Cappuccino
Velike, teške kapi kiše lupale su u moju ćelavu glavu kada sam, onako, grčevito, u žurbi, utrčao u taj bezvezni kafić. Dočekao me je mrak prošaran crvenkastom svjetlošću koja je svojom intenzivnošću još više smanjivala vidljivost, te joj ni moje naglo otvaranje vrata, ni široki trak tmurnodanjesvijetlosti, nije, čini se, uopće naškodio. Dugački prljavožutonaračasti šank je u potpunosti zakrilio malog, neljudski žvrljava konobarica, na kojoj se groteksno ocrtavala šminka, ispred kojeg je sjedio tužni gospodin u svjetlozelenom kaputu. Par stolova, boja i oblika izgubljenih u mraku, stari jukebox iz pedesetih godina , blještavo prigušeni sjaj čaša i flaša uredno poredanih pri vrhu plafona neodređeno intenzivne boje, lagana buka ventilatora koji kao da je mješao i zrak i prostor i boje koje su se svojom bojnošću preklapale sa mrakom i svjetlošću crvenih lampi na mutnim zidovima, uokvirivali su sliku koja me dočekalo onakvog, promrzlog, pokislog i, nekako, nevoljkog. ..... i onda me je optužila da sam je varao jer nisam spavao s njom čitavih pet dana......
Sjeo sam pored šank na udobnu široku stolicu - "topli cappuccino molim - sa više mlijeka", progovorio sam promuklo sa glasom u kojem se još osjećala kiša. ..... rekao sam joj Srce, pa ja te nikada ne bih prevario, jednostavno mi se ne da.......
Bezobrazno, ne gledajući u mene, konobarica se izvijući kukovima uputila put šanka, i "skuha" cappuccino na svoj način , odnekud se stvori smeđi tnjurić, salveta boje pjeska, šalica u približno smeđoj boji, i topli blagomješajući cappuccino koji se onako, ventilatorski, izvijajući pušio. Konobarica je, svojim takoreći svjetlim krugovima, koje bi mogle biti oči, usredotočeno promatrala tužnog čovjeka, otvarajući mrmljavo svoje otvor koji bi mogli nazvati usta, kao da ponavlja čovjekove riječi. .......idiote, vikala je. Znam ja takve u tvojim godinama. Okrećeš se za svakom suknjom koju vidiš. A što sam ja? - Budala kojoj si upropastio deset godina - ..........
Škripavu tišinu odjednom prekinuše taktovi prastare pjesme "Imagine" idola moje mladosti Johna Lennona, koja je zajedno sa toplim cappuccinom koji se pušio u mojoj ruci, zaokružila promuklu atmosferu u koju sam uletio kao stranac. Tužni čovjek se nije ni okrenuo, nagnut zelenkasto prema konobarici, spuštenih tugaljivih očiju, a konobarica, čudnovato, samo je gledala u njega.
Ja....... osjećao sam se da nisam dio ovoga svemira. .......Srce... umoran sam. Stvarno sam umoran. Umorne su moje vijeđe. Umorne su moje kosti. Umaraju me djeca. Umara me susjedstvo. Zašto, zašto me i ti umaraš?.......
Pijuckao sam. Promatrač koji to nije. Koga nitko ne primjećuje. Konobarica je i dalje mrmljala gledajući tužnog čovjeka čudnim, žeravica očima. .......toliko sam umoran da se ne mogu ni napiti.
Ja sam pošten čovjek. Ona to zna. Namjerno mi to radi. Postao sam simbol njenog tako brzo prolazećeg života. Ali, zašto je toliko nezadovoljna? Život je možda ipak, ipak, lijep........
Skoro šapatom platio sam svoj cappuccino i izašao na svjetlo dana. Niti konobarica, niti tužni čovjek, čini se nisu primjetili ništa. Vani je sunce crveno svjetlilo iz odlazećih oblaka,