U aleji zelenog svjetla
smiješ osjećajima dozvoliti brzinu,
zaboraviti kočnice
i stići do broja 13
u prostor induciranih raspoloženja.
Tvoj smijeh ili suze,
tvoj mol ili dur
razlit će se akvarelom
u neprolaznost...
postat će svjetlost,
simfonija boja,
kristalno vreteno,
u vrtlog
koji će te odvesti u
biblioteku univerzuma
u čudesnu
Proustianu.

Došla sam iz daljine u tu noć punu mjesečine, osmijeha i radosnih bića. Izigravala sam sjene sjenu u žamoru dobronamjernika i zaljubljenika u umijeće umjetnosti. U aleji smaragdnog svjetla, u ateljeu dragog mi prijatelja se život vrtložio uzdizajem čaša u slavu ljubavi koja se čutila u krugu krugovaša. Stajala sam pred slikom uokrvirene tuge i promatrala suzu na licu ostarjelog clowna. Dogodilo se iznenada, dogodilo se da bi de dogodio prostor, da bi se dogodilo vrijeme, da bi se dogodila ljubav. U odaji punoj mirisa boja i vina, na obroncima sna i jave duša je zagrlila iskricu sreće i planula životom. Da je znao clown stari, začuh šapat iza sebe Da je znao clown stari da na svijetu osim scene, postoje i druge stvari. Ne bi nikad, ne bi nikad doskakutao u arenu, ne bi nikad tako tužan izigravao sjene sjenu.  Iza mene je stajao dječak očiju boje sna. Trubadur je prebirao prstima po strunama gitare, bezimeni pjesnik je šaputao tarantelu starom clownu, a ja sam skupljala krhotine razlomljenog srca na žalu uspomena. U kapljici vina vidjeh blještava, davno zaboravljena, nadanja kako kidaju obruč nepostojanja i puštaju zrake mladoga sunca u Arkadiju  duše. U beskonačnosti trenutka prepoznah beskrajnost i bezvremenost u pogledu u kojem se ogledala kozmologija života. S osmjehom u suznom oku, s okusom nektara na usnama on skinu masku nesretne Colombine s moga lica. U kaleidoskopu tog čarobnog treptaja oka vidjeh djevičansko jutrenje novog sna. U zrcalima iza svijesti prepoznah davno izgubljene osmijehe svih zaboravljenih trenutaka sreće i malenog anđela kojeg sam sazrijevanjem u ženu uspavala nevjerovanjem u njega. Trubadur je svirao tarantelu starom clownu i ja očutih kako se razlomljeni kristali srca sjedinjuju u kalež u koji se pretakahu mirisi ljubavi. Da je znao clown stari da za komadićke sreće nitko baš ne mari, šaputao je bezimeni pjesnik zatamljujući sjaj lažne sreće u mojim očima. Dugine boje zablještaše rapsodijom ljubičastog sna i zatvoriše krug postojanja u zagrljaj koji još uvijek traje.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://sretan-trenutak.blogspot.com