Dogodilo se u jutrenju jednog tužnog dana. Trg cvijeća se budio mirisima dolazećeg proljeća. Na Levantu se uzdizala zlatna hostija. Crkveni oci su objavljivali prskozorje smaknuća hereze. Sa krinkom na licu dželat je čekao znak da potpali brezovinu. Stajala sam na obzoru sna i jave i promatrala zadnji zagrljaj noći dana, gledala kako se gase oči neba i otvaraju okna tužnog privida. Tišinu su rastrgali bubnjevi najavljujući dolazak porote. Masa je zaurlala pozdravljajući ubijanje ljubavi. Čuvarica Lunina hrama je doletjela na moj dlan sa crvenom ružom u kljunu. Bila je utjelovljenje golubice mira, cesarice sreće, ljubav rođena iz zagrljaja pjeska i pjene, izronjena sa oceanskog dna na pješčani žal između vremena i prostora. Osjetih gugutni zagrljaj tebe i mene, blješteću bjelinu inkarniranu trenutkom u vječnost. Nevidljiva ruka sudbine je razmaknula kulise umiranja i trg cvijeća zasja ljubičastim snom. Oćutih iščeznuće tugaljivosti i uskrsnuće vječne radosti. Vesela niska šapata ljubim, volim, čeznem, žudim utkana u dijadem njene kose, u aureolu koja njeno obličje preobražava u svetost ljubovanja. Ponekad ugnježdena u kukuljicu svilenka, ona se rađa kao leptirica i uzlijeće ka svodovlju strasti ostavljajući iza sebe blješteći trag srcoznoja. U zanosu kadkada nestaje u ciboriju žudnji i kupa se u crvenom vinu koje pretače u ljuveni jezik zarobljenosti u perivoju snoviđenja. Ljubomorno čuvam cesaricu sreće, odjevam je srebrom pretočenim iz Lunina hrama, zlatom Venerina sjaja, purpurom Aurorine zornice, jantarom tvojih očiju. Zauzvrat ona gasi tmine tugaljivih dana, pripitomljava zmijolike boli, razbija oblake ljutnje da nutarnje nebo ne prosikće munjevitim bljeskom. Otvori okna sna, šapuće mi bezglasjem miline. Boginja se smiješi i odvodi me na izvorište ljubavnih tajni, grli me sunčanim blagom, ognjem iznjedrenim iz iskona sna. Dahom iscjeljenja suze duše pretvara u dragulje postojanog sjaja, u rapsodiju žuđene blizine, u puninu ljuvenog izričaja, u cjelinu sretnovitog beskraja.
http://umijece-vremena.blogspot.com