Na dlanu, u suzi zaostaloj iz oluje ruža, se prelamala zraka sunca i objavila promjenu obrasca po kojem sam do tog trena živjela. U jednom jedinom trenu se dogodio preokret, prevrat, revolucija, rat svjetova, slom i pobjeda. Na monitoru duše se iskrio vremeplov u kojem vidjeh sebe u odorama porijekla. Vidjeh perivoj djetinjstva iz kojeg sam kao lastavica poletjela ka bespuću skupljajući izlomljene linije srca. Upletena u mrežu sitnih didaskalija ispisanih rukom neke siluete koja me neumorno pretila, živjela sam tekst koji je izgubio svoju izvornost.

Prazna slova na zaslonu svijesti, težina neživljenog trena, beznadnost života, troličje sobstva. Kao Comedia dell arte u kojoj sam presvlačeći odore, imrovizirajući radnju, igrala razne uloge pred nevidljivim auditorijem života.   
Sladunjavost prošlosti je prelazila u gorčinu sadašnjosti, u vrijeme bez stila, bez avangarde, bez epohe. Virtualna praznina se ovijala oko duše i odvlačila me u bezdan mediokritetstva. Stajala sam na oštrici trenutka koji je lebdio na tkivu Gordijevog čvora. Sunoćavalo se, zlatna kugla je odlazila ostavljajući purpurni trag sjećanja u duši.  Mjesec je prosuo srebreni prah na zamagljene slike prohujalog vremena. Ti si izašao iz zaslona sna i progovorio jezikom života. Pripitomio si moje razuzdane misli i utkao ih u zlaćanu spiralu koja je počela titrati dinamikom osjećaja. Zavoljeh tvoje riječi koje nisu imale izvorna značenja. Izgovorene tvojim usnama postajale su lastavice koje su donosile znakovlje prestanka ratovanja i objavljivale proljeće sna. Na dlanu vremena vidjeh kako se prelomljena linija srca preobražava u svilenkastu nit koja me izvela iz labirinta razbijenih zrcala. U praskozorju svijesti odjenuh svjetlost boje vjenčanice kojom sofija kiti mladi dan i stadoh pred žrtvenik u hramu ljubavi. Čekao sam te stoljećima, šapnuo si stavljajući dijadem od perli u dušu. Čekala sam te eonim, odgovorih stavljajući znak vjernosti u tvoje srce. Na dlanu, u suzi zaostaloj iz vremena oluje ruža, vidjeh prelamanje sunčane zrake. Sudbina mi darova mač, svjetlosnu zraku kojom probih opnu samosažaljenja i zakoračih u kukuljicu samokritičnosti. Ljubav je uvijek bila tu. Nisam je osjećala, tugovala sam za izgubljenom srećom.  Šaputala je, objavljivala se titrajima duše. Bila sam gluha, nisam joj pružala šansu da me oplemeni svojom nježnom snagom.

http://sretan-trenutak.blogspot.com