Na početku zadnjeg, ovog našeg milenija, Cabaret Voltaire je ponovo otvorio svoja vrata.

Dada ostaje Dada!

Dadaisti stadoše, kao i na početku prošloga stoljeća,  pred narod i pozvaše ga na širenje ideje o primenovanju vrijednosti, o stvarnju novog duha u materijalizmom "opustošenoj Europi". 

 

 

"Dadaizam teži rušenju, uništenju starih načela i zakonitosti logike, ismijava "vječnu samo vanjsku ljepotu". Dadaizam je protiv nepokretnosti misli i određenja pojmova, Dada je i protiv Dade, pa iz toga mnogi izvode zaključak da dadaizam nije toliko protuumjetnički i protuknjiževni smjer koliko je za njega važno posebno raspoloženje duha, spoznaja duše, krajnji čin antidogmatizma koji se za svoju borbu služi svim sredstvima." vikao je netko na pozornici.

"Što je njegova vrhunska vrijednost?" zaurla neko iz publike.

"Dadaizam je za vrhunsku vrijednost proglasio odstupanje od sadašnjih racionalnih vrijednosti, neorijentiranu misao koja u dubini ljudske duše traži pravu istinu."

 

 

"Ne dozvolimo da se ovaj skup pretvori u  totalnu razuzdanosti i ne shvaćanja ideje." viknu uzrujano gospodin sa šeširom na glavi oponašajući davnu sliku Arthur-a Cravan-a. Figura je u polutamo dvorane djelovala nestvarno i stvrano u isto vrijeme, ali je prisjećala na djelo čovjeka koji je bio predhodnik Dade.

 

 

"Imate pravo gospodine. Razuzdanost je nešto što je uvijek privlačilo ljude, zbog toga su stoljećima ubijani ljudi i paljeni gradovi.  Dada nije razuzdanost jer razuzdanost nije do sada imala svoj ekvivalent u književnosti, umjetnosti pa ni u životu. Dadaizam je, slikom i pisanom riječi, pokušao biti samo ekvivalent čistom razumu i logici." ogovori mu mirno čovjek sa pozornice i nastavi,

"Dadaizam u svom srcu nosi i osjeća Boga i tako postaje sredstvo emocionalnog uma i uvlači osjećaje u vrtlog čistog realizma. Mi smo novorođenčad epohe koja, bježeći od surovosti racionalnog uma, traži zaštitu i nalazi slobodu u zagrljaju vremena tek naslućenih istina o ljudskom stvarnom postojanju."

Neki su urlali Dada je protiv poskupljenja, drugi Dada je akciono društvo za iskorištavanje vokabulara, Dada je djevičanski mikrob, samo je jedan čovjek obučen u Sokratovo odijelo stao u obranu ideje.

"Znanje je tek sjećanje, a učenje novoga zaborav nevrijednoga i nevažnoga." uzviknu on Sokratovu rečenicu.

 

Na pozornici se pojaviše dvije osobe, jedna s pismom u ruci. Druga joj u prolazu reče.

"Pošta je drugoj strani ulice."

"Šta se to mene tiče".

"Vidio sam pismo u vašoj ruci pa sam povjerovao da....."

"Čovječe ovdje se radi o znanju, ne o vjerovanju."

Čovjek sa šeširom na glavi izađe ponovo iz mraka i obrati se ženi koja je sjedila sama očiju uperenih u jedno veliko ništa

 

 

Gledala si me svojim očima čistog zaborava
gledala si me preko ramena sjećanja
preko bludeći refrena
preko uvelih ruža
preko ismevane sreće
preko zaboravljenih dana..

Ti se ne sjećaš više ničeg što je bilo
O mnogo voljena
Ni ljudi ni pejzaža
Sve je nestalo u tebi kao u rukavici dima
Ti stojiš postojano
I prvi put prelaziš preko neba
Svojim očima od lave i tromosti
Svijet je pred tobom kao što si ga zamišljala
pod svojim očnim kapcima
I kao da je počinjao sa tobom i pred tobom
Vječno mlad od tvog spokojnog pogleda
A ja sam ljubomoran na njega zbog njegove ljepote
Sa mojim sirotim požutjelim fotosima
od kojih ti okrećeš glavu
Da bi vidjela nova prostranstva
Obečao sam ti neču više govoriti o prošlosti
Sve odlazi danas za tvojim stopama
Jedino što mi ostaje od života to je
neki nabor tvoje haljine
A ništa još nije ni bilo
Tek sad te nalazim
O ljubavi moja ja vjerujem samo u tebe

Louis Aragon, francuski povjesničar i pjesnik, jedan od osnivača Dade i nadrealizma, je ucrtao trag koji su genijalci kasnije slijedili,

 
"Sve ono osrednje u čovjeku, ograničeno, mediokritetsko, strašljivo, pomirljivo pod svaku cijenu… to je ono što nazivam odvratni lakrdijaš duha"

 

 

Gigant Sapiens je zauvjek zaboravio san i izgleda da uopće nije shvatio poruku koja je lebdila u zraku. Promatram lica i vidim praznine u pogledima. Intelektualni kružok je, sljedeći kodeks dobrog ponašanja, pljeskao, ali njihove misli su bile daleko od ovog trenutka zaboravljenih istina u katedrala kiča koje su za sebe i svoje obitelji izgradili.

"Stvarno bi trebali napisati novi testament, novo sveto pismo zemaljskom životu." reče netko iz društva gledajući Gigante kako sjedaju u skupe automobile i odlaze ponovo u ono što nazivaju život.

"Zaboravi ovu masu, oni su kao inkvizicija iz vjekova tame" reče jedna žena

"Strahuju da se ne pojavi netko tko će ponovo uzdrmati ljudsku svjest"

"Zar se to večeras nije dogodilo"

"Mislim da mora proći još par stoljeća da ljudski mozak spozna postojanje Boga u sebi"

"Oni ga više ne traže na nebu"

"Oni se svog novog Boga više boje" reče on ispijajući vino

 

 

"U ovoj kapljici je njegova krv koja se spaja s mojom i ja osjećam Boga i njegovu snagu u sebi"

"Oni se boje i vina"

"Oni se boje istine o sebi samima."

"Istina je skrivena u anatomiji ljudske destruktivnosti"

"Oni koji su do maloprije tu sjedili i slušali ovu priču, sada seciraju ljudske duše i razglabaju o ludilu novih ideja." reče mi pjesnik očiju punih sna.

 

"Zaboravi ih kao što sam ih ja zaboravila" rekoh dižući čašu za sreću i ljubav koja je bila i ostala naša jedina istina.