"Ovo zadnje umiranje svijeta je bilo drugačije od svih prijašnjih" probudi me Dianin glas.
Pored mene je na prekrasnom krevetu od latica cvijeća ležao još usnuo moj bezimeni pratilac. Prostor u kojem sam se probudila je bila bijela odaja sa mramornim žrtvenikom u sredini. Svjetlost je dolazila iz visine kojoj nije bilo kraja. Na žrtveniku je bilo prosuto cvijeće i ugodan još nepoznati miris se širio zrakom.
"Kako to misliš?" začuh nepoznati ženski glas
"Draga moja Ifigenija, ti to ne možeš znati. Rođena si poslije zadnjeg stvaranja svijeta" odgovori veselo Diana
"Šta je danas drugačije?" upita znatiželjno svećenica
"Ovaj put su nedotaknute ostale samo misli" odgovori Diana
"Kako to znaš?"
"Osjećam ih, dodiruju me. Misli su se uzdigle iz pepela kao što se jednom uzdigao Feniks. Pri prošlom prasku je ostala samo neoblikovana energija koja se morala ponovo nabijati, oblikovati i pretvarati u svijest. Bila je to energija bez sadržaja. Crvi, gliste i insekti su gmizali pepelom. Pokušala sam se udomiti u jednoj glisti, ali prošli su milioni godina dok sam preko nje mogla komunicirati. "
"Tko spava u hramu?" upita znatiželjno Ifigenija
"Moje zadnje utjelovljenje i njen bezimeni pjesnik. Prije smrti svijeta su uspjeli zajedno prekoračiti vrata vremena jer su bili ujedinjene suprotnosti, Apolonizijsko- Dionizijska simbioza, posljednja iluzija stvarnog života prije sudnjeg dana. Oni nose u sebi vrijeme i jedino oni ga mogu stvarati dalje." odgovori joj mirno Diana.
"Tamo gdje je bila aleja kamenih statua je danas velika pustinja od pepela. Nad njom se digao magloviti oblak pun kristalne svjetlosti u bezbroju boja. Sofija skrivena u njenom beskraju je u njih udahnula život sinhronizirjući suprotnosti u harmoniju novonastajuće stvarnosti. U Panteonu je danas prvi sabor. Geja i Uran bezposleni slušaju novonastajuću simfoniju univerzuma. Kronos proždrljivo čeka da zavlada spoznajom, Kairos, brži od vjetra, nudi svoj pramen i uskovitlana snaga, jača od najačeg reaktora prošlog vremena, spaja niti od kojih su satkane misli u nove dimenzije. Trenutak nove vječnosti je počeo draga moja Ifigenija" završi sretno Diana.
"Jesi li sigurna da će njih dvoje pobijediti Kronosa?" zapita ju jednom davno spašena svećenica.
"Oni nisu proždrljivi. Dok su stajali na vratima vremena nisu željeli besmrtnost i spoznali su ljubav. Ja znam puno više o njima od njih samih. Ja vladam i njihovom podsvjesti u kojoj su skriveni ideali o suptilnoj ljubavi koja ruši sve prepreke i oblikuje uvijek nove istine o stvarnom postojanju. Ona je plod slabosti koja je prešla u snagu emocionalnog uma, a u njemu spava nježnost gorštaka i intelekt tisućljetne biblioteke. Njihov spoj je skrivena jačina metode pretjeravanja, poništavanje i u isto vrijeme ostvarenje božjeg postojanja. Okupani vodom sa izvora života u dnu Parnasa, dotaknuti muzama oni su ostali jedino svjedočanstvo tisućljetne zemaljske ljubavi." odgovori joj Diana
"Oni nisu bili na izvoru Kastralske vode." pobuni se Ifigenija
"Njihov trg cvijeća je tamo gdje su nekad živjele muze, gdje su Pitije proricale sreću i nesreću, gdje je spaljena istina o mom postojanju. To je mjesto gdje su spoznali protegu vremana i mirni dočekali smak svijeta."
Pored mene na krevetu od latica cvijeća, koje su jučer kitile moju kosu, se budi moj bezimeni ljubavnik. Dianin glas još uvijek traje.
"Ona je bila jača od Dafne i nije dozvolila da joj ljubav promjeni oblik. Nije se bojala osjećaja. Iako okrunjena vjenćićem od cvijeća ona je ostala tijelom i srcem žena."
"Ali oni više ne izgledaju kao ljudi prije smaka svijeta." reče Ifigenija
"Ljubav ih je oblikovala u najljepše fotografije iz njihovog vremena. Hamilton je ovjekovječio ljepotu ljudi u svojim umjetničkim fotografijama. Njihova tijela su postala simbolom jasnoće i mira u ljubavi spoj svjetla i sjene koji će se oblikovati njihovim mislima." odgovori Diana
Jutro miriše nekim meni nepoznatim opojnim mirisom. Nad nama plavetnilo neba i galebovi. Lovorovo stablo i grm bunike me podsjeća na vrijeme prije vremena iako je miris koji se širi drugačiji od svih dosad poznatih mirisa.
"Nalazimo se na pupku svijeta." pomislih gledajući u izvor bistre vode.
"Koliko je sati?" upita me pjesnik trljajući oči.
"Sat ustajanja je već davno prošao" odgovorih mu nježno.
"Ovaj san je trajao dugo. Osjećam se drugačije nego inače." reče rastežući se
"Šta misliš koji je danas dan?"
"Čini mi se da sam izgubio vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova."
Iz kapljica rose sa novoprocvalog cvijeća oko nas uzdignu se oblačić i u tragu sunca mi vidjesmo treperenje poznatih niti neke daleke, ali poznate svjesti. Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Mi osjetismo vrijeme i prostor u sebi, ali to nije bilo ono dobro poznato jutro u kojem je zidni sat otkucavao šest puta i u kuhinji mirisala svježe skuhana kava.
Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi neke nove muzike i ja više nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam.
Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su bile drugačije.
nastavak: "Misaoteka Proustiana"
bglavac
edin.kecanovic
