"Koji muškarac nije maštao o vlastitom haremu? I koja žena s malo razuma ne smatra to najgorom noćnom morom? To kažem iz perspektive svojih zrelih godina, jer sam s osamnaest, dok sam radila kao prepisivačica šumarske statistike, sanjala da sam četvrta žena arapskog milijunaša koji se divi mojoj stražnjici i omogućuje mi da provodim život jedući čokoladu i čitajući romane. Feminizam me spasio od zamki koje postavlja mašta."
Isabel Allende "Afrodita, Priče, recepti i drugi afrodizijaci"

U toj knjizi spisateljica slavi život, pisanje, hranu i erotiku, sve ono što i sami volimo, što rado živimo, kušamo i u čemu na koncu uživamo.
Isabel Allende nas tom knjigom poziva doista na slavlje svih osjetila, ona nam uz čudesne recepte opisuje atmosferu kuhinje i romantične večere uz svijeće i tihu muziku.

"Tvoj dah je kao med, začinjen mirisnim klinčićem
Tvoja usta su ukusna kao zrela smokva
Tvoja koža budi okus zrele breskve na mojim usnama" je pjesma iz 12- og stoljeća koja nam dokazuje da slavlje naših osjetila budi u nama i ljubavni žar.

Pročitavši tu knjigu shvatih da je ljubav prema sebi samome, ljubav prema tijelu u kojem jednostavno živimo, osnova života i našeg postojanja u ovom ponekad okrutnom svijetu. Hedonizam tada više nije negativna konotacija našeg karaktera, on uistinu postaje ostvarenje Epikurove "radosne poruke" i njegove želje da život učini života vrijednim.
Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti.

Danas u vrijeme kulta kreativnog kuhanja svatko želi u svom domu isprobati i novi val gostoprimstva koji za sobom povlači kreativnost odabiranja posuđa, čaša i pribora za jelo, ukrašavanje stola, oblikovanje i količinu ponuđenih porcija.
Novo gurmanstvo nas poziva na istinsko uživanje u jelu. Slijedimo taj poziv, tu radosnu poruku života i probudimo u sebi čovjeka hedonikusa. Da bi uistinu mogli uživati u slavlju osjetila mi moramo, sebi i tijelu za ljubav, održavati osobni ritam pri sjedenju, upotrebi noža i vilice, pri uzimanju jela, njegovom gutanju i pri kušanju pića.
Koreografija našeg držanja i ponašanja za stolom proizalazi iz našeg osnovnog ritma i dinamike i dozvoljava tijelu da uistinu osjeti okuse i mirise ponuđene hrane, da svaki gutljaj bude ugoda za grlo, sloboda disanju, lakoća postojanju.

Moda odijevanja se kroz stoljeća mijenjala, mjenjali su se ambijenti življenja, a kodeksi dobrog ponašanja i iz njih proizašli pokreti su ostali, u periodu od zadnjih tri-četiri stoljeća, isti. Mi nosimo u sebi tihu pedagogiju naših roditelja i sputani pravilima kinderstube - dječjeg odgoja, cijeli život skučavamo prostor našega tijela i geometriju naših pokreta.
Poštovanje kodeksa dobrog odgoja obilježava, isto tako već stoljećima, kostimografiju oblačenja za odlazak u goste, zatim koreografiju dolaska u kuću domaćina, a to je točno vrijeme dolaska, odlaganje kaputa, predaje poklona ili sitnih pažnji. Istim kodeksom je određena i koreografija domaćinovih gesta dobrodošlice, ponuda aperitiva s maštovitim snackom, razmještaja gostiju oko stola, serviranja jela, odabir lagane muzike, osvjetljenja, biranje tema razgovora.
Upravo ti ritulali koji se odvijaju uvijek na sličan način dokazuju našu želju, ali i našu nevjerovatnu sposobnost da sebi i drugima uljepšamo trenutke života. Mi u tim trenucima, iako često nesvjesno, postajemo umjetnici svakodnevice, a naši pokreti izvođači tog umijeća.

Već pri samom pripremanju novih delicija nastaju nove misaone slike u našoj svijesti, misaone slike iz kojih u konačnici izrastaju i novi mali pokreti, a njihovo umijeće pretvara čvrstu materiju živežnih namjernica u umjetničke slike i skulpture koje se redaju na stolu. Zadovoljni rezultatom svoga rada mi ubrzo zaboravljamo napor tijela i uma utrošen pri nastajanju tih naših djela. To je onaj prikriveni, nesvijesni znak zaborava svjesnog bića koji je uvjetovao naš spori razvoj kroz evoluciju civilizacije.
Svijesnim sudjelovanjem u pokretu mi ga usvajamo i pamtimo i tako obogaćujemo repertoar osobne koreografije i ostvarujemo umijeće kretanja.
Zaustavimo se na trenutak misaono u skupim restoranima i promatrajmo kojom elegancijom pokreta konobari serviraju naručena jela. Na njihovim dlanovima tanjuri lebde, na čašama ni u jednom trenutku ne ostaju otisci prstiju, a kada skupljaju upotrebljeni pribor nečuje se udaranje žlice i vilice o podlogu, nema zvukova lupanja, struganja, udaranja. To su izvježbani pokreti iz njihovih školskih dana, oni su postali njihove navike, njihovo umijeće stvaranja ugode u atmosferi restorana u kojem su zaposleni.

Vratimo se ponovo u naš dom i zavirimo u plan onoga dana kada očekujemo goste na večeri. Ugodan osjećaj dolazećeg druženja nam daje krila i mi lebdimo kroz stan, pregledavamo uglove u kojima bi se mogli pronaći zalutali ostatci prašine, glancamo ogledala, poliramo namještaj, usisavamo tepihe, slažemo cvijeće u vaze, odlučujemo se za boje stolnjaka, salveta i svijeća koja će odgovarati bojama jela koje ćemo servirati. To lepršanje traje sat, dva i mi odjednom osjećamo umor, bol u leđima i ramenima, glava puca, a jelo još nismo ni počeli pripremati.

Stol i stolice od Le Corbisiera blješte, kauč i fotelje od De Sede smo upravo iznjegovali sredstvom za kožu, tanjuri od Rosenthala, čaše od Vilou und Bosch, posuđe od Zeptera poslagano čeka spremno za uptrebu. Jela na koja smo se za tu večer odlučili još nitko nikada nije servirao. Unosimo svoje umijeće u spremanje jela birajući začine, kombinirajući priloge, oblikujući porcije i desert.

Sjećajući se večera u našem domu i promatrajući večere kod prijatelja zaključujem da svaki čovjek u sebi nosi bezbroj potencijala stvaralaštva i želju za njihovim pokazivanjem.
Iz godine u godinu su se u našem društvu ambijenti i ponuda jela mjenjali, naše odjevanje smo prilagođavali trenutačnoj modi ali je držanje tijela ostajalo isto ili čak postajalo lošije. Pokret naš svagdašnji kao da ne spada u umijeće gostoprimstva.
Zgrbljeni, sve više, mi nudimo uvijek nove delicije, kuhanje traje sve kraće, a mi smo sve umorniji jer nismo u repertoar svojih mogućnosti uključili ljubav prema tijelu, svijest o pokretu i njegovom izvođenju.

Umorni od neekonomičnih pokreta mi se, okićeni sportskom elegancijom odjeće, bez elegancije i lakoće pokreta valjamo između kuhinje i blagovaonice.
Trudimo se da donošenje i odnošenje tanjura bude uvijek izvedeno s prave strane, da pogled pri dizanju čaša ne luta prostorom, a pri tome grčimo nepotrebno dlanove, a ruke i vrat sve više i više bole.
Mi više ne možemo uživati, ugoda, koja je trebala biti moto večeri, prelazi u moru.
Sjedeći za stolom sa najdražim prijateljima jedva čekamo da večer prođe jer leđa umorna od krivih pokreta jednostavno više ne mogu izdržati.

Koreografija svakodnevnog pokreta je umijeće koje se stiče vježbanjem, ali to nije onaj mukotpan trening tijela do iznemoglosti, to nije trening za postizanje sve veće izdržljivosti, nije trening za ostvarivanje prekomjerne snage u mišićima, nije sport, nego ljubav prema tijelu, vježbanje svjesti o pokretu i sticanje novih iskustava u njihovom izvođenju.
Uporedimo ljubav prema tijelu i osjećaj za pokret sa ljepotom osjećaja koji u nama ostavljaju okusi ponuđenih ili osobno pripremljenih uvijek novih delicija pri svečanim večerama.

Opuštenost atmosfere i ljepota ambijenta pojačavaju u nama pozitivnu energiju i sva naša osjetila upijaju i šire ugodu tijelom. Mi to sve prvo vidimo, a onda osjećamo mirise, čujemo tonove daleke tihe muzike, osjećamo naklonost u stisku ruke, prisnost u pogledima, sreću u osmjesima. Naša osjetila u tim trenucima rade punom parom i u našim tijelima se sam od sebe umnožava ugodan osjećaj.
Epikurova radosna poruka je našla odjeka u nama, mi smo uspjeli u sebi sjediniti aplonizijsko-dionizijski osjećaj i probuditi, godinama odgojem uspavanog, čovjeka hedonikusa.