sve moje želje , snovi, nade i svakodnevna realnost izviru iz te točke i postaju njegov izraz u pokretu.

U tim trenutcima živim i razumijem Joyce-ovu filozofiju. U mladosti ostavljen na stranu kao nerazumljiv, danas mi pokazuje put ka unutarnjem dijalogu, poziva me na sustavno razmišljanje, vezuje me sa katehizmom iz djetinjstva i novostečnim znanjem. Lutam sjećanjima u kojima sam kao djete vjerovala u božju snagu, povezujem ih s današnjim znanjem o velikom prasku i tada oslobođenoj energiji. Slavim tri kralja u sebi, integraciju, simetriju, svjest osjetilnosti i osjećajnosti, a s neba se spušta svjetlost spoznaje, moje svjesne spoznaje života koji svojom energijom i stvaram. Misaonim promatranjem, kontemplacijom sam uspjela ostvariti epifemiju, bogojavljanje u sebi, oživjeti uskrsnuće, stvoriti energiju vječnosti u jednom prozaičnom nedeljnom jutru.
Šaka slijedi ritam tijela. Rameni pojas, kao stabilizator, dozvoljava i omogućava, kompletan pokret ruci. Misao, izazvana ritmom, vodi ruku, koja preko šake pegli određuje pravac. Stopalasvojom stabilnošću i mobilitetom, postaju drugi inicijator istog, mog, osobnog ritma. Cijelo tijelo treperi kinetičkom energijom, glačalo jednostavno slijedi taj ritam. Rameni pojas preuzima ulogu stabilizatora iz kojeg ruka, vođena misaonom slikom oblika vala, širi pokret, oblikuje prostor u kojem zgužvana košulja dobija novi, upotrebljiv, oblik. Desno, lijevo, naprijed, natrag, pa opet sve ispočetka, u ritmu koji se širi cijelim tijelom. Ritam koji osjećam u stopalima se spiralnovalnim pokretom širi preko koljena, kukova zdjelice do kralježnice, koja postaje dinamična, trodimenzionalna spirala na čijem kraju moja glava više na spava. Glava lebdi, nošena ritmom i dinamikom mojih misli, koje su inicirale pokret i prešle u doživljaj, ne glačanja, nego pokreta kao izraza.

Svijest o pokretu, koji sam sebi postaje motivacija, pomaže pri savladavanju neugodnih zadataka, koje nam nameće svakodnevica.