Vatra u našoj glavi

Mozak (ljudski) nije jedan i nije jedini i nije u jednom jedinom vremenu i prostoru. Ljudskih mozgova pljušti kiša po svim zemaljskim cestama, kojima se kreću točkovi ratova. Milijarde ljudskih mozgova blistaju u prostoru i u vremenu naše male planete (i s njom u beskrajnim krugovima prostora i vremena), kao kapljice u vodenom ogledalu, pod tihom lepezom povjetarca u predvečerje.

Miroslav Krleža, 1942.

Mi još uvijek neznamo na koji način mozak proizvodi naš um, neznamo što je naša duša, kako ona nastaje u nama i tek oni koji nauče misliti "srcem" razumjet će priču koju nam mozak, posredstvom svoga utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.

 

"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."
Penfield

Tamo na vrhu, iznad oblaka, se skriva tajnom ovijena istina našeg stvarnog postojanja.

Smjestivši se unutar kostiju glave, mozak, svojim besprijekornim radom sudjeluje pri nastajanju naših misli oblikujući naš um, kontrolira naše osjete i pretvara ih u osjećaje, bogati našu dušu svjesnošću postojanja, pa stvarajući našu svjesnu spoznaju stvarnosti, širi univerzum našeg utjelovljenog uma.

 

Smatraju ga najkompliciranijim sustavom svemira. Ta tvrdnja, jasno, godi ljudskom egu i njegovoj samosvijesti, ali ljudski mozak i njegov utjelovljeni um znaju da do sada nitko nije uspio do kraja razjasniti, misterijom obavijeno, djelovanje ni svemira, ni mozga, ni univerzuma uma.

 

Sam je ljudski mozak, stvorivši svoju misaonu stvarnost, svoje mudro "Ja" uronio u tajnovitu zbilju svog postojanja na Zemlji, maloj grudvici prašine, ispod neshvatljivo dalekih zvijezda.

 

Mozak je na početku bio, mogli bi reći, sličan prajuhi iz koje je, dinamikom svojih samoorganizirajućih dinamičkih procesa, nastajalo njegovo misaono, osjetilno i osjećajno "Ja", njegova duša, univerzum njegova uma i oni su se dalje zajedno razvijali.

Mozak i univerzum uma, ta čudesna božja tvorevina, ta opjevana, voljena, ali često i ranjavana duša, su počeli zajedno odlučivati koje utiske i informacije će daljim dinamičkim procesima pretvarati u znanje, sjećanje, osjećaj, a koje odbacivati.

To je bio trenutak nastajanja ljudske svijesti i odvajanja pračovjeka od vrste kojoj je pripadao i jedan od uzroka nastajanja i razvoja civilizacije i kulture u kojoj se on sam, timskim radom sa drugim mozgovima, izmjenjujući informacije mogao dalje razvijati.

Platonove "ideje", tajnovite iskrice naše svijesti su doista postajale zvijezde na beskrajnom nebu univerzuma ljudskoga uma. Čovječji mozak je počeo stvarati svoje osobne simbole za stvari, pojmove, djelovanja i bića u svijetu u kojem je živio, oblikovati emocionalne podražaje u osjećaje i počeo sve to pamtiti.

Tako se u toj čudesnoj tvornici snova razvijao novi proces iz kojega je nastajalo nešto još uvijek nedovoljno razjašnjeno, nastajao je interni jezik, čudesni oblik komunikacije, umjeće razumjevanja i tumačenja života, između mozga i utjelovljenog uma. Taj za nas nečujni romor u našim glavama zovenmo jezikom neurona.

 

 

Napisane knjige, različiti tekstovi u kojima je sažeto znanje ili neka melodija, slika ili grafika su informacije koje mozak preuzima iz svijeta oko sebe i prerađuje ih u procese koje prvo prevodi na jezik svojih simbola, zatim pohranjuje, a onda ih predaje utjelovljenom umu koji to sve prevodi na ekspresivni jezik, oblikuje u konvencionalne i kolokvijalne simbole i širi dalje, govorom, tehničkim pomagalima kao što su radio, televizija, ili pisanom riječi preko knjiga, novina, interneta, itd. Nova informacija se, puštena u eter kao virus, razmnožava i širi dalje kao epidemija.

 

Bajka koju nam naš mozak priča postaje san u kojem nam  se naš utjelovljeni um pokazuje svojim različitim licima. Ono što drugi primjećuju na našem licu je jezik naše duše, zrcaljenje naših duševnih i tjelesnih stanja.

Našim trajanjem u vremenu sve novo spoznato ostaje uvijek prisutno, a mi svojim svjesnim sudjelovanjem u snu, koji proizlazi iz tvornice naših snova, djelujemo na daljem izgrađivanju, nadogradnji i poboljšavanju mozgovnih funkcija.

Klasična tvrdnja biologije da je za evoluciju odgovoran gen, je već davno poznata ali u novije vrijeme postaje sve aktualnija nova teorija o evoluciji čovjekove svijesne spoznaje. Ta teorija nam govori da se u strukturama ljudskog mozga razvio egoističan gen, nazvan mem.

 

MEM je replikator informacija.

Mem je u odnosu na gen mlad, ali je već počeo mjenjati tok evolucije. Prajuha u kojoj on pliva je naša svjest o ljudskoj kulturi i civilizaciji. Richard Dawkins, profesor biologije na Oxfordu je o tom egoističnom genu napisao različite studije koje je objavio u knjigama,

 

• "Egoistični gen" i
• "Raskrinkana duga ".

 

Mem je živuća struktura mozga, njegovo misaono "Ja" koje internim procesima prima informacije iz svijeta i dinamičkim procesom mutacije ih umnožava te novim procesima tu informaciju oblikuje u svjesnu spoznaju i pretvara u pamćenje. Dawkins ga uspoređuje s dobroćudnim virusom koji se širi mozgom. On se kao specijalizirana struktura središnjeg živčanog sustava nalazi u svim mozgovima širom svijeta, a zbog sposobnosti mutiranja, mem je, po mišljenju Dawkinsa, pokretač misaone energije u nama.

Sjedinjujući fizikalne, kemijske i biološke zakone u svojim tjelesnim procesima, pod ujecajem civilizacije i kulture u kojoj se razvija te stečenim znanjem, mozak je mjesto ujedinjenja svjesti o svim po život važnim procesima.

 

U mozgu, skrivenom i štićenom u lubanji, u prostoru veličine jedne obične lopte, događa se život, osvješćuje se i osmišljava stvarnost, a dinamičkim samoorganizirajućim procesima preslikava svijet u kojem živimo.