Kao bezvremenost u svevremenosti postojanja,
kao sretan trenutak u bisernoj niski vremena,
svako jutro kada još sretno snena
uronim u dubinu tvog pogleda,
u ljepotu očiju boje sna,
odlučujem se uvijek iznova za ljubav.
To je svaki puta novo nježno osjećanje,
osjećaj u kojem se zrcali stari,
to je raskrižje sudbine i
put ka vječnosti.
U kristalnom dvorcu postojanja
u treperavoj duši mojoj,
u srcu uznemirenom
ogleda se lik i ja ćutim,
dakle postojim
i volim.
Svaki novi trenutak je
nova istina,
alkemijsko vjenčanje,
Sunce i Luna u zagrljaju
svijest i podsvjest u milovanju.
Fontana svjetlosti,
njegova i moja slika,
treperave u suzama neba,
blještave u kapljicama sunca,
sretne u kristalima sna,
u šaputavoj svjetlosti duše,
sjedinjene u osjećanju osjećaja,
u ljepoti života pretvorene u ljubav.
To je izričaj mog nutarnjeg neba, ne razlikuje se od zvjezdane poezije kozmosa s kojim sam sjedinjena, ne razlikuje se od spiralne dinamike nebeskog vretena iz kojeg sam iznjedrena. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako sam već jednom bila i ako ću još jednom biti i činiti isto što sada činim, onda bih trebala činiti samo dobro da se ono ponavlja. Živim ulovljena u mreži vremena u kojoj ću beskonačno trajati. Sve drugo oko mene će se mijenjati, moje tjelo će izgledati drugačije, ali ja ću i za tisuću godina biti ista. Ako u ovom ljubičastom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se zrcalim u njima kao što se oni zrcale u meni.
Osluškujem svirku nebeskog orkestra, čujem vječnu muziku Pitagorinih sfera, uživam u melodiji sreće i šapćem onome koji se zrcali u meni, osluhni šapat duše univerzuma i vjeruj mi ćemo u sretnom trenutku spoznaje uistinu spoznati onaj drugi dio sebe, sjedinit ćemo se u svjetlosnom zagrljaju vječnosti i postati kristalna kugla, dvojno biće, ono tajanstveno biće sa početka priče o nastanku svijeta, biće koje će, u odori ljepote, zauvjek živjeti vječnu, jedino postojeću istinu o životu, ljubav.
bglavac
irida
edin.kecanovic
