Robert Musil, romanopisac i esejist rođen 06. studenoga 1880 u Klagenfurtu, umro 15. travnja u Ženevi.
Primjeren odjek u krugovima književne elite Musil je postigao prvim svescima svojega glavnog djela, na kojem je radio do kraja života, ne dovršivši ga, svoga romana "Čovjek bez svojstava", 1930-1943.
Autorov intelektualni promatrač Ulrich ironični je komentator društvenih zbivanja u "Kakaniji" (dvostruka igra riječima, označuje Habsburšku monarhiju) prije Prvog svjetskoga rata, svjedok velikih namjera koje se gube u mrežama sitnih spletki.
Po obilju esejističkih razmatranja s područja kulturne povijesti taj roman jasno svjedoči o prodoru intelektualizma u naraciju 20. stoljeća. Cijelo Musilovo djelo, a napose "Čovjek bez svojstava", priznato je kao jedan od ključnih narativnih tekstova europskoga modernizma, no, nije uspjelo stvoriti stalni krug čitatelja, a njegovo je objavljivanje došlo prekasno da bi utjecalo na daljnje tijekove pripovjedne proze.
Trajna vrijednost tog djela je Musilov satirični opis Ulrichove evokacije raspadajuće polufeudalne monarhije, svojevrsnoga paradoksa u spoju intelektualnoga avangardizma i okoštale društvene strukture.
Pročitano Musilovo djelo isprepleteno s mislima Prousta, Gadamera i Joyca uzburka moje snove. Jedne noći sam se našla u misaonom dijalogu sa njima i zapamtila taj san i nazvala ga MISAONA PROUSTIANA.
U doljnjem tekstu je opis sna. Imena kojima se služim su okarakterizirana mislima koje sam zapamtila čitajući tu vječnu literaturu, knjigama kojima se uvijek rado vraćam.
STARAC je Hans- Georg Gadamer, njemački filozof, otac moderne hermeneutike.
STRANAC je Marcel Proust.
Moderni DEDALUS je James Joyce.
ZNANAC je Čovjek bez svojstava.
Misaona Proustiana
Trg cvijeća i mala kavana, simboli našeg davnog proljeća, su sjedinjeni u u mojoj misaonoj slici trenutka, slici jedne nove strane svijeta u jednom novom godišnjem dobu.
Mala kavana na trgu cvijeća i moj san utkan u misli koje nas okružuju. Sjedimo za stolom pijemo čaj, kušamo madeleine i razgovaramo o vremenu.
Naša tijela opuštena u udobnim slamnatim foteljama odaju naše sjećanje na vrijeme iz kojeg smo došli, odaju vrijeme koje u nama traje, ali odaju i naše neznanje o vremenu u našim tijelima. Tijelo misli, tijelo odaje našu tugu i naše nesigurnosti, našu sreću i naš san. Misaona gimnasika, koja je razlog naših sastanaka u maloj kavani, bi trebala postati osnovom našeg ovovremenog postojanja.
Prostor oko nas je nabijen energijom naših sjećanja koja nam mislima drugih pričaju priču o nama samima.
Skupljene misli cijelog jednog stoljeća, čiste nebo od pasivnih, napamet naučenih, definicija.
S nama za stolom sjedi STARAC koji je živio i mislio cijelo jedno stoljeće. On nas svojim mirnim glasom uvodi u svijet svojih istina i metoda o umijeću međusobnog razumjevanja. Pored njega sjedi čovjek upalih obraza, STRANAC iz traganja za izgubljenim vremenom i pretvara misli u poeziju slika.
Sunce, našim postojanjem, zaustavljeno u trenu između dana i noći odbija oblake neznanja.
Slijedimo bujicu svojih i tuđih misli, upijamo nove podatke koji nas hrane i zatvaramo krug u kružok misaone gimnastike.
"Još jedan čaj i madeleine" uzviknu netko iz kruga.
Ovalna zdjela puna slatkih školjkica se nađe pred nama. Qualia istinskog doživljaja okusa, spektar različitih boja u obliku najsuptilnijih niti naše svjesnosti se proširi prostorom.
Osjetismo prošlost, sadašnjost i budućnost u tijelima. Na moru se pojavi brod, galija u kojoj naslućujemo skriveno blago, riznicu misli koje trebamo samo misaono osvojiti.
Misaona Proustiana je u ovom trenu postala čudesni prostor u kojem se skupilo cijelo jedno stoljeće, stoljeće sjedinjenja misaonog blaga sa blagom svih onih prohujalih stoljeća.
Iznenada nam se pridruži moderni Dedalus u portretu mladog umjetnika.
"Vi tražite ljepotu trenutka?" upita nas Dedalus
"Ljepotu kao pojavu, njenu pojavnost u trenutku postojanjanjena" odgovori mu moj bezimeni pjesnik
"Oduvjek su postojala tri uvjeta za stvarni doživljaj ljepote, njena cjelokupnost, njena simetrija i izraz. Kao prvo, svjesnom spoznajom izdvajamo, od ostatka univerzuma, nešto što osjećamo kao hipotetički lijepo, a onda to sjedinjujemo sa samim sobom i tek tada osjećamo da li je to dio našeg doživljaja ili spoznajemo da je to tek nešto izvan nas. Ljepota je uvijek dio nas, jer jedino tako možemo osjetiti ravnotežu i simetriju njenih djelova u nama. Konačni izraz ljepote ostvarujemo svjesnom spoznajom odnosa među njenim djelovima." zaključi Dedalus.
"Kakav mora biti taj odnos" upitah
"Perfektan, jer sve što je lijepo ima dušu koju moramo osjetiti, dušu u kojoj su sjedinjeni svi njeni djelovi. Duša i mudrost ljepote je izraz koji nas obasjava svjetlošću estetske spoznaje i postaje naše umijeće."
"Dakle sjaj i tajna našeg umijeća razmišljanja i osjećanja osjećaja leži u odnosu izraza i stvarnosti naše spoznaje ljepote." prođe iznenada nova misao mojom svjesti.
"Umijeće razmišljanja i osjećanja osjećaja, ljepota našeg izraza se krije u svjesnom spoznavanju "ne znanja " koji nosimo u sebi. Dijalog je jedna od mogućnosti da naučimo nešto novo. Misao tada postaje Stvoritelj, pojavnost stvaralaštva u univerzumu našega uma. Mi tada živimo i postajemo cjelina, više od zbroja naših stanja, prestajemo biti samo pasivni promatrači zbivanja oko nas, mi ostvarujemo ono što čovjeka čini čovjekom, našu novu misao i novi osjećaj." završih moj monolog.
Naš ZNANAC traži svoje mjesto među nama i pokušava objasniti moju misao teoretskim znanjem i jezikom koji ne podnosi suprostavljanje.
"Gotovo da se uvriježilo kao prešutno, ali općeprihvaćeno pravilo da je pojmovno oblikovanje apstraktnog moguće uz postupno distanciranje od tjelesnog. Stvoreno je mišljenje da sve ono što se tiče uma ne može imati relevantne veze s tijelom. Uspinjanje do viših sfera apstraktnog mišljenja implicira napuštanje nižih slojeva tjelesnog iskustva." reče on u jednom dahu.
Sjetih se njegovih eseja koje sam čitala u davnom vremenu previranja i traženja izraza za potvrdu postojanja Boga u meni. To su bile savršeno sročene misli, jezična igra sa poštivanjem semantičkih pravila. Sve što je bilo napisano je bila teoretska istina zamotana u savršenstvo jezika kojim se služila samo odabrana vrsta ljudi. Bio je to jezik u kojem nije bilo ni malo spontanosti, bez emocionalnog nijansiranja, jezik koji je bio zatvoren u geto znanosti i tako daleko od trenutka u kojem smo živjeli.
Šutjela sam, promatrajući njegovo lice.
On je govorio dalje istim tonom i istom snagom. Moja misao se ispreplete s njegovom. Dvije misli u dvoboju, dvije iste misli s različitim izrazom, u novoj strani svijeta, u novom godišnjem dobu, našoj novoj stvarnosti koja ne podnosi neiskrenost. Energija koja je nastala tim sukobom na tren uzburka more. Galija puna skrivenog blaga naših emocija se zanjiha na pučini.
Visoki STARAC, čija misao je obilježila cijelo prošlo stoljeće, mirna glasa zaustavi naše misli.
"Nemojte dozvoliti da ovo mjesto postane novi Babilon ili vrijeme tihih lomača. Vaše misli su puno važnije od načina kako ih izražavate. Umjetnost međusobnog razumjevanja je ono što još nedostaje ovom uzvišenom mjestu."
ZNANAC zaustavi svoje izlaganje svjestan da pored njega sjedi čovjek iz čijih misli je on, onda davno, učio.
Starac nastavi:
"Kao što ste učili teorije morate konačno naučiti misliti i osjećati što mislite. Misao je preobražena emocija, osjećaj koji onda treba znati i živjeti. Svaka vaša misao mora biti sjedinjenje pitanja na koje vi sami u isto vrijeme tražite i pronalazite odgovor"
Upitah se u tom trenu da li je naš Znanac shvatio tu poruku. More se ponovo smirilo, galija je mirno ležala usidrena u zaljevu.
Naš dobri STRANAC iz potrage za izgubljenim vremenom je još uvijek sjedio pored nas. Šoljica u kojoj je bio čaj je bila prazna. On mahnu mladiću koji je stojeći sa strane slušao naše razgovore. Mladić donese još jedan topli čaj i zdjelicu sa kolačićima. STRANAC stavi kolačić na žlicu, umoći ga u toplu tekućinu i prinese ustima. Izraz njegova lica uskovitla moje misli. On je misaono bio jači od mene i qualija njegova doživljaja osta zatvorena u njegovom osmjehu.
Osjetivši moju misao STRANAC reče:
"Dugo sam vremena lijegao rano. Ponekad mi se oči sklapahu tako brzo, tek što bi se svijeća ugasila, da nisam imao vremena ni da sebi rečem da tonem u san. I nakon kakvih pola sata probudila bi me misao da je vrijeme da zaspim."
Ja osjetih njegovu svijest koja se u polusnu ne snalazi u vrtlogu vremena i mjesta isprepletanje sjećanja i opažanja iz stvarnosti. On je govorio i cijeli njegov monolog je prešao u pledoaje našem emocionalnom umu. Njegove riječi su bile melem mom uzbuđenom srcu.
Znanac se polagano dignu i krenu prema vratima vremena u svoj svijet čvrste materije. Gledala sam njegov hod i shvatila da on mora još puno u sebi sam savladati da bi mogao stvarno svjesno spoznati emociju, vrijeme i prostor u sebi.
"Ova ljepota, za neke, traje predugo, postaje neugoda jer neznaju, njom, probuđene osjećaje izraziti. " reče moj bezimeni pjesnik.
"Oni koji odbijaju emocionalne sukobe, žele živjeti bez tragova prošlosti na sebi, a neshvaćaju da time gube i doživljaj trenutka, vječnost zatvorenu u dubini sna koji prozaično nazivamo život. " Stranac završi svoj pledoaje.