DE SANCTIS ILI POVODOM "STORIJE"!
Najznacajnije I najljepše djelo iz književne kritike svakako je knjiga Francesca de Sanctisa Povijest talijanske književnosti ili na talijanskom jeziku poznata kao Storia della letteratura italiana. Ovu je razvojnu liniju koja je izvorno potekla od talijanske renesanse nastavio u 20 stolje
ću Croce I vjerojatno dostigao najviše razine književne kritike kao na primjer njegovo izlaganje filozofije I estetičke vrijednosti literature Antonia Gramscija posebno njegovih Zatvorskih bilježnica odnosno Pisama. Zašto je ta razina u Talijana toliko visoka? Pa upravo zbog toga jer se kod njih književna kritika izlaže kao osobna filozofija I utoliko jeste filozofija. Croce I ima jedan rad pod naslovom Književna kritika kao filozofija I od tada bismo mogli reći da je kod Talijana dostignuti najviši nivo književne kritike u Europi. De Sanctis se rodio 1817 u mjestu Morra Irpina ili danas Morra De Sanctis na jugu Italije. Imao je jako buran život I ta je karakteristika burnoga revolucionarnoga života I književne znanosti I njihove uzajamne povezanosti rezultirala njegovim čvrstim uvjerenjem o nužnosti oblikovanja svijesti o povezanosti znanosti sa osobnim životom I problemima vlastitoga naroda. Sudjelovao je u pobuni u Napuljskom kraljevstvu I to na čelu svojih učenika 1848 godine. Dvaputa je hapšen, odležao je tri godine u zatvoru ali je pušten na slobodu uvjetno uz obečanje da će emigrirati u Ameriku. Umjesto u Ameriku bježi s Malte u glavni grad Pijemonta Turin gdje postaje privatni učitelj, javni predavač I novinar. U svojem četverogodišnjem boravku u Zurichu od 1855 do 1859 godine on je došao u dodir s najznačajnijim kulturnim ljudima Europe toga vremena: sa Marxom, Wagnerom, Burckhardtom, Vischerom I mnogima drugima. Nakon pada burbonske vlasti u Napulju odlazi De Santcis na poziv Giuseppea Garibaldija da upravlja prosvjetom u zaostalom zavičaju. Bio je triputa ministar prosvjete u Napuljskom kraju, bio je godinama narodni zastupnik, tajnik ,a zatim potpredsjednik talijanskog parlamenta, sveučilišni profesor I novinar. Ali nikada nije prekidao svoj filozofsko kritički rad. Tako je I njegovo najznačajnije djelo Storia della letteratura italiana sazrijevala u doba kada je bio urednikom novina L’Italia. Umro je u Napulju 30 prosinca 1883 godine.
Do prvog prijevoda De Sanctisove knjige na hrvatski jezik 1955 godine hrvatska publika nije poznavala ovoga autora. Ali je prijevod Ive Frangeša u izdanju Matice Hrvatske u Zagrebu te 1955 godine u
činio da je De Sanctis gotovo preko noći postao poznat širokoj publici pa utoliko više nije bio privilegija malobrojnih književnih stručnjaka. Dakle 85 godina nakon prvog talijanskog izdanja. Općenito govoreći to vrijeme u Hrvata što se tiče literature I književne kritike bijaše jako plodonosno tako da nije slučajno da je baš nekako tijeh godina saživila I ideja o postojanju zagrebačke skole književne kritike I literaturologije općenito. Najviše je De Sanctis plijenio one naše skromne, siromašne I poštene ljude možda baš zato jer je I sam bio takav kao što je I njegovo djelo veliko mada karakteristično obojano silnim razočaranjima zbog razvoja unutrašnjih odnosa u tek ujedinjenoj domovini Italiji. U tome smo mi u Hrvata imali takoreći sličnu situaciju.
De Sanctis je pisao o svim Talijanima od Dantea I Pretrarke preko Leopardija I Manzonija. Ali je pisao I o Šileru I o mladom Zoli. Prevodio je Hegelovu Logiku I Geteova Fausta. Po ovome karakteristi
čnome prijevodu Getea naš veliki profesor Škreb svakako dijeli neke zajedničke crte sa De Sanctisom. Od romantizma De Sanctis je preuzeo uvjerenje da se umjetničko djelo I sama umjetnost moraju promatrati kao cjelokupan izraz mnogostrukog duševnoga života naroda određene epohe. Ali se I razlikuje od romantičara, Hegela posebno kod kojega postoji mišljenje da umjetnost biva rastvorena u jednom imanentnom samorazvoju ideje I filozofije. De Sanctis smatra posve drugačije I u tome se mi potpuno slažemo sa njime da je, naime, misija umjetnosti vječna. Jer je upravo ono specifično umjetnosti fantazija bez koje nitko ne može kao što ne može bez vode ili zraka. A fantaziju imaju samo pjesnici. De Sanctis kaže: " Istinu spoznajemo osjećajima, fantazijom I refleksijom a manifestira se u religiji, umjetnosti I znanosti." S druge pak strane književna kritika mora se baviti estetskom analizom. U tom smislu nama nisu vise važne istine o stvarnosti. Nama su ,posve suprotno, važne stvarnosti ljepote literature nekog autora ili pisca. Medutim nije dovoljno za njega da bude umjetnik ili da bude samo to. Za njega je takoder važno da bude čovjekom. Što pisac može izraziti ako je njegov unutrašnji emotivni život I njegova unutrašnja fantazija siromasna ili izvještačena ,ako u njemu nema vjere, ako nema osjećaja prema svijetu, ljudima I životu, ako nema što da izrazi. "Umjetnost je stvaranje kao I priroda pa ako umjetnik daje sredstva za to stvaranje, čovjek daje snagu". Dakle umjetnička fantazija obuhvaća sve vrednote ljudskog postojanja I sto je ljudski duh jači I bogatiji to je veća I bogatija I sposobnija ljudska fantazija a prema njoj se umjetnost uzdiže do najuzvisenije, najplemenitije I najpotpunije sposobnosti I aktivnosti čovjeka.
De Sanctisova literarna kritika jeste realisti
čka I po tome se ona značajno razlikuje od svake suvremene takoreći postmoderne kritike. On I kaže povodom svojih vulgarizama - "moramo sići I na ulicu". Prema ovim elementima kritike on se potkraj svoga života naročito divio upravo Zoli. Jer svaki motiv ima svoj jezik kojim se može najpotpunije izraziti esencija same stvari I kojim se može najpotpunije izraziti ta esencija pa o stvarima treba govoriti samo njihovim jezikom. Mislim da je I Isus Nazarečanin imao uzrečicu da sa ljudima treba razgovarati njihovim jezikom naravno upravo kako bi te razumjeli. Umjetnost je najpotpuniji izraz života I sam nam život daje odgovore za naša razumijevanja umjetnosti. U tom smislu onda I nije toliko čudno da je svojim stajalištem realizma De Sanctis dao najpotpuniju književnu, političku, moralnu I gradansku povijest Italije. Zbog toga Hegelove kategorije književne forme I književnog sadržaja gube prvobitno značenje. Jer ima formi koji se svode na puku melodiju u kojima se sam sadržaj gubi, u kojem nestaje ili biva upropašten a to je forma brbljavca, zamazivača, koji se satire ponavljajući kako u poeziji sadržaj ne znači ništa a da je forma s druge strane sve. Zato De Sanctis I kaže da on ne upotrebljava formu u tom "pedantskom" smislu I značenju toga pojma.
De Sanctis je u 20 stolje
ću imao takoder mnogo učenika. Jedan od njih je svakako Croce koji je za njegovu kritiku rekao da je antiliterarna po svome sadržaju no da je ujedno I antiliterarna po formi "a to je njena velika cijena". Jer literarni kritičar mora uzeti u obzir sve elemente stvarnoga I konkretnoga života I vidjeti što je to što je fantazija umjetnika uspjela izraziti I oblikovati kao motiv stvarnoga života I koji su to elementi koji su pridonijeli stvaranju umjetničke fantazije, likova, karaktera, interijera koje sve on naziva fantazmima. Tako nekako treba razumjeti I sam razvoj talijanske literature od Dantea nadalje. U Dantea riječ je o transcedentalnoj spiritualnosti koja se sa vremenom gubi. U Pretrarke ovaj duh je nježna lirika dok je kod Bokača riječ o tome da se otvara novi ideal ovozemaljskoga života. To su osnovni problemi još mlade talijanske književnosti, problemi koji se u tijeku 15 I 16 stoljeća neprestano razvijaju zaoštravajući umjetnički ukus I estetski smisao "uništavajući" vjerski I moralni osjećaj. Na tim se fundamentima razvija poezija Tassa I Ariosta I takoder Aretinova nemoralnost, Giučardinijev egoizam I na svoj način takoder I Makijavelijeva analiza političke tehnologije. 17 I 18 stoljeće nosi nove probleme I nove solucije kod Bruna, Galileja, Campanele, Vica. Medutim sa 18 stoljećem ponovno se rađa Danteov unutrašnji svijet a nova literatura ističe isti nacionalni I humani ideal I smirem religijski stav naoko rezigniran ali sa duboko ljudskim momentima koji su najljepse izraženi u stihovima Leopardija. To je isti onaj duh koji okuplja sve Talijane 19 stoljeća oko ideala političke slobode I narodnog jedinstva. U tom smislu I treba promatrati De Sanctisa I njegov napor da izgradi jedno estetsko djelo kojem bi odgovarao estetski ideal koji se oboje prožimaju sa povijesnim I političkim momentima socijalnoga života Italije pa je onda ovdje po srijedi pokušaj za jednom najpotpunijom vizijom duhovnoga života Italije kroz stoljeća. Zato Storia della letteratura italiana jeste djelo koje ne stari I koje je svagda suvremeno.
zlatan gavrilovic kovac
bglavac
irida
edin.kecanovic
