Hemon i Antigona, Romeo i Julija, nesretni ljubavnici čije ljubavi su ostale zabilježene u svijetskoj literaturi i u našim srcima kao znak da ljubav pobjeđuje smrti.Zadnje vrijeme se nekako sudbine tih davnih junaka i junakinja isprepliću s mojim osjećajima. Pitam se koliko se može kada se uistinu voli, pitam se dali se je moguće zbog smrti voljene osobe odlučiti na umiranje koje onda možda vodi ka vječnom sjedinjenju u beskraju sna. Proživjeh u noćima samoće i jednu i drugu tragičnu ljubav i odlučih se da, slijedeći Sofoklovu i Anuouilh- ovu Antigonu, stiliziram prvu nesretnu ljubav iz koje su kasnije izrastale mnoge druge priče o ljubavima s nesretnim krajem.
Diže se zavjesa i na pozornici velikog svjetskog teatra hodaju stoje i sjede ljudi. Neki igraju karte, a tišina užasna i duga tišina se širi prostorom. Nekom slučajnom promtraču ove sličice iz života se pričinja da se sve zrcali u nekom nevidljivom ogledalu. U pozadini dubine, tamo iza ogledala su troja vrata. Iznenada iz tame izlazi čovjek i i progovora metalnim glasom:

"Dakle dobro, ove spodobe ovdje će vam ispričati priču o Antigoni. Antigona je ona mala mršava, ona što tamo sjedi i šuti. Gleda pred sebe. Razmišlja. Razmišlja o tome da će vam uskoro odigrati Antigonu, da više neće biti najmlađa kćer, najmanja sestra koju nitko nije shvaćao ozbiljno. Razmišlja o tome da kako će se odjednom suprostaviti svijetu i Kreontu, ujaku i kralju. Ona razmišlja o smrti i o svojoj mladosti koju je željela sretno odživjeti. Ali tu se ne da ništa mjenjati. Ona je Antigona i mora odigrati svoju ulogu do kraja. Zavjesa je podignuta i ona osjeća strah i svoje udaljavanje od sestre Ismene, one koja tamo u uglu radosno šapuće s onim mladićem. Mala Antigona će se večeras oprostiti i od svih nas, od nas koji večeras ne moramo umrijeti."
 
Tiho i elegantno
kao crna pantera
spušta se noć.
Teške od zvijezda
vise ruke neba
nad mojim prozorom
u vazi umiru ruže,
olujni vjetar
krade ljetu snagu i
vraća mirise davnoga sna...

U tami trenutka, shrvana strahom i željom obraćam se sunčanoj zraci koja se probija kroz maleni otvor svijesti i odbija o zamagljeno zrcalo sudbine. Sve do jučer sam bila sretna, uživala sam u našem pomalo luckastom životu. Voljela sam svitanja i zalaske sunca i oči boje sna. Kreont, kralj, ne kralj, kuhar sudbina je pružio svoje zaražene dlanove i dotaknuo život, naš život tako jednostavan i lijep. Ne znam zbog čega, ništa nismo učinili, nikakvog suđenja nije bilo, ne postoje vidljivi razlozi. Sve je čudno, strašno, nerazumljivo. Sjedili smo u našoj toploj sobi, gledali kroz prozor uličnu vrevu, razmišljali o sutrašnjem plesu, pričali o najobičnijim stvarima. Bilo nam je lijepo i mislili smo kako je čudesan ovaj svijet, pun mirisa i zvukova koji nas uspavljuju i bude. Voljeli smo tišinu u koju smo tonuli sumracima i zvukove života koji su nas uvijek svitanjima budili. A onda iznenada jednoga dana na vratima srca odjekne zastrašujuće kucanje. Kreontova tajna policija upada u naš život, hapse nas bez naloga i bez objašnjenja. Pjesnika odvode u samicu, a meni kažu da mu život visi o koncu.
Oko mene se srušio svijet.
Nešto veliko, nevidljivo se izdiglo i prijeti, ostala sam sama i bespomoćna. Bježati je nemoguće, nemaš kamo, mijenjati svoj život za njegov neodgovorno. Pjesnik to nikada ne bi prihvatio. Osjećam svoju nemoć, u grču naprežem mozak i tražim izlaz iz kaosa straha, boli, želja i nadanja. Tražim onu spasonosnu slamčicu za koju se hvataju utopljenici, ali nema više ni tih slamčica, previše davljenika je već umiralo u ovom uzburkanom moru sudbine. Razmišljala sam o tome kako bi bilo divno da nisam nikada ni rođena, onda ne bi morala ovako tiho umirati od straha i neznanja. Počela sam proklinjati sudbinu i njena nevidljiva krivca.

"Kletva ubija san, ne proklinji, ovo je samo ružan san, poželi buđenje" šapnu mi osmijeh u stanićju želja.
Oko mene su ludovale maske, krabuljni ples na tren
sakri sreću u  klaunov osmijeh ili možda u smijeh hijene, u štektanje lisice, u zavijanje vuka, a onda tišina, nebo prosu koriandole, ponovo zasjaše kristali snova.
Pojavio se čudesni tračak svjetlosti, maleni pupoljak na trešnjevom drvetu mi potvrdi da su Hemon i Antigona, Romeo i Julija umrli uzaludno oni su jednostavno ubijeni neosjetljivošću pisaca.

Potražih svoju tugu
u licu Pjeroa,
zaustavih suze
da ne povrijedim
ljepotu vraćenoga sna
i kada je ponoć najavila
kraj maskenbala
otvorih vrata
i vidjeh samo ljubav...

Sofoklo, Shakespeare, Anouilh, Brecht kao da nisu znali da ljubav pobjeđuje sve nesporazume, da ljubav, ta vrhovna svećenica naših života, svaladava Kreonte, pokapa mrtvu braću, smiruje bijes i sjedinjuje i miri sve prošle i buduće Montecchie i Capulettie.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com