Hugo Ball, mladi buntovnik s tisuću razloga, stoji u polutami pozornice. U kavani ih je malo, malo onih koji su se uzdigli protiv rata i nepotrebnog ubijanja duše, malo onih koji vjeruju u mudrost osjećaja i snagu znanja.

Filozof i glumac u njemu, sinteza mojih ideala, zagrmi malom kavanom:

KARAWANE
jolifanto bambla ô falli bambla
grossiga m'pfa habla horem

Činilo mi se da sanjam, njegov glas je bio stvaran, ali njegove riječi su bile satkane od snova.
"Kojim jezikom on govori?" pomislih.
"Slušaj pa ćeš čuti kako trava raste i kako mirišu šume" šapnu glas u meni "slušaj tonove njegova glasa i njegova misao će postati tvoja, osjeti njegovo srce i spojit će se dvije energije u ovom tužnom trenu."

"Što mogu srca dva u ovom bezumnom ratu?"
"Slušaj njegove riječi, prepoznaj šifru i osjetit ćeš da mogu."

ü üü ü
schampa wulla wussa ólobo
hej tatta gôrem

Početak stoljeća je bio označen stapljanjem prostora i vremena u novu dimenziju i početkom poezije znanosti. To je bilo vrijeme nastajanja Einsteinovog sna. Iz ovog mira je pred nekoliko godina zatutnjala nova istina o ljudskoj svijesti.

 

Tu je razbijeno vjerovanje o apsolutnosti prostora u kojem smo živjeli, pod njenim nebom je svjetlost dobila svoju konstantu.

No gigant sapiens traži više od najvišeg saznanja, traži materijaliziranje misli o ratu i apsolutizirajući prostor traži i njegovu podjelu. Gigant sapiens nameće neko drugo vrednovanje. Sunce nad svijetom je počelo krvariti mladim životima.

 

Da se umjesto ubistva na Balkanu ponovio potres iz 1755, ovaj put ne u Lisabonu nego u zemlji runolista, Europa bi možda spoznala ranije snagu prirode. Možda bi čovjek u strahu spoznao dobrotu Boga u profetu koji je u ovoj maloj državici osmislio vrijeme i komponirao "Malu simfoniju svjetlu" i možda se nebi dogodio prvi svjetski rat.

DADA znači početak novog vremena. Počnimo tamo gdje su DADAISTI vremenom bili zaustavljeni.

Sjetih se priče o maloj kavani u gradu na rubu vremena, nedaleko od gruvanja artiljerije, u kojoj je iznenada zasjalo novo svijetlo epohe, pojavila se avangardna misao i postala most između jučer i sutra.

DADAIZAM

Mrtvilo vremena je trajalo već dugo, ali neki rođeni u toj uspavanosti ideja, zbog snage duha i ljepote srca, zbog hrabrosti odbijanja autoriteta, ipak ponesoše u sebi cijeli svijet.

Bilo i prošlo vrijeme preimenovanja vrijednosti je bilo skupljeno u manifest umjetnosti, sakriveno u kolažima i literaturi onih koji su tražili trenutak da bi u njemu emotivno postojali. Otkrivši točku prividnog mira u svjesno spoznatoj novoj dimenziji oni osjetiše neuništivu želju da se postigne apsolutna etika i prirodna estetika.

 

 

Iz svog dubokog osjećaja da bi čovjekov um, koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć u tada osiromašenim spoznajama o ljudskoj bitnosti i njegovoj prednosti nad mrtvom materijom, ti mladi umovi se udružiše u snu.

To je bila njihova unutarnja pobuna koja ih je vodila ka potpunom prihvaćanju i priznavanju prirode i njenih zakona, pobuna koja je, u nemilosrdnom svijetu nadmetanja silovitih, tražila potvrdu čovjeka kao sudionika u nastajanju prirode iz koje se uzdigao. Ta pobuna se uzdigla u umjetnost čudesnog, izmaštanog i apsurdnog.

 

Mladi ljudi skrivajući se od rata koji je bjesnio svijetom, u maloj kavani u središtu neutralne Europe, nazvanoj Kabaret "Voltaire", poželješe promjeniti svijet. Skupljeni slobodni duhovi jedne nove generacije su na pozornici kabarea otvarali dušu, napadali, postojeće i uvijek nastajuće, materijalne vrijednosti i tražili put ka savršenstvu duha, put koji još uvijek nije bio otkriven.

Svjetlo epohe, u kojoj nova ideja nije postajala pravac nego stanje emocionalnog uma, je zasjalo jedne zimske večeri u Zürich-u Spiegelgasse. 1, u staroj četvrti grada, na rubu vremena.

Kabaret "Voltaire" je ponovo otvorio svoja vrata.

Dada doista znači početak novog vremena. Danas se malo nas sjeća manifesta, učinimo da sutra o Dadi ponovo priča cijeli svijet.

Što znači riječ Dada?

Pogledajmo u leksikon. Na francuskom ona znači konjić za ljuljanje, na njemačkom Addio do sljedećeg puta, na rumunjskom istinito, vi imate pravo. Dada je internacionalna riječ koja označava pokret.

Dada mudrosti,
Dada novonastajuće znanosti,
Dada psihologije,
Dada literature,
Dada buržoazije i
moja, tvoja, vaša i naša Dada

 

 
Mi ju pišemo riječima srca, ali samu riječ za nju nikada nismo stvorili, mi smo je jednostavno zaboravili.

 

 

Dada su svjetski ratovi bez kraja, Dada je revolucija bez početka, Dada znači znati živjeti u ovoj pustinji na asfaltu, Dada i njeni prijatelji i pjesnici i njeni slikari, Dada i kupka radosti,

Dada mhm da da, Dada Hue, Dada Tza, Dada Shadow, Dada Tigrus, Dada Vajran, Dada Irida, Dada Magicus, Dada ja, Dada ti i svi vi svi oni koji vjeruju u mudrost.

Kako ćemo ostvariti vječno duševno zadovoljstvo?

Recimo Dada.

Kako ćemo postati slavni?

Recimo Dada.

Recimo riječ s manirom gentelmena, sa pravilnim odstojanjem, ali govorimo je do ludila, do gubitka svjesti, govorimo Dada....... do pijanstva izazvanim velikim, još neostvarenim, snom.

Kako ćemo se osloboditi ovog lažnog morala i krivih vrijednosti, kako modificiranih istina u novinama i kiča koji nazivamo ljepotom?

 

Recimo ponovo Dada jer Dada je bila i ostala duša svijeta, Dada je srž, najbolji mlječni sapun sa mirisom ljiljana, Dada je svitanje sna, Dada je simfonija morskih orgulja, DADA je virtualni svijet u kojem izmjenjujemo misli.

Čitala sam stihove koji su odlučili odustati od jezika.

 

 

Dada Goethe-d, Dada Stendhal-a, Dada Budhe, Dalai Lame, Dada m da da..da da, mhm da da, da dragi moji virtualni prijatelji, ali gdje je ostala Dada naših mladalačkih snova.

Vjerujte mi Dada je bila prije Dade, ona je izrasla na ruševinama Rima, izdigla se iz pepela na Campo del Fiori, potvrdila se u Lisabonu, ojačala poslije ubistva na Balkanu, preživjela Auschwitz i utihnula sada kada je mi najviše trebamo.

Zar smo u jurnjavi za vlakom kojim upravljaju veliki koncerni, za vlakom koji se nikada neće zaustaviti na našim željezničkim stanicama, zaboravili voljeti trenutke zalazećeg sunca.

Ne želim pronalaziti riječi jer drugi su ih već pronašli, drugi stvaraju za nas jezik koji mi sve manje razumijemo iako se njime služimo. Služeći se tim riječima mi samo artikuliramo jezik, mi ga ne živimo.

Puštam glas i riječi izranjaju same, ramena od riječi, noge, ruke, dlanovi. Zaustavimo produkciju vokabulara za koji nemamo doživljaj. Na jeziku kojim se služimo je priljepljena prljavština kao na rukama lihvara koji broji zarađene kovanice.

Materinji jezik je stih, ljepota djetinje igre i mladalačkog sna, prilika kojom mogu bez riječi i jezika osjetiti svoju misao. Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima koje kao da smo prestali živjeti.

 

Progovorimo li jezikom srca svi ćemo se razumjeti.