Dan poslije

 

„Razoran potres u malom gradu“,

Tema koja nervira čelnika svake vrste,

Rukopis odbijen, tobož, ubija svaku nadu,

„Pišite nešto vedro, ne crnjake“

Na pjesnika pljušte pogrde, odlazi utučen:

„U svijetu su traženi dokumentarni filmovi

Upravo o onome što dokazano prijeti.

Kod nas se svakoj ideji o viziji mogućeg

Bahato, bezočno i sustavno sveti!

Klanjat se neću svakom gadu,

Uredniku, političaru bez pameti

I savjesti – taj troši novac svojih bližnjih

I legalno prodaje magle, zjake“.

 

Dan poslije, stvarno razoran potres,

Bolji je užasan kraj od užasa bez kraja,

Događaj, tobože nepredvidljiv,

Uništene institucije moći i Akademije znanja,

Kakav stres za šuplje čelne glave!

Gad na poziciji moći, podmitljiv,

Leži smrvljen svojim mramornim spomenikom

U mrtvim očima poruka strave.

 

Kultura i civilizacija na odru

Sve urušeno, poneki jauk.

Gle, sačuvan stadion, Arena, remek djelo

Arhitekta smrti, čelične mreže

I beton, kompozitni materijali,

Predviđena naprezanja razornih sila

- tom čudu graditeljstva ništa ne fali.

 

Jedan po jedan dolaze preživjeli,

Ranjeni, bespomoćni, u očima tuga.

Stadion prekrasan, al nema jela,

Zagađena voda od smeća, kemije smrti,

Industrije zla, profita i sličnih velikih DJELA.

Uzalud tražim nestalog druga.

Mrtav se spomenik ljudske gluposti,

Podmuklo ceri, pakleno ruga.

Htio sam nešto učinit za druge,

Godinama  uzalud pisao upozorenja,

Nedodirljivi čelnici za plemena htijenja,

Oboljeli od virusa duhovne kuge.

Za svaku bolest ima lijeka,

Osim za glupane prazne glave,

Što žive samo za se, željni slave,

I tako će, možda, biti dovijeka.