DA LI JE  DRŽAVA BOŽJA STVAR

S obzirom na neka pitanja koja se nadaju iz diskusije o pravosuđu bilo mi je prigovoreno da je  država Božja stvar a nikako ljudska i ja  doista mogu reći da kod  svetoga Tome Akvinskoga postoje rasprave koje se odnose na ovu tematiku. Samo je pitanje  da li se sa svim postavkama  svetoga Tome danas slažemo. I on  se  pita da li je pravo predmet pravednosti pa odgovara da mnogi tvrde da je pravo umijeće dobrote i pravednosti. Međutim umijeće nije predmet pravednosti nego je ono po sebi umna krepost. Dakle pravo nije predmet pravednosti. Pravo isto tako nije predmet pravednosti kada se kaže da je zakon predmet prava. A zakon nije predmet pravednosti nego razboritosti. Pa se onda sveti Toma poziva na Augustina  pa kaže da je pravednost ljubav koja je podložna  samo Bogu pa zbog toga ona  naređuje svim ostalim stvarima  koje su podložne čovjeku. Prema tome pravo se  ne odnosi na božanske stvari  nego samo na ljudske . Odatle i razlikovanje  božanskoga prava  koje sačinjava  božanski zakon  od ljudskoga prava  kojega sačinjava ljudski zakon. Međutim Atristotel kaže  da se svi slažu u tome da je pravednost navika  iz koje proizlaze pravedna djela. Dakle pravo je djelo pravednosti. Ovaj  pojam ''pravo''  prvo je označavao  pravednu stavr  a kasnije je  tom riječju nazvano i umijeće koje nas uči prepoznati što je pravedno a sto nije. Zatim je ta riječ  stala označavati mjesto gdje se dijeli pravednost pa se za  nekoga kaže  da se pojavio ''pred zakonom''. Napokon pravom se naziva i presuda što je izriče sudac koji ima zadaću dijeliti pravednost premda   ono što on presudi može biti i najveća nepravda. Prema svetome Tomi postoji razlika između prirodnoga i pozitivnoga prava. Međutim božansko pravo nije  prirodno pravo budući da je ono više od ljudske naravi. A s druge strane nije niti  pozitivno pravo budući da ne počiva na ljudskoj  nego na božanskoj vlasti. Aristotel s  druge strane kaže  da je  građanska pravednost sastavljena od  prirodnoga i zakonskoga prava. Pravo naroda dakle nije ništa drugo nego prirodno pravo. Međutim i ropstvo je  među ljudima prirodna pojava  budući da su neki ljudi robovi po prirodi. Isto tako je sa ženama čiji status se kod Aristotela kao i kod svetoga Tome malo razlikuje  od statusa roblja u društvu. Žena premda je nešto od muža budući da je kao njegovo tijelo ipak vise se razlikuje  od muža nego sin od oca ili rob od gospodara. Ona je naime  dio združenoga života po ženidbi. Stoaga su pravni odnosi  između muža i žene  naglašeniji nego  između oca i sina ili  gospodara i roba. No kako  muž i žena  imaju neposredni odnos  s obiteljskom zajednicom među njima ne postoji u punom smislu građansko  nego radije gospodarsko pravo. Drugim riječima i prema Aristotelu i prema svetome Tomi žena je predmet vlasničkih odnosa ili unekoliko ona je kao dio kućnoga pokućstva kojim se može  trgovati i koje ima  svoju vrijednost na tržištu. Vidimo dakle da je ovdje prirodno ili pozitivno pravo krajnje nepravedno  prema ženama i da ovdje nikako nije moguće govoriti o pravdi i pravednosti kao niti o istini i istinitosti. Stoga će svakako biti potrebno da se ova pitanja države nanovo ispitaju i da se donesu takove uredbe koje neće štetiti niti jednu zainteresiranu stranu već  će na jedan suvremeni način obogatiti čitavu zgradu filozofije i teologije primjereno zahtevima suvremena vremena.

Zlatan gavrilović kovač