Jučer smo slavili dan LJUBAVI i ja poželjeh promjenuti svijet i sebe u njemu, poželjeh saznati kada i kako se rodilo vrijeme i ljubav u njemu. Zatvorih oči.

Izgledalo mi je kao da se uistinu ostvarilo davno proročanstvo i jedna velika zvijezda, neka još neviđena svijetlost, se spustila nad tisućljetni kameni grad i mi sjedinjeni u želji sudjelovasmo u smaku svijeta i njegovom ponovnom rađanju.

Ušli smo u trenutak i doživjeli neku novu, još nedokazanu istinu.

"Gdje si?" upitah
"Pronašao sam novu stranu svijeta. " Srcemsrcu mi odgovori veselo.
Krenuh za glasom koji je još uvijek uzburkava moju krv i pretvara je u šampanjac i utonuh u san.

Trg cvijeća je mirisao eteričnim snom. On je sjedio za stolom na terasi neke male kavane. To je bila ista ona kavana iz vremena studentskih nemira, ona mala kavana u najstarijem i natamnijem dijelu grada, sličila je i na kavanu iz Mrtvih voda, ali je ipak bila drugačija.

Mjenjala je oblik pod crvenilom neba i zrcaljenjem u plavetnilu vode koja nas je okruživala. U trenu mi se učini da vidim obrise Dianinog hrama, ruševine Apolonovog svetišta, lomaču na Campo del Fiori, zvonik crkve u Combry i staklenu kupolu od sedam prstenova na čijem se vrhu zrcalila slika o nastajanju svijeta.

Svijest univerzuma pruži svoju ruku i dotaknu Srcemsrcu. On omamljen ljepotom trenutka dotaknu njene prste vrhovima svojih prstiju.

"Ecce Homo" začuh misao, a iz zrcala sna me gledalo lice s debelim tamnim brkovima.
"Homo u liku boga filozofa, u liku opuštenosti duše i snazi uma." odgovorih tmurnom filozofu koji je nekada davno nijekao egzistenciju stvoritelja.

More, iako je mirisalo osekom, je još uvijek bilo puno plime, a galebovi su pozdravljali svjetlost koja je trajala nijansom pred zalaz sunca. Osmjeh na njegovom licu me podsjeti na sutone koje smo do jučer voljeli. Voljeli smo trenutke između juga i zapada, trenutke koji su uvijek trajali prekratko.

"Tamo odakle sam došla je još uvijek jutro dana u kojem smo slavili ljubav" rekoh mu promatrajući nastajanje novog svijeta. S neba je kapalo predvečerje iako sam ja bila sigurna da smo tek pozdravili svitanje.
"Da tamo će biti uskoro podne, pa sumrak, a onda noć i tamo će se to mjenjati i ponavljati. Ovdje sunce nikada ne zalazi, ovo je moj i tvoj prostor, mi ga stvaramo svojim postojanjem i željom za njegovim trajanjem."
"Ali to nije stvarni, životni prostor" pitala sam diveći se pejsažu koji se pred mojim očima oblikovao u već viđenu sliku raja.
"Stvarnog životnog prostora nema, prostor je kao i vrijeme samo naša iluzija. To je ono što mi svojim postojanjem u trenutku stvaramo."

Nebo iznad nas je plavilo konstantom trajanja. Miris predvečerja nas je opijao uvijek novom energijom svjesne spoznaje tog trenutka. Visoko iznad nas je kružio galeb i jedino njegovi krici su parali tišinu. Ovo trajanje je znak vječnosti, to je ono što se već milionima godina naziva život.
Nečija misao mi zaustavi dah:

"Čovjek je jedino živo biće koje je svjesno svoje prolaznosti."

Zar je potrebno u ovakvom trenu misliti na prolaznost? Ja se, puna sjećanja, pitam šta je prolaznost?

Trg cvijeća, nova strana svijeta koja nam je otvorila horizont trajanja, je svjedočanstvo istovremenosti koje teoretski nema. Na ovom istom trgu je praotac Heraklita sagradio Efez, tu je bio Dianin hram, na njemu je gorila lomača u vremenu neznanja, na njemu smo dočekivali zore sticajući znanje, na njemu se jednom zrcalio kameni grad, on je bio mjesto sudnjeg dana, tu je bljesnuo veliki prasak. On je otok i hram, hrid o koju se razbijaju valovi spoznaje, nad njim više ne zalazi sunce nego traje trenom prepunim ljepote.

"Kada krenemo u sutra, hoćemo li ovaj prostor ponijeti sa sobom, ili ćemo ga ostaviti onima koji dolaze za nama?"
"Oni će stvarati svoj prostor. Kada mi krenemo ovdje više neće biti male kavane, niti hrama, niti zalaza sunca. Neke druge misli će ovdje stvarati svoj svijet." odgovori mi srcemsrcu.

Naše misli su stvarale plavičasti oblak u kojem se kristalilo svjetlo. Iznenada je pored nas za stolom sjedio čovjek upalih očiju i crne kose. Obučen u odijelo koje je odavalo eleganciju epohe previranja i mjenjanja paradigmi, epohe koja je bila puna nadanja i novih vjerovanja. Njegove misli dotaknuše moja osjetila.

Sinestezija osjećaja me vrati u neki daleki trenutak u kojem sam sanjala Combray i pokušavala prepoznati onog anonimnog spavača koji se dugo, dugo budio. Zar to nije bio trenutak u kojem sam se sama jutros našla?

"Dok sam tragao za izgubljenim vremenom, bojao sam se neminovne smrti pa iako se u to vrijeme naslućivala dimenzija vremena, ja ju onda nisam spoznao." reče tiho sa akcentom stranog jezika koji smo voljeli slušajući ljubavne šansone.

"Ali vi ste stvorili prekrasan svijet svjesne spoznaje, svijet u kojem se osjećaj osjeća, u kojem osjećaj gleda, čuje, miriše i govori."

"Ja sam onda nesvjesno, pišući, žalio za neiskorištenim trenutcima. To je bilo vrijeme bolne istine o gubitku vremena, spoznaja o njegovoj prolaznosti. Moja sjećanja na sretno djetinjstvo, na trenutke istinskog pripadanja više nisam mogao vratiti, ali sam njima stvorio svjedočanstvo o nepotrebno potrošenom vremenu. Život je za mene bio samo strah od smrti"

"Vaše vrijeme je bilo rađanje kvanta i relativiteta, bilo je početak shvaćanja da je energija neuništiva, da samo mjenja oblike, vaše vrijeme je bilo početak i teorija koju mi danas svijesno živimo."

"Medicina nije bila razvijena, mene je uništio bronhitis i pucanje apscesa na plućima, ali i moj strah, svjesna spoznaja prolaznosti i nepovratnosti. Ugušio sam se u prostoru koji nisam stvarao, nego samo koristio."

"Tražili ste vrijeme izvan sebe iako ste ga opisivali osjećajući ga."
"Toga nisam onda bio svjestan."
"Slušajući unutarnjim ušima vaše misli mi smo naučili živjeti vrijeme i prostor, zavoljeli trenutak, počeli osjećati okuse, mirise i boje."
"Osjetio sam vaše misli, dotaknule su me i vratile mi sjećnje na Illiers."
"Mislite Combray?"
"Combray je san o Illiers-u gdje sam provodio sretne praznike kod tete Amiot."
"Vi ste tamo otkrili svoju stranu svijeta." šapnuh, a stranac je šutio.
"Ovo je trenutak koji bi mogli nazvati vječnost" nastavih
"Ne samo nazvati, ovo je trenutak u kojem je sažeto cijelo moje traženje, sav moj strah, sva moja tuga i ljubav." odgovori stranac gledajući u nebo.

Vrijeme je trajalo u nama. Pejsaž je sličio velikom vrtu pored mora iz jedne od slika velikih majstora impresionizma. Trenutak u svom trajanju je sve pretvorio u maglovitu sjenu u kojoj se arhitektura samo nazirala, ali bila dovoljno snažna da znamo gdje smo i šta vidimo.

Trg cvijeća, mjesto s kojeg smo krenuli u život je i mjesto gdje smo se uvijek ponovo vraćali. Ova čudesna svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo.

"Brodovi su masivni, sagrađeni kao zgrade i činilo se da su i jedno i drugo, kao neke manje Venecije unutar velike- kad su povezani pomičnim mostovima s grimiznim satenima i perzijskim sagovima, nosili žene obučene u brokat trešnjine boje ili u zeleni damast, duž balkona obloženih raznobojnim mramorom. " gledajući u daljinu reče stranac.
"I više se ne zna gdje završava zemlja, a gdje počinje more, što je još palača ili već lađa, jedrenjak, galija." nadovezah se na njegovu misao.
"Zatvoren u sobi, našeg raskošnog stana, sanjao sam ovaj trenutak potpunog mira i ljepote."
"A mi smo ga doživljavali kroz vaša djela" odgovorih mu suosjećajući s njim.

"Mislio sam da je čovjek biće koje ne može izaći iz samoga sebe, koje druge poznaje u samome sebi i ako protivno govori onda laže. Danas, sjedeći ovdje, u vama spoznajem svoju želju. Nijekao sam osobnosti i tvrdio da je individualni izraz nešto općenito. Diveći se impresionistima želio sam biti njihov psiholog. Odbacivao sam obrise i arhitekturu osobe u prostoru i vremenu i proučavao element po element materije od koje je osobnost sazdana. Ja nisam bio jedan jedini čovjek, već od sata do sata gusta kolona ljudi, u kojoj je prema trenutku, bilo strastvenih, ravnodušnih, ljubomornih." citirao je svoje davno napisane misli.

"To je bio razorni proces u kojem ste postali samo čvor u tkivu vremena, u kojem je osnova bila istkana od osjećaja prošlosti, a niti isprepletene od emocija sadašnjosti." sama od sebe se moja misao nadovezala na njegovu.
"Osjećam da ste uistinu čitali moje knjige." reče tiho
"Da, čitali smo ih." rekoh

"Da nismo uistinu osjećali napisano, danas nebi znali o čemu stranac sada razmišlja" nadoveza se Srcemsrcu.

"Moje vrijeme je bilo prostorno i ja sam čekao trenutak da me dotakne sreća sjećanja, a onda sam te trenutke produbljivao i razvijao."

"Vi ste posjedovali vrijeme u čistom stanju."

"Osjećao sam se suvremenikom stoljeća, želio sam izbjeći smrt koja je samo banalna pojava sjećanja i pamćenja. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači dozvoliti vremenu da ti pobjegne."

"Mi smo od vas naučili da posjedovati vrijeme znači posjedovanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Živjeti u isto vrijeme u jednom, drugom i trećem što znači osjetiti vrijeme u sebi i u isto vrijeme biti izvan njega" govorila sam tonom koji je podsjećao na odgovaranje na postavljana pitanja u školi.
"To je ovaj trenutak istinskog buđenja, vaša strana svijeta koju ste zajedno otkrili" reče on malo uzbuđeno.
"Zar ovo nisu ona dugo tražena vrata vremena? Iza nas je ostao svijet čvrste materije i vjerovanje u nju. Ispred nas je svijet ideja i pravih istina. Nesmijemo učiniti grešku i sagraditi grad koji će drugi moći uništiti, niti biblioteku, ni aleju statua." jedna iskra u nijansama novih boja mi zablješti u mislima.

Trenutak je trajao ljepotom. Srcemsrcu, stranac i ja smo sjedili kao stari znanci i uživali u vremenu koje nas je zatvorilo u neku nepoznatu dimenziju.
"Želite li nešto popiti?"
"Čaj i madeleine bi stvarno pasali u ovaj trenutak" reče Srcemsrcu.
"Koji čaj želite?"

"Ruski" odgovori mu Srcemsrcu ne razmišljajući dugo.
"Bilo je to jedne zimske večeri, kada sam se premrznut vratio kući. Mama mi je ponudila čaj i male tortice u obliku Jakobovih školjki" reče sjetno stranac.

U ovalnoj zdjeli su bile lijepo poredane male slatke Jakobove školjkice. Iz šoljica se širio miris čaja. Porcelan je bio bijel sa zlatnim rubom uz koji je sitnim kičastim slovima pisalo "Misaona Proustiana".

Stranac stavi jednu Madeleine na žličicu i umoči je u čaj. Kada je žličicu prinio ustima promjeni se izraz njegova lica. Tisuću puta sam do sada već pročitala citat iz Combry-a u kojem on opisuje osjećaj koji se širio njegovim tjelom pri kušanju toga do tada nepoznatog okusa. Gledala sam strančevo lice i osjetila emociju koja se mišlju pretvarala u osjećaj.

To je bio trenutak u kojem spoznah snagu pisca kojem sam se u mladosti divila. Osjetih snagu njegovog emocionalnog uma kojom je kvantizirajući svoju misao unosio u moj um cijelo jedno literarno djelo.

"Zašto ne kušate kolačiće?" upita me tiho uživajući još uvijek u okusu
"Ne želim pokvariti osjećaj koji ste mi ovim trenom poklonili" odgovorih mu sretno.
"Osjetili ste tijelo koje postoji bez konvencionalnog razuma."
"Da spoznah to anonimno i nepoznato lice čije su noge i ruke pune usnulih uspomena."
"To je galija puna skrivena blaga."
"To je vrijeme i prostor, ova nova strana svijeta, ovaj prekrasni trenutak na trgu cvijeća u ovoj malenoj kavani na kraju svijeta."

Tišinu je razbio val udarajući o hridi otoka. Šum koji smo čuli postade mjerilo koje je, rušeći naše nekadašnje utiske, pokazivalo da se vertikalne udaljenosti mogu stopiti s horizontalnim. Naša stvarnost je dobivala nove, uvijek ljepše, oblike. Shvatismo da nema estetskih radosti koje nam dolaze od čistog razuma, ljepota se ne gleda, ona se osjeća.
"Umjetnost je bez sumnje neposrednija vizija stvarnosti." odgovori stranac na naše razmišljanje.
"Mi osjećamo vrijeme i dane koji dolaze u prekrasnim nijansama boja." reče Srcemsrcu. "mi slušamo simfoniju univerzuma i lutamo šumama, dok nas ljepota drveća dodiruje poljupcima koji postaju duša horizonta koji se širi"
"Jesmo li mi stvarni ili smo uistinu postali samo naše misli?" upitah samu sebe.
"Tvoje tijelo je satkano od svilenih struna koje se trepereći na zapadnom suncu prelijevaju u konture meni dobro poznatih oblika. Tvoja kosa je duga i plava, ali u njoj se kriju kristali puni nijansi boja koje svijetle kao najljepši dijadem oko tvoga čela." njegov glas je bio sličan muzici koja me je vraćala u san.
"Ja znam da si to ti, mogu te dotaknuti, osjećam miris tvoje kože, vidim san u tvojim očima, ali više nisam sigurna jesi li ti ipak samo slika u mojoj glavi, zrcaljenje u mojoj duši ili se to tvoja duša oblikuje pod zracima sunca u meni tvoj lik."

Srcemsrcu pogleda stranca koji se smješio slušajući naš dialog.
"Opišite nam svojim pjesničkim jezikom kako mi izgledamo. Vi nas sada prvi put vidite."

"Ja vas više čujem nego što vas vidim. Siluete vaših tijela su skrivene i mislima koje kao srebrene strune titraju pred mojim umom. Ništa slično još nisam osjetio, vi ste za mene novo iskustvo novoga vremena koje je prohujalo bez mene. Nešto, za mene neobično se događa i ja se samo prisjećam da sam kao mladić učio o novoj dimenziji koju sam tražio u svojim mislima, pokušao opisati, ovjekovječiti u djelima. Dok sam lutao tamnom materijom u vremenu prije smaka svijeta susretao sam misli koje su bile odrešitije i sigurnije od mojih. Kada je došlo do zgušnjavanja energije oko velike komete koja je poletjela prema planeti osjetio sam olakšanje, znao sam da sam konačno pronašao izgubljeno vrijeme. Ono što se može objasniti nije poezija, a ovi trenutci s vama su neobjašnjivi. Ja vas vidim u mirisu vaših tijela, čujem vaše glasove u mislima koje blješte u iskricama svijetla koje ne prestaje. Vi ste uskrsnuće mojih snova o ljubavi koju nikada nisam uspio do kraja opisati. Čini mi ste da ste ono duplo biće iz kojeg smo nastali. Dva tijela u jednom, u kojem su izmješana sva sjećanja na one koje sam poznavao i opisivao. Jedino su vaše misli drugačije od onih koje sam sretao."
"Dakle mi smo ipak samo misli." pomislih tužno
"Vi ste osjećaj koji se širi, postajete dodirljiva qualija o kojoj su znanstvenici godinama pisali, vi ste vrijeme koje se otrglo Kronosu i postalo uistinu doživljaj koji osjećam." odgovori mi tiho stranac.

"Ali to smo ipak mi, naša tijela su naša svijest o tijelima, naši pokreti su naša svijest o njima. Mi dišemo, naša srca kucaju, mi pijemo čaj i osjećamo okuse i mirise, mi smo postali uistinu svijest o nama samima i sjedinili se sa svijesti univerzuma." zaključi Srcemsrcu.