Možda je cijeli svijet u kojem vjerujemo da živimo samo Božji san, iz kojega će se sam Bog jednoga dana probuditi.

• Hoće li se Bog onda moći sjetiti svakog svog pojedinog sna?
• Kako ćemo se u trenutku njegova buđenja mi osjećati?

Sama spoznaja da su čovjek i sva ostala živa bića, na plavoj planeti, smrtna je bolna ali istinita spoznaja koja automatski pobija postojanje beskonačnosti i vječnosti.

 

 

Mi znamo da je naš ovozemaljki život ograničen našim untarnjim vremenom, onim čudesnim unutarnjim pješćanim satom koji nemilosrdno propušta zrnca naše zvjezdane prašine, naše svijesno i nesvijesno proživljene trenutke.  

Vrijeme, ta čudesna dimenzija, nam sama sobom objašnjava jedno od osnovnih iskustava koje živeći ovaj život stićemo, a to je da i poslije smrti drage nam osobe, naše vrijeme za nas ne prestaje teći. To je dokaz da nema apsolutnog vremena, nego da je naše vrijeme dimenzija koja se rađa, traje i nestaje s nama.

Predpostavka da će vrijeme jednoga dana prestati teći, je teško objašnjiva, još teže prihvatljiva kao i tvrdnja da je vrijeme beskonačno. Ako je istina da živa bića svojim postojanjem stvaraju svoje vrijeme, onda je trajanje vremena ovisno o postojanju života na planeti.

U mnogim studijama o vremenu se susrećemo s tvrdnjom da su tek mudraci u stanju spoznati razliku između vremena i iskustva o njemu, da oni u svojoj mudrosti spoznavaju njegov tijek i osjećaju njegovo trajanje u sebi.

 

 

Čovjek, odgojen u kršćanskoj tradiciji, vjeruje da ovozemaljski život ima svoj početak i mora se pripremati za njegov kraj. Još uvijek je za nas nedovoljno jasna predpostavka da živimo u svijetu bez početka i kraja, u svijetu koji je jednostavno tu, ali ta hipoteza nam u svakom slučaju nudi nove mogućnosti razmišljanja. 

 

Zvjezdano nebo nad nama, nas svake ljetne večeri, potsjeti na beskonačnost u kojoj živimo i mi smo spremni vjerovati u postojanje prostora izvan ljudske egzistencije. Spoznajemo da je to velika tišina koja se kao beskonačan, neuništiv zid proteže u nedogled, bespuće iz kojeg se može promatrati naša plava planeta.

Svitanja, u kojima se gase oči neba, svedu naš romantični osjećaj beskonačnosti na konačnost trenutka u kojem živimo.

Tada spoznajemo istinitost Heraklitove izreke PANTA REI i vjerujemo da je samo mjena stalna.

 

 

Postanemo li svjesni istinitosti tih riječi pokušat ćemo sagledati svijet u zrncu pjeska, nebo u latici divlje ruže pred prozorom, pokušati zadržati beskonačnost na dlanu i vječnost u trenutku te spoznaje.

 

 

Treba zatvoriti oči i pokušati doživjeti erupciju svih energija svijeta, usporediti taj još neobjašnjeni početak sa rođenjem, trenutkom kada se, duša novorođenog djeteta spaja s energijom svemira i kada počne u njemu goriti njegova unutarnja vatra, onaj čudesni vulkan u kojem se kriju njegove misli, osjećaji, želje, ljubav, njegova sjećanja i uspomene.

Uđimo svijesno u tu vatru svog postojanja, treperave strune naših misli se tada sjedinjuju sa strunama univerzuma i taj svjesno spoznati trenutak postaje vremenski stroj koji nas nosi beskonačnim morem mudrih misli naših praotaca.

Pričinja nam se da sjedimo u kočiji koju umjesto konja vuku isprepletene drevne istine i uvode nas u carstvo beskraja i vječnosti. 

Putujemo vremenom koje je promjenilo smjer. Epohe se smjenjuju unazad, prepoznajemo lica viđena u knjigama, čujemo pročitane rečenice, osjećamo promjene u atmosferi kojom prolazimo ali se još uvijek nalazimo u samo jednom našem trenutku i našem prostoru oblikovanom našim mislima o ovom putovanju.

 

 

"Veliki prasak" , božja iskra, je blještavilo boja, vatromet želja i prekrasna slika beskonačnog ljetnog neba.

Kočija nas sada nosi natrag ponovo na početak putovanja. Naš unutarnji sat otkucava promjene i svaka nova spoznaja stvara u nama, za nas, osjećaj novog početka svijeta. Kao da neki čarobni štapić dotiče trenutke i iz njihovih mogućnosti stvara stvarnost novog trenutka. 

 

To je putovanje koje nam omogućava spoznaju nastajanja budućnosti u samoj razlici između prošlog i sadašnjeg trenutka.