Ljeto se bliži kraju. Sjedim u dnevnoj sobi i kroz prozor promatram starenje vrta u koji već godinama ulažem svoje misli i svoju energiju. Od samog početka nisam pristala na njegovo kozmetičko uređivanje u skladu s trendovima vremena, odmah sam se odlučila na postojanost i pokušala vrtu osmisliti vrijeme koje će on sam sobom ostvarivati. Moj vrt živi mojom zamisli o njemu. Nebo je sivo, zrak pun kiše koja će se uskoro spustiti nad grad, a moj vrt blješti tonovima zelene boje i uzdiže svoje ruke ka oblacima. Zrelost njegova lica se ocrtava u skladu s njegovim godinama. Vrtovi oko njega će utonuti u jesenjsko umiranje da bi prespavali zimu i opet na proljeće  bili  uređivani po novoj modi.  Moj vrt će živjeti bojama jeseni, odspavati zimski san i dočekati proljetna jutra u kojima će biti još stariji i još ljepši.

Priroda koju smo spoznali u svoj njenoj ljepoti, priroda kojoj smo dozvolili da se služi svojim zakonima je najbolji stvaratelj sebe samoga. Nakon nekoliko godina mog prijateljevanja s njim, danas imam osjećaj da moj vrt misli samostalno i sam sebe stvara i obnavlja.

Razlog zbog čega ovo pišem je spoznaja da je i naše tijelo dio prirode kojem smo, pod utjecajem razvoja tehnologije i pomagala, oduzeli pravo na samostalno stvaranje i obnavljanje. Kao što u nedogled niču vrtovi puni umjetno stvorenog cvijeća, cvijeća neprirodnih boja i križanjem dobivenih neprirodnih oblika drveća, tako je i ljudsko tijelo u nekoliko posljednih desetljeća počelo sličiti lutkama iz izloga. Vrt u kojem cvjetaju tamno plave hortenzije i rastu bonzaji je skup i mora biti pod stalnom vanjskom kontrolom. On se više nemože sam obnavljati. Ljudsko tijelo kojem smo oduzeli samostalnost, tjelo koje smo napumpali vitaminskim preparatima, silikonskim dodatcima, umjetnim zglobovima i neprirodno oblikovanim mišićima te prekopiranim pokretima postaje isto tako produkt tuđih misli i tuđih ideja.

San o vječnoj mladosti, a kroz to i ljepoti je čovjekov tisućljetni san. U svim epohama su tražena sredstva kojim bi se taj san ostvario. Danas nam znanost polako potvrđuje da je to sredstvo u nama samima u snazi spoznaje našeg uma da prepozna emocije i ga ih misaonim putem preobrazi u trajne osjećaje. Svakodnevne poteškoće i bolovi u sustavu za pokretanje dokazuju da većina ljudi uopće neposjeduje svjesnu spoznaju o svome tijelu.

Misao je osnovno sredstavo kojim možemo buditi svijest o našem tijelu, ali ne po davno poznatoj Deskartesovoj izreci "Cogito ergo sum", nego po novoj Damasievoj definiciji "Osjećam, dakle postojim".

Poznato nam je da kada se u mozgu nešto dogodi to nešto utjeće na cijelo tijelo, ali nam još uvijek nije dovoljno poznato da i ono što se događa u tijelu utjeće na djelovanje mozga. U znanstvenim studijama i novim znanstvenim knjigama se pojavila nova riječ "embodiment" koja u doslovnom prevodu znači utjelovljenje. Psiholozi, filozofi, neurolozi i kineziterapeuti pokušavaju tom riječju ujediniti naš um i naše tijelo u cjelinu koju ja u svom tekstu nazivam utjelovljeni um. Pošto sam počela pisati ovu knjigu prije nego se u javnosti pojavio naziv "embodiment" moj pojam "utjelovljeni um" se činio nekako nedovoljno objašnjen i neprihvatljiv. Moje trojstvo svakodnevice je tek ovim nazivom dobilo svoje pravo značenje, jer su autori knjige "Embodiment" dušu i tijelo povezali s svijetom u kojem živimo. Čitajući tu, zadnje izdanu,[1] knjigu postalo mi je jasno da je moja ideja o umjeću svakodnevnog pokreta dobra i da ju treba razraditi. Dobro držanje tijela nije nasljeđeno nego je stalno nastajući proces na kojem bi trebali cijeli život svjesno raditi. U dobro držanje tijela ubrajam i položaj glave i izraz našeg lica. 

Zaustavimo se na licu jer ono je s očima u isto vrijeme prozor u našu dušu i ogledalo naših duševnih stanja.  Lice govori s nama pa često, iako mi toga nismo svjesni, odaje i naše skrivene misli. Saslušajmo unutarnjim ušima misao prije nego je postala izgovorena rečenica, osjetimo nastajanje glasa u glasnicama i mišićima grla, jezika i usta.  Poslušajmo eho našeg unutarnjeg glasa i misao postaje melodija koju ćemo lakše izgovoriti.  Tada se način kako i šta govorimo zrcali u našem licu i sjajiti ljepotom našeg duševnog stanja. Jedan običan razgovor nas tako može učiniti lijepima ili ružnima jer njime odajemo naše osjećaje.

Pred mojim prozorom se u ovom trenu vrt kupa u kapljicama kiše i tracima sunca koje se pokušava probiti u ovaj kasnoljetni dan. Moj vrt, kao da je prihvatio moju ideju o umjeću svakodnevnog pokreta, treperi listovima i grančicama koje se usprkost kiši uzdižu ka nebu. Ljepota trenutka prelazi u ljepotu osjećaja koji se širi mojim tijelom. Osjećam kako moje oči postaju velike i nježne. Promatram vrt i osjećam pokrete očiju i moj pogled luta blještećim zelenilom njegovog rastinja. Na obrazima treperi osmjeh, a moje tek pritvorene usne odaju znatiželju moga uma. Čujem svoju misao koja teži rečenici. "I blješti suncem obasjana ljepta ovog kišnog dana".  Otvoreno grlo spremno za usklik sreće postaje tunel kroz koji moja misao prelazi u melodiju moga glasa. Usnice i jezik preuzimaju titraje moje misli, a mišići lica plešu po taktu mog osjećaja.

Ako u sebi uspijemo probuditi pozitivnu energiju i život prihvatiti s njegove lijepe strane, svaka izgovorena rečenica može djelovati kao kozmetička operacija kojom sami, a ne netko drugi, izravnavamo naše bore. Misao koja je negativnu emociju pretvorila u ugodan osjećaj postaje pokretačka snaga koja sve ćelije našeg tijela potiče na pokret. Krv se pretvara u materiju primu, ono čudesno, epohama traženo sredstvo, srce lebdi u oblacima sna i otvara svoja vrata ljepoti osjećaja koji zatvara pore naše kože i brani nas od bakterija, virusa i prašine koji vrebaju na nas. Lice okupano unutanjom ljepotom dobija boje naših misli i mirise naše duše. Udisaji i izdisaji se smjenjuju s ritmom našeg govora, kisik postaje hrana našim novim mislima i mišićima naših obraza, sjaju naših očiju i savitljivosti naših usana. Tada naše lice živi našu unutarnju sreću i mi osjećamo trepernje njegovih struktura, čini nam se kao da tisuću dobrih vila izravnava naše bore.

Mi svoje lice nikada nećemo moći vidjeti izravno, nećemo ga spoznati direktnim vizualnim osjećajem nego tek gledanjem u ogledalo. Tako svako jutro nesvijesno, perući lice, brijući ili šminkajući ga, ulazimo u čarobni svijet zrcala, u čudesni svijet Alisinih snova. Tu je sve zamjenjeno, izmješane desna i lijeva strana ostavljaju nerealnu sliku stvarnog izgleda našeg lica. Promatrajući se u ogledalu mi ne doživljavamo dinamiku lica nego ga pamtimo kao što pamtimo fotografije ili slike portreta. Dinamika mu tek daje pravi izraz. Ti trenutci jutarnje toalete mogu biti osjetilna i osjećajna gimnastika za naše lice.

Neuroznanost je otkrila centre u mozgu koji su odgovorni za nastajanje osjećaja sreće i tvrdi da se osjećaj sreće može trenirati. U našim glavama su sklopke koje otvaraju brane iz kojih struji zadovoljstvo, ugoda, euforija, dakle, mi posjedujemo urođeni sustav sreće, kojim smo  programirani za pozitivne osjećaje. Misliti pozitivno znači obranu od negativnih osjećaja, misliti pozitivno u situacijama koje nam se čine bezizlazne pojačava psihičku stabilnost, otvara vrata nadanju u pronalaženje rješenja, inducira energije misaonog potencijala. Misleći pozitivno pri umivanju, pranju zuba, brijanju i šminkanju, mi otvaramo ventile u mozgu iz kojih će onda cijeli dan kapati sreća.

Vježbajući, s vremenom ćete vidjeti i osjetiti kako  se mjenja izraz Vašeg lica, napetost popušta, boja se vraća, osmjeh dolazi iz dubine duše. Čeljusni zglob se opušta, obrazi postaju elastični sitne bore oko očiju žive s našim osjećajem i nestaju i vraćaju se svakim novim osmjehom.  

[1] "Embodiment" Maja Storch, Benita Cantieni, Gerald Hüther, Wlofgang Tschacher; Verlag Hans Huber, Bern, 2006