TARANTELA ZA STAROG CLOWNA

Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da na svijetu osim scene,
Postoje i druge stvari.

Ne bi nikad, ne bi nikad
Doskakutao u arenu
Ne bi nikad tako tužan
Izigravao sjene sjenu.

S osmijehom u suznom oku
S nešto sreće i nemoći
Sad umire star i tužan
U samoći, u samoći.

Da je znao, da je znao,
Da je znao clown stari
Da su život i arene
dvije sasvim iste stvari.

Ne bi nikad, ne bi nikad
Proskakutao svijetlom binom
Svoj bi nos umjesto šminkom
Rumenio dobrim venom.

S osmijehom u suznom oku
S nešto sreće i nemoći
Sad umire star i tužan
U samoći, u samoći.

Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da za komadićke sreće
Nitko, nitko baš ne mari.

Ne bi nikad, ne bi nikad
Poklanjao svu ljepotu
Drukčije bi tekle stvari
U tom tužnome životu.

S osmijehom u suznom oku

Bilo je kišno subotnje veče. U ulici heroja na broju trinaest je bilo slavlje. Atelje slikara, u kojem se u to vrijeme sastajala avangarda grada, je bio pun dima i mirisa vina. Ušla sam tiho u polutamu tražeći poznata lica. Žamor i smjeh, veselo dobacivanje me podsjeti na studentske dane. Domaćin me je primjetio prvi. Čestitala sam mu rođendan i predala poklon, paletu uljanih boja koju je trebao da bi svoje misli prenosio na platno. Poredane po zidovima su visile njegove zadnje slike.

Iz jednog okvira mi se smješio klaun i luda u meni mu odvrati osmjehom. Stala sam pred sliku promatrajući lice koje mi je u jednom jedinom trenu ispričalo cijeli svoj život. Ne znam koliko dugo sam stajala pred tim uljem zanesena snagom i skladom boja.

"Da je znao, da je znao klaun stari........" poznati glas me vrati u stvarnost. Pored mene je stajao stranac iz vlaka, dječak očiju boje sna, dječak koji me je naučio da voda dolazi iz zemlje. Osmjeh na licu i sjaj u dobro poznatim očima pretvoriše trenutak u vječnost. Osjetih žeđ i poželjeh vodu sa izvora.
"O i vi ste ovdje" rekoh prikrivajući zbunjenost.

Pored njega je stajala zgodna djevojka koju mi je predstavio, ne predstavljajući mene jer nije znao tko sam, od kuda sam stigla na ovo slavlje i kamo ću na kraju večeri otići.
Nakon nekoliko trenutaka su njih dvoje otišli u drugi dio ateljea, a ja sam se zabavljala sa domaćinom i njegovom ženom.

Prodoran glas je odjednom nadglasao žamor. Tišina koja je zavladala mi je pružila trenutak da pogledom potražim oči stranca iz vlaka. Stajao je pod svjetiljkom, odvojivši se od sviju, kao da izlazi na svjetla pozornice, i počeo je recitirati. Iako je pjesma bila namjenjena domaćinu, njegov glas je uzburkavao moja osjetila.
"Hej glupačo, smiri igru" pomislih "on je društvu prekrasne djevojke."

Danas, kada se pokušavam sjetiti pjesme, ja ne čujem riječi nego melodiju koju nikada neću zaboraviti. Pljeskali smo mu, a on je recitirao dalje. Izraz njegovog lica se mjenjao, njegove oči su govorile s njim. Trenutak u kojem su nam se pogledi sreli je bio znak za mene da moram otići.
Završio je Prevert-ovom pjesmom "Ta ljubav". Njegova vesela i komunikativna djevojka je razgovarala s grupom u sredini ateljea. Domaćin mu se zahvaljivao i podizao čašu u njegovo ime. Ja krenuh lagano prema izlazu.
"Niste mi rekli kako se zovete" na samim vratima me zaustavi njegov glas.
"Ni vi meni"
Pruži mi ruku i zausti da kaže ime.
"Ne, nemojte zvat ću vas, kako vas oduvjek zovem, dječak očiju boje sna"
"Vi ste Giordanova Diana. Misao koja se provlači kroz cijelu knjigu"
"Zovite me samo Diana" rekoh tiho da ne odam lupanje srca
"Koliko dugo ste još u gradu ?" upita me smješeći se
"Kako znate da nisam uvijek u gradu?"
"Osjetio bi vašu prisutnost, kao što sam je danas osjećao"
"Hej, ljubavi i ja sam tu" iznenada je pored nas stajala njegova djevojka.
"Ja sam tako i tako u odlasku" rekoh i brzo se oprostih od njih.

Kiša je padala kao iz kabla i činilo mi se da ulica heroja plače sa mnom. Tu noć nisam uopće mogla zaspati, ali sam sanjala.
Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja stanuje, Sophia, vladarica svjetla, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo koje je korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje.
Njen pad iz vječnosti, trag vidljivog svjetla stvori ovaj svijet i nas u njemu. Odvojivši se od središta u kojem nema evolucije, u kojem se smjestio Aleph i dvadeset i četiri nevidljiva anđela, beskonačnost bez početka i kraja, ona usmjeri tijek našeg nastajanja.
Ona je matriks iz kojeg nastajemo, tvorba u kojoj počiva sjeme naše svjesti. Oni koji ne prime njene sakramente vraćaju se u duboku tamu vječnog neznanja, u život bez svjesne spoznaje.

Sophia, mudrost na izvoru, čuvateljica utjelovljenih umova, braniteljica druge strane čistog razuma, svojom snagom mi dariva, za druge nespoznatljivu, snagu mog postojanja.
Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije materija, postade smisao i snaga sna koji sam do tada uvjek iznova zaboravljala.

Kako nazvati ovaj osjećaj koji tinja u meni?
Ljubav, kada se spusti s neba, preobražava onoga koga dotakne u ljubavni čin.
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima.
Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme moje nove svijesti i ona će se roditi iz Sophiinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je moja misao manifestacija njenog postojanja u meni.
"Ja sam" svjetlost koja je, proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja.

Noćas sam vidjela ljepoticu sna u svom njenom sjaju.
Vrijeme ima krila i leteći tako eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono gleda unazad i nemože zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti. Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Panteona uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tok, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti.
Moje skriveno lice, moje egoistično "Ja" mi kazuje da je vrijeme ili ono što nazivamo vremenom, dio mene same. Emocija, koja je u meni te noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti moga tjela, ona je sjeme mog bezgrešnog začeća, Diana koja u meni bdije Sophinim očima.

Oda života opjevana glasom koji u meni traje već desetljećima, dašak istine o porijeklu vode, postade bujica u oluji vremena u kojem je sve osim Kairosa prolazno.
Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje uzdah i izdah, pneuma, život koji prelazi u vrijeme.
Svaki pravi osjećaj ima svoj kairos, svoj pravi trenutak. To je trenutak u tijeku vremena, on dijeli vrijeme, poklanja mu ritam, stvara harmoniju, ujedinjenje suprotnosti. Da bih shvatila sam početak, morala sam početi živjeti priču od njenog kraja, jer jedino tako postaje razumljiva. Iz ateljea sam noćas, ogrnuta glasom u kojem se istopila prošlost i sanjala budućnost, krenula na ovo daleko putovanje.

Stigavši u svijet svjetla, hram u kojem tek bogovi žive susrećem početak moje prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju. Moje vrijeme ima dva osnovna svojstva, količinu u pokretu i kakvoću u njegovoj spoznaji i trajanju, kairos u kronosu.
Moja nova prostornost je puna uvijek novonastajuće energije, inducirane trenutkom, u kojem se vjetar lomi u udisaj, mjenja svoja svojstva. Antologija mog postojanja, zbirka trenutaka skupljenih u istinu koju nazivam svojim vremenom, postaje svjedočanstvo o nepostojanju materije.
Diana me, putem istine dovela do Sophie i obdarila vječnim svjetlom ujedinivši u meni alkemijskim vjenčanjem Sola i Lunu, ono dvostruko biće nastalo na gozbi bogova. Sjedinjujući u sebi treperavost njihova svijetla ja plešem svoje istinsko bivstvovanje, šetam eonima i susrećem kairosa Artemide i Diane, čije se istine ujedinjuju u moju tjelesnost, a one odlaze, svaka u svoj mit te napuštajući vrata vremena, kradu suncu svjetlo i poklanjaju ga zalutalim noćnim putnicima.