Dugo sam bila zakrabuljena siluetom nekog bezimenog osjećaja i sudjelovala u maskeradi nepostojanja. Razgovarala sam sa imaginarnim sugovornikom ne spoznavajući da  govorim jednom velikom nikome u sebi. Služila sam se retoričkim trikovima objašnjavajući sebi samoj besmislenost medikritetstva u kojem sam kopnila. Gutala sam egzistencijalističku literaturu i samo prividno tražila smisao u besmislu svakodnevice. Osjećanje osjećaja ljubav je sve više i više postajalo nepoznanica koja je potvrđivala istinitost neizračnjivosti događanja u mikorkozmosu. Osjećala sam se kao Schrödingerova mačka zatvorena u metalnoj kutiji i bojala se slučajnog prolaznika koji bi mogao kutiju otvoriti.

 

 

Jednoga dana, lutajući knjižarom pronađoh knjigu "Ceremonija jednog rastanka" pisana dušom Simone de Beauvoire. U tu knjigu je zgusnula deset zadnjih godina života sa Sartreom, njihove ragovore, njihova misaona sučeljavanja, njihovu ljubav i prijateljstvo. Kao da se snaga kroničarke te tankoćutne kronike pretočila u mene osjetih skučenost egzistencije u kojoj sam samo životarila. Ponesena jačinom autoričinog izričaja otvorih zakračunate dveri svijesti i zakoračih u zemlju vječnog sunca.

 

 

Dotaknuta toplinom izvorišta sna, vrulje osmijeha i suza radosnica osjetih nicanje plodova sreće. Pred spoznajom se prosula rajska livada puna mirisa i boja koji su se isprelitali sa zvukom gonga koji je objavljivao jutrenje uma. Zaustavih se pod snopom toploga zlata i udahnuh kaplje života, oćutih početak bez kraja i kraj bez početka lutanja prividima. Besmisleno traganje za ljepotom dobi obličje trena sjedinjenja sa njom. Progledah očima srca i vidjeh život u svoj njegovoj jednostavnoj kompliciranosti. Svijest skinu koprenu strahovanja i sumnji i odjenu boju vjenčanice kojom majka nad majkama kiti mladi dan. Koji je dan danas? upitah tvoju siluetu u sjećanju. Dan za ljubav, šapnuo si glasom vječnosti. Ovo je tren buđenja, odgovorih još uvijek dvosmisleno. Uroni u smisao i osjeti istinitost praesencije, impertiv izrečen nježnošću tvoga srca. Uronih u zapovjed i osjetih kako nestaju granice između različitosti, oćutih komplementarnost anđela i demona u spoznaji tog sudbonosnog treptaja oka. Nema dobrog i lošeg, ne postoji zla i sveta kob, progovorih jezikom svjesnosti. Izroni u stvarnost i ponesi smisao sa sobom, pozvao si me u istinsko bivstvovanje. Presuditi o tome ima li ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije. Ima li svijet tri ili više dimenzija, a duša devet ili dvanaest kategorija dolazi tek poslije toga. Ako si ne odgovorima na egzistencijalno pitanje sva druga pitanja  postaju igrarije. Nietzscheova tvrdnja da mislioc, koji želi biti dostojan poštovanja propovjeda osobnim primjerom, nam odgovara na osovni upit. U tom odgovoru je tajna svjesnosti i smislenosti, on predhodi završnom činu sudbine. Očiglednost koju srce osjeća i tumači duši je nutarnji dijalog  koji obavezuje, ravnoteža između očevidnog i poetskog koja obznanjuje sklad života. Ponekad je teško izabrati pravi tren u kojem taj suptilni korak u tankoćutnost svjesnosti postaje djelotvoran. Odustajanje od tog koraka je slično posljednjem činu melodrame kojim priznajemo svoje duševno samoubistvo. U dijalogu s tobom osjetih oštricu noža na kojoj sam dugo balansirala nad provalijom vremena, gubila se u mračnim koridorima sumnje, zaustavljala misli na beznačajnostima, postajala sužanj tugovanja. Oprostih se od nutarnje palanke, od osrednjosti i vječnog traženja krivca i krivnje. U dolini tvoga sunca osjetih snagu svjetlosti i postadog robinja te ljepote.

http://umijece-vremena.blogspot.com