Danas, slijedeći razvoj neurofiziologije, znamo da je djelovanje tog malog čudovišta puno kompleksnije, ali to nama ne smeta da bi si uistinu napravili njegovu misaonu sliku i počeli komunicirati s njim.  

Osjećajni teatar

 

Prisjetimo se drevne Descartesove tvrdnje da:

"U glavi svakog čovjeka postoji promatrač koji usmjerava njegov život"

U filozofiji se, slijedeći tu njegovu izjavu, ustalio izraz "Kartezijanski teatar" .

Univerzum ljudskoga uma možemo zamisliti kao svoj osobni teatar, još bolje zamislimo da je naše JA u teatru koji se smjestio u našoj glavi, a mi gledamo svijet oko nas kroz naš treče oko.

To je osjećajni teatar, u njemu osjećamo dodire, mirise, zvukove i vidimo emocije. Ako upotrijebimo maštu - prizivajući slike i zvukove mi ih doista vidmo na našem  mentalnom zaslonu, vidimo ih dušom. Teatar uma je "sadržaj naše svijesti", a naše duhovno "ja" je  publika koja ih doživljava.

Ovakva predodžba teatra dobro se poklapa s jednom drugom uobičajenom slikom svijesti, slikom u kojoj svijest teče poput rijeke, prelijeva se vodopadom spoznaje i ulijeva u čašu našega života.

Naš svjesni život postaje scena velikog svjetskog teatra, scena na kojoj protiče naš život, ta premijera bez reprize. Scena do scene, zvukov, mirisi, dodiri, misli, emocije, brige, sreća i radosti pokretna scenografija naše duše.

Kad jednom uđemo u intelektualnu zbrku kao što smo, čini se, učinili s rješavanjem zagonetke svijesti, ponekad je korisno postaviti si pitanja,

• Što je svijest?
• Što je slobodna volja?
• Gdje je njihov izvor?

Mi danas odbacujemo zamisao kartezijanskog dualizma, onog davnog Descartes- ovog odjeljivanja duše i tijela, ali mi ipak zadržavamo u sebi ostatke dualističkog razmišljanja, zadržavamo u sebi onoa što je po Deskartesovom dualizmu nazvamo "kartezijanskim teatrom".

Ovdje se ne radi samo o analogiji uma i teatra, nego i o našem vjerovanju da negdje u nama ipak  postoji prostor- vrijeme, ona čudesna dimenzija u kojoj se "događa se naša svijest".  

Mi jednostavno vjerujemo da postoji neka čudesna energija koja djeluje na naše moždane aktivnosti, energija čijim djelovanjem osjećaji i doživljaji tajnovito postaju svjesni i prelaze u našu svijesnost.

Danas nam neuroznanost tvrdi da u mozgu ne postoji Homunkulus, onaj tajnoviti Deskartesov promatrač, središte koje bi odgovaralo zamisli o mjestu koje bi mogli nazvati izvorom slobodne volje i to iz razloga jer je dokazano da je mozak sustav čija je odlika radikalno paralelno procesuiranje, umrežavanje proživljenog bez korištenja središnjeg stožera. 

 

 

Informacije ulaze u mozak kroz naša osjetila i raspoređuju se tim čudesnim organom, koji život znači, sa ciljem ostvarivanja naših želja, naših žudnji, naših čežnji, sa ciljem spoznaje osnovne energije iz koje smo svi izrasli, iz LJUBAVI.  

Znanost nam tvrdi da ne postoji središnje mjesto na kojemu sjedi naše duhovno "ja" i gleda predstavu u teatru našega misaono- osjećajnog uma dok "glumci", vanjski poticaji, prolaze kroz našu svijest.  

Za sada postoji samo hipoteza kojom nas uvjeravaju da ne postoji mjesto u našem mozgu na kojem dolazak misli, osjećaja ili opažanja označava trenutak u kojemu ti poticaji za nas postaju svjesni.

Pomirimo se s činjenicom da nema jedne određene lokacije u mozgu iz koje izvire naša slobodna volja, na kojoj cvijetaju naše svijesne odluke. Prihvatimo istinu da različiti dijelovi mozga rade svoj posao, komuniciraju jedni s drugima kadgod je to potrebno, ali nemojmo pristati na činjenicu da se to događa bez središnje kontrole.  

Čovjek je u isto vrijeme režiser i glumac u velikoj gala predstavi u teatru svoga uma.

Nećemo nikada uspjeti postati režiser velike gala predstave koju nazivamo život ako u teatru uma ne postanemo sudionik u odigravanju premijere koja nema reprize.

Vratimo se malom čovječuljku Homunculusu koji možda ipak živi u nama, zamislimo ga kao biće koje nema svjesnu spoznaju, ali osjeća poticaje, miriše, čuje, vidi, kuša umjesto nas i reagira na sve te poticaje.    

Za neke od vas je možda teško zamisliti to nepostojeće biće, tog davno zaboravljenog Descartesovog promatrača u ljudskim glavama.

Krenimo drevnim istinama, spoznajmo renesansu ljudskoga uma i njenog naj čudesnijeg predstavnika, poznatog imenom Leonardo da Vinci.

 

Leonardo je pokretima Vitruvievog čovjeka, učinio dosad matematički neizvedivo, on je pokretima ljudskoga tijela kvadrirao kružnicu. Čovjek može svojim svjesno izvedenim pokretima slati poticaje u svoj mozak i svoje pokrete oblikovati onako kako želi.

 

U teatru našega uma se onda odigrava predivna koreografija naših svakodnevnih pokreta, naše duhovno "ja" promatra taj čudesni ples i pretvara ga u vidljive pokrete koji život znače.  

 

Sudjelovanjem u scenografiji i koreografiji teatra našega  uma mi možemo kvadrirati kružnicu, kvadrat pretvarati u kubus, ikosaedar, pentagram, a tragovi koje treptaji naše duše, izrasli iz fraktalne geometrije svijesti,  ostavljaju u svemirskom prostor- vremenu,  arhitekturu našeg postojanja, oni postaju znakovi naše slobodne volje.