Dogodio se susret na vratima zlatnog doba, na peronu male željezničke postaje u dolini zelene rijeke. Sreli smo se pred izvorom vode koja je dolazila iz zemlje. Susret zatvoren u pet minuta postojanja na planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi. Dogodio se i drugi susret u vlaku koji je jurio prema jugu. Dva susreta očiju koje su pamtile uzbuđenje. Ponovo su istim sjajem zatirale boje prelamanjem jutra u posllijepodne, u zenitu ljetnoga dana. Izmiješale su se u koktel osjećanja i slile u dubinu duše. Ta čarolija iznenadne miline je probudila uspavane leptire na Elizejskim poljana svijesti.  Bio je to susret sudbina na ovozemaljskom putu ka sreći. Pričinjalo mi se da sunce sja samo za nas, da je planeta ubrzala svoje okretaje slijedeći ekliptiku zlatne hostije da dotaknemo otajsvo ljubavi. I dogodilo se čudo. Čuvarica Lunina hrama je prosula srebrenkasti sjaj tminom nepostojanja. Na obroncima čulnosti je zatitrala zvijezda zlaćanog sjaja. Ispismo Venerino mlijeko kao sakrament, kao svetu vodu sa božanskog izvorišta, razrezasamo Gordijev čvor sumnji i uronismo u dubinu oceana sna. Kasnije se sve događalo u praskozorjima budućih snova i sutonima na oltaru hrama sreće. Ljubav se iz vječnosti spustila Jakovljevim ljestvama u naš san i darovala nam nisku bisera kojom se usidrismo u sretnom trenu postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com