Studirajući geometriju ljudskog tijela i iz nje proizašlu geometriju pokreta sretala sam se sa virtulanim slikama kružnice, kugle, magičnog kvadrata i zakonom zlatnoga reza.

Polikletov kopljonoša nam već tisućljećima dokazuje da zakon zlatnoga reza, na sebi svojstven način, sjedinjuje geometrijske oblike u cjelinu nazvanu čovjek i potvrđuje drevnu Protagorinu misao, čovjek je mjera svih stvari.

 

Kružnica je geometrijski lik, a kugla geometrijsko tijelo, univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u čovjeku je kugla koju čovjek spiralnom dinamikom svog postojanja u univerzumu, stvara. Kristalna kugla je medij kroz koji vidovnjaci naslućuju prošlost, sadašnjost i budućnost čovjekova života, kristalna kugla u kojoj se reflesijom svijetlosti zrcale slike proživljenog i dolazećeg života. Ta mala kugla je možda zrcaljenje velikog univerzuma u kojem ostaju tragovi svakog življenog života.

 

 

Krug je za mene uvijek bio izvan te svijesti o čovjekovom postojanju, misao o krugu me više uvodila u povijest filozofije i onda sam drugačije razmišljala. Krug sam povezivala  sa krugom prijatelja, krugom snova, krugom ljubavi ili okrugom djelovanja i postojanja.

 

 

Ulazila sam u krug vremena, zadržavala se u misaonom krugu o nečemu važnom, ali kružnica je za mene bila osnova iz koje sam spoznavala geometriju tijela i pokreta, u njenom obliku sam se sretala sa odnosom zlatnog reza u mojoj misaonoj kružnici se ocrtavala zlaćana spirala.

Kružnicu, kuglu i kvadrat sam sretala u umjetnosti, divila se umjetnikovom izrazu, a moj osobni doživljaj umjetničkog djela sam misaono pretvarala u djelove ljudskoga tijela i njegove pokrete.

Albrecht Dürer, matematičar i slikar, je u svojim skicama ostavio svjedočanstva po kojima se vidi da su njegova djela nastajala iz njegove spoznaje o postojanju zlatnoga reza i iz njega proizašle dinamčke zlaćane spirale.

"Zadao je sebi misiju da posveti umjetnika iznad obrtnika, pa čak i filozofa. Budući da se činilo kako je matematička infrastruktura učinila astronomiju i muziku božanstvenima i dijelovima quadriviuma (viša podjela umjetnosti u Srednjem vijeku, sastojala se od geometrije, astronomije, aritmetike i muzike), Dürer je pokušao konstruirati matematičke temelje za likovnu umjetnost, nastavljajući Leonardov trud. Ptolomej je pružio matematičke temelje za astronomiju, a Arhimed za muziku; Dürer je to želio napraviti za likovnu umjetnost. Njegova projekcijska geometrija i njegove tabele tjelesnih proporcija bili su dio toga projekta."

http://portal.hermetizam.com/ /index.php?option=com_content&view=article&id=61&Itemid=63

 

Promatrajući Dürerovu grafiku Melancolija I, pričinja mi se da je Dürer penjući se ljestvama prekoračio granicu svijesne spoznaje kružnice, kugle i magičnog kvadrata kao geometrijskih pojmova i slijedio dinamiku zlaćane spirale svojih misli i osjećaja. On je tom grafikom povezao univerzum misaono- osjetlino- osjećajnog u čovjeku sa geometrijskim likovima i sferama svemira te mene kao promatrača izjednačio sa svemirom.

Komentirajući tu sliku u Jungovu djelu "Čovjek i njegovi simboli" A. Jaffe nas upozorava na Jungovu tvrdnju da se kružnica kao sjedinjavajući simbol svih sadržaja javlja u umjetnosti, u snovima, u vizijama.

Susrećemo je onda ''kada postoji potreba da se izrazi ono što misao ne može misliti, ili što se samo sluti, ili osjeća''.

Albreht Dürer je u svoju grafiku pored kružnice ucrtao i kvadrat. Matematičar u njemu je osjećao da se i numerološke tehnike mogu koristiti kako bi se u čovjeku izazvale promjene raspoloženja, uklanjanje, na primjer, akutne depresije, psihološke konfuzije, melanholije.
U vezi s tim Dürer je u svoju grafiku Melancolia I ukonponirao i poznati "magični kvadrat":

16 odvojenih brojeva, u četiri reda po četiri broja, čiji zbirovi bilo da se računaju vodoravno, uspravno ili dijagonalno, daju isti broj. 

4   14   15    1 =   34 9     7    6  12  =   34 5   11   10    8  =  34 16   2     3  13 =    34 =    =    =    = 34 34  34  34

Suma brojeva u dijagonalama je:
16+11+6+1=34 i 13+10+7+4=34.

Sa stanovišta numerologije činjenica da svi redovi u kvadratu, plus dvije dijagonale, daju zbir 34 nije jedina podudarnost.

Jer, 16 brojki u kvadratu daje sumu 136, a ako taj broj uprostimo, 1+3+6=10 i dalje 1+0=1 dobijamo Jedinicu, broj "savršene sreće" i "osobnog integriteta".

Suma četiri horizontalna, četiri okomita i dva dijagonalna reda iznosi 340, pa ako ga uprostimo, 3+4+0=7, dobijamo Sedmicu, broj za koji se od pamtivijeka vjeruje da posjeduje, magična svojstva.

 

Predpostavlja se da je ideja magičnog kvadrata Düreru  došla od Heinricha Corneliusa Agrippe, kontroverzne figure firentinske neoplatonističke škole, koji je 1510 godine posjetio Nüremberg i predstavio svoj manuskript De Occulta Philosophia.

U tom djelu Agrippa izračunava magični kvadrat za svaku od sedam, tada poznatih, planeta, uključujući Sunce i Mjesec. Magični kvadrat 1 x 1 je rezervirao za jedinog Boga, za Stvoritelja.

Magični kvadrat 2 x 2 polja nepostoji, tako da Saturn, najsporiji planet, ima tabelu 3 x 3 polja, a Jupiter, sljedeći najsporiji planet ima tabelu 4 x 4 polja.

Dürer je u svoju grafiku ucrtao "magični Jupiterov kvadrat", koji prema vjerovanjima zrači sreću, prosperitet, dug život, bogatstvo i njegovo prisustvo u prostoriji pozitivno utiće na osobe sklone depresivnim stanjima.

Na slici francuskog nadrealista Renea Magrittea

"Ljudski uvjet II" vidimo sliku unutar slike.

Tu sliku bih nazvala "Univerzum slikareva uma" jer me ta slika podsjeća na univerzum umnoga u čovjeku, univerzum u kojem se preslikava priroda koju promatramo. Razlika je samo u dinamici, slike u našim glavama nastaju dianoetikom, snagom naše misaono- osjećajne energije.

Slika je odraz umjetnikove misaono- osjećajne dinamike i prikazuje slikarevu radnu sobu s polukružnim otvorom u zidu kroz koji se vidi more, more ta čudesna metafora, beskonačnosti i beskraja, izrasla iz beskonačnosti umjetnikova uma.

Promatram sliku i pričinja mi se da ulazim u to savršenstvo njegovih snova o prostoru koji nije apsolutan, nego u svakom treptaju oka i našim svijesnim sudjelovanjem u životu uvijek iznova nastaje. Kružnica i kvadrat se sjedinjuju u kreativnom vizualiziranju i dva geometrijska lika se gube u toj viziji, sjedinjuju se, jedan drugog nadopunjuju, te dvije različitosti postaju istinski doživljaj slike, svijesnost promatrača kvadrira kružnicu, taj još uvijek ne riješeni problem u matematici.

Na slici se u sobi se nalazi štafelaj, a na njemu kvadrat i slika  mora. Tako slika umjetnika postaje cjelina koja u slici zrcali samu sebe, sliku u slici, slika postaje dio sebe same.

Slika u slici zaklanja jedan dio polukružnog otvora na zidu sobe, prekida ravnu liniju otvora i pretvara ga u kružnicu, a slikom skriven dio mora se kao u ogledalu naše svijesti, zrcali u slici samoj. Zrcaljenje mora je toliko stvarno da ga nemožemo razlikovati od onoga mora izvan sobe. Ono čak ''probija'' zid sobe na onome mjestu gdje se slika sjedinjuje sa zidom. Zid nestaje iz naše spoznaje i more, ta čarobna metafora naše svijesnosti, se sjedinjuje s prostorom u kojem se, mi promatrači slike, u ovom treptaju oka nalazimo.

Kreativna vizija umjetnika se sjedinjuje s našom spoznajom spiralne dinamike, s našim doživljajem prostora i mi živimo perspektivu, sudjelujemo u nastajanju prostor- vremena, te čudesne dimenzije našeg postojanja.

U dubini naše svijesti izrasta umjetnikov prostor i naša misaono- osjećajna energija sjedinjuje harmoniju kružnice i magiju kvadrata i izjednačuje ih, mi doživljavamo božansku matematiku, kreativnim vizualiziranjem kvadriramo kružnicu i spoznajemo da svojim svijesnim postojanjem u trenutku slijedimo osnovni zakon iz kojeg smo izrasli, zakon zlatnoga reza.

Mi možemo umjećem razmišljanja i osjećanjem osjećaja kvadrirati kružnicu, a kvadrat možemo, osjećajući dinamiku naslikanog mora, pretvarati u ideokinetičku, misaonu sliku kugle i osjetiti djelovanje zakona zlatnog reza u sebi.

Kada ovo drvo, koje dominira slikom i pejsažom, doista postane drvo spoznaje o zaobljenosti horizonta, tada doista osjećamo da je kugla osnova harmonije našeg postojanja u univerzumu.

Kod Dürera i Magrittea kružnica, kugla i kvadrat nisu samo simboli nedohvatljivog već doživljaj i izražaj koji se ne gleda nego osjeća. Taj izražaj umjetnikova doživljaja nas uvodi u svijet naše svijesnosti i mi više nismo samo promatrači mi počinjemo njihova djela osjećati, ona postaju dio nas samih, a mi dio njih.

Umjetnici u svojim djelima sjedinjuju znanost i filozofiju sa svojim talentom i slijedeći svoju viziju prikazuju nam kružnicu tako da ona prelazi granice geometrijskog lika i postaje sve što jest, a slika sama unutar te virtualne kružnice postaje dinamična i živa.

 

 

Uz Polikletou statuu, Magritteove i Dürerove slike ima još djela na kojima se kružnica i kvadrat sjedinjuju u istinitost postojanja. Kružnica i kvadrat ne moraju biti uvijek slika, oni mogu biti samo geometrijska apstrakcija, a ponekad je to ogledalo naše svijesti u kojem se zrcali ono što ne znamo izreći.

Leonardov čovjek u kružnici i u kvadratu. 

Leonardo da Vinci je ilustrirao knjigu "Di divina proportione" od fra Luca Paciolija iz 1509 godine. 

Slijedeći Vitruvijevu tvrdnju:

"Ako se naime od dna nogu do vrha glave uzme mjera, pa se ona prenese na raširene ruke, vidjet ćemo da je širina jednaka visini kao što je to i kod površina koje su prema uglomjeru kvadrat. Kad bi na primjer čovjek legao na leđa i raširio ruke i noge, i kad bismo vrh šestara postavili na njegov pupak i opisali kružnicu, ona bi se dirala prsta ruku i nogu"

Leonardo da Vinci je unio u svoje djelo još i dinamiku pokreta i tako pokretom kvadrirao kružnicu.

Leonardovo djelo je još uvijek živo i širi se zakonom zlatnog reza do naše današnje spoznaje. Kada promatram njegovu ilustraciju između moje svjesne spoznaje i slike se zatvara zlatni pravokutnik, postaje magični kvadrat i ja osjećam nastajanje zlaćane spirale koja završava u dubini moga emocionalnog uma.

Da Vinci je sjedinio znanost, umjetnost i filozofiju u jedno otvoreno djelo koje se kao i univerzum još uvijek svojom spiralnom dinamikom širi o osvaja naše umove. On je kvadrirao kružnicu iako to još uvijek teoretski nije dokazljivo i uspio svojim djelom ostvariti dinamiku najsitnijih čestica naše spoznaje i mi nesvjesni promatrači njegovih djela zatvoreni u kuglu koja nas sa njegovim djelima spaja svojim osjećajima stvaramo geometrijska tijela iz kojih izrastaju dinamičke spirale i pretvaraju se u vrijeme našeg postojanja.

Pričinja mi se kao da je svojim djelima postavljao pitanja na koja mi promatrači danas još uvijek tražimo odgovore. Iz zagonetki njegova uma su proizašli poticaji za traženje zagonetki u našem umu.

Smiješi li se Mona Lisa? Što li ta nekoliko stoljeća stara dama osjeća u ovom trenu kada je mi promtramo? Zagonetka njenog osmijeha, dinamika njenog lica koja se mijenja promjenom ugla pod kojim ju promatramo, još  uvijek zanima povijesničare umijetnosti, ali i nas promatrače tog predivnog umjetničkog djela.

Leonarda je zanimao više let nego ptica sama, povijenje vlati nego busen trave, virovitost vode nego korito rijeke i više djelotvornost nego statičke činjenice pa je on u svojoj skici čovjek u kvadratu i kružnicu slikao dinamiku pokreta kojim čovjek stvara svoj prostor i svoje vrijeme.

Čovjek je mjera svih stvari

 

Čovjek svojim tijelom i svojim svjesnim sudjelovanjem u pokretima tijela dokazuje izvor iz kojeg se spiralna dinamika univerzuma razvila.  

Na početku početaka, na vratima vremena je bila svjetleća točka prividnog mira, treptaj oka te bezdimenzionalne točke iz kojeg su se razvile prva i druga dimenzija, radius kružnice koji se, dinamikom zlaćane spirale, razvio u kuglu koja se još uvijek zakonom zlatnoga reza širi. 

 

 

Spoznamo li tu istinu, počnemo li vjerovati u nju, tada nestaju granice između vidljivog i zamišljenog pokreta. Pokret u svom nastajanju slijedi zakone iz kojih se razvio prvi pokret, primum mobile, actus purus, treptaj božjeg oka, prvi treptaj oka prirode, treptaj koji je u sebi sjedinio sve zakone, sve geometrijske likove i sva geometrijaska tijela i izrastao u čovjekov život.