…Kako je lijepo što si pored mene…

To je jedina misao kojom sam bila zaokupljena u onoj nastaloj tišini ,nakon svih onih,tijelom izgovorenih riječi…

…Kako je lijepo što si jastuk zamijenio mojim grudima…

…Lijepo je što si tijelo svoje odmorio na tijelu mome…jer…čula sam te kako dišeš…

Čula sam note tvoga srca i upisala ih u svoje…

Čula sam svoje ime u tvom šapatu …i onog trenutka , kad se ton tvog glasa pomiješao s tišinom i stvorio savršen zvuk…stvorio je pjesmu …o nama…

Sad je slušam …i u njoj tražim tvoju blizinu…tražim te pored sebe…

Znam…tu si…i ti znaš ,da sam i ja tu…

I samo da prođem kroz  ovaj  preglasan  i bučan prolaz… između samo jednih vrata …koja nas dijele…koja nas spajaju…i opet ću čuti onu …tišinu…

…Čuti ću tebe… kako dišeš…