Herman Hesse

Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.

Ona te proganja zato što bježiš od nje.

Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.

Moraš voljeti... Dakle, voli patnju.

Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.

Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i

nemoj je primati s mržnjom.

Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.

Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time

 

Panta rei, sve teče, sve treperi, sve iskri uvijek novonastajućom snagom, postaje energija koju osjećamo kao ljubav i život.

Voda i vatra te dvije suprotnosti sjedinjene u najljepše osjećanje osjećaja rađaju u nama čudotvorca koji je sposoban osjetiti ljepotu postojanja, one sjedinjene iskre božju iskru koja nam daje snage da se borimo do posljednjeg daha za ono u što vjerujemo.

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, šapnimo danas, sutra svako jutro kada hrabro izlazimo pod koplja dnevne svijetlosti jer to je izazov koji u nama budi želju za životom. Taj čudotvorac je ona iskra koju nosimo u sebi, ono nešto čemu ne znamo dati ime.

To nešto, često bezimeno, u nama je kao voda, protiče između prepreka na putu. U tome je snaga vode, tuđi korak je ne može smrskati, niti je bodež može probosti. Najmoćniji mač na svijetu neostavlja ožiljka na njezinoj površini. Rijeka si krči put kroz kamenjare, ponekad ponire i ponovo se rađa vruljom da okrijepi opustejo srce i  uvijek stremi svom cilju, velikom oceanu istinskog postojanja. Slabašna na izvoru, tekući raste i jača.

Taj čudotvorac u nama je i ona slabašna iskra na izvoru koja se širi plamenim jezicima i postaje vatra koja uvijek ide napried, nosi nas ka beskraju sna, razbuktava se i postaje snaga stvarnoga života. 

On nas brani od utapljanja, čuva nas od potonuća, on nas vodi ka istinskom osjećaju sebstva, on je ljubav jedina energija kojom istinski živimo.

Vjerujte mi čovjek nikada nije gubitnik, on nosi božju iskru sebi, čovjek od krvi i mesa, uistinu može puno više od onoga što vjeruje da može.

"Čovjek, koji osjeti božansku iskru u sebi  oslobađa se strahova i onda može živjeti osjećanje osjećaja i usmjeravati svoje procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja i samoodgovornosti u cvijetanje cvijetova ljubavi."

Jedna od metoda kojom pokušavam u sebi i pacijentima  probuditi osjećaj osjećanja te iskre u nama je Fokusiranje na ono bezimeno u nama, da bi tom bezimenom mogli dati ime i oblik, miris i zvuk, da to bezimeno doista postane dio nas. To možemo ostvariti tek ako krenemo na čudesni put labirintom misaono- osjetilno- osjećajnog u univezumu našeg postojanja.

Na tom putovanju spoznajemo svoje slabosti, slabosti koje treba pretvarati u snagu, u želje, u san. Isplakanim suzama suzbiti suze, proživljenom tugom pobijediti tugu, osjećajem boli pobijediti bol, strahovima dati svoju krv i pobijediti svoje nesigurnosti i samosažaljenje.

Krenite jutros samnom na putovanje tijelom, otkrijmo zajedno, svaki svoju riznicu emocionalnog pamćenja, svoje strahovima i nezadovoljstvom zatomljene životne ritme, ritam hoda, govora, smijeha, opustjelu livadu svijesti na kojoj su počeli nicati cvjetovi tuge i boli. Te cvijetove pokušajmo sasušiti u sebi i pretvoriti ih nostalgičnu misaonu sliku koju ćemo pamtiti.

Neka to bude misaona slika trenutačne sreće koje smo u ovom trenu postali svjesni. Osluhnimo tonove svog sretnoga srca. Probajmo taj novi osjećaj, ne govoreći o njemu, izraziti osmjehom, sjajem u očima, pokretom ruke koja miluje dragi nam obraz, osjećajem na usnama, mirisom cvijetova sna.

Udahnimo duboko ljubav u ovom trenu buđenja i LJUBAV će, kao prekrasna misaona slika uskrsnuti pred našim unutarnjim očima.

Pamtimo tu sliku jer ona nas oslobađa i čisti, od svih, vidljivih i nevidljivih, nepotrebnih duševnih i mišićnih napetosti u svakodnevnom životu.

Na putu do umjeća osjećanja tog najvrednijeg osjećaja moramo spoznati ono što nas koči, oduzima nam energiju, stvara neugodu, izaziva bol i tugu.

Ne samo strah, bol i tuga, nego i osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva je važan čimbenik, za nastajanje prepreka u protoku naše životne energije, ubojice našeg svijesnog postojanja. 

Misaonim slikama koje pohranjujemo u sjećanje dodajmo i tonove sna, oplemenimo ih vječnom glazbom koja sjedinjuje naša osjetila u ljepotu postojanja.

Vivaldijevo proljeće i Smetanina Ma Vlast bude u nama ugodu rađanja nečeg novog, to su melodije kojima možemo pobijediti zimsko umiranje snova, osjetiti ljepotu buđenja potlačenih osjećaja.

Osluhnimo ove vječne melodije i osjetimo ljepotu buđenja sreće i ljubavi u nama. 

Tek oslobodivši želje iz okova zaborava pretvaramo ih u osjećaj ugode, postajemo svjesni neiskrenosti prema sebi samome, lažnosti života u kome živimo i ulazimo u pustolovinu novonastajućeg, ostvarujući ono, što smo mislili da je, neostvarivo i nenadoknadivo u nama.

Božja iskra, ono čudesno žarište u dubini naše duše, je izvor našeg istinskog postojanja u ovoj velikoj rijeci bez povratka koju nazivamo vrijeme našega života, ona je naše unutarnje svijetlo kojim, učimo, spoznajemo, osjećamo i vidimo sebe sama u beskraju božjeg sna.