"Post iucundam iuventutem, post molestam senectutem nos habebit humus"
Gaudeamus igitur....., "

studentska himna, koju smo pjevali na samom pragu života, već nas je upozoravala na poteškoće koje nas očekuju u starosti. Uvriježeno je mišljenje da je starost, to nezaobilazno predvečerje svih života, uvijek povezana sa bolovima i neugodama koje oni nose sa sobom.

A kada počinje starost? Da li proces starenja počinje već pri porodu ili tek onda kada počnemo osjećati, neugodne, promjene, na i u tijelu?

U grčkoj mitologiji postoji znamenita zagonetka o starosti, vezane uz Sfingu i Edipa:

"Koje biće ujutro hoda na četiri, u podne na dvije, a naveče na tri noge?" Jedino je Edip znao pravilno odgovoriti:

" Čovjek kao djete puže, kao odrastao hoda na dvije noge, a u starosti se, pri hodu, pomaže štapom."

Taj odgovor je zadovoljio Sfingu, spasio građane Tebe od prokletstva, ali nije dovoljno objašnjenje za drugu zagonetku koja do danas nije riješena.

Kada doista počinje proces starenja?
Ono što mi danas najčešće povezujemo sa starosti je postepena nepokretljivost zglobova, ukočenost mišića i na koncu bol, a zbog nje sve veća nepokretljivost cijelog tijela koja završava degenerativnim procesima hrskavice, kostiju a time i zglobova.

"Bol je neugodan osjećaj, unutar organizma, u pravilu uvijek praćen neugodnim osjećajem, negativnom senzualnom energijom, u obliku vegetativnih i motoričkih reakcija različitog intenziteta." Ovo je suhoparna definicija boli koja ne objašnjava ni uzrok, ni razlog, niti uvjete njenog nastajanja.

Osjećaj boli je nažalost, često, jedina čovjekova veza sa nekim, od njegove svjesne spoznaje zaboravljenim, dijelovima tijela. Bol kao neugoda i alarmni uređaj je pokazatelj da se nešto ugnjezdilo u tijelu, nešto što ne pripada tamo, nešto strano i nepoznato, nešto opasno i prijeteće, dakle, nešto čega se treba riješiti, nešto što treba pobijediti.

Akutna, neugodna bol je, obično, reakcija našeg živčanog sustava na oštećenje nekog tkiva u tijelu. Osjećaj boli se prvo zrcali u senzorma, malim živčanim završetcima u oštećenom tkivu, a onda se nervnim putevima širi i dolazi do naše svijesti. Oštećenja se mogu javiti u strukturama zglobova, mogu biti opekline na koži, upalni procesi unutar tijela, predznak srčanog infarkta, itd. Funkcija akutnih bolova je upozorenje i znak da se u tijelu događa "nešto" što treba spriječiti, a to je u isto vrijeme i vapaj tijela našoj svjesnoj spoznaji da mi sami trebamo "nešto" ozbiljno poduzeti da bi suzbili njeno širenje ili prelaženje u kronične boli.

Kronične, dugotrajne boli, različitih uzroka i intenziteta, su mukotrpne i dosadne, smanjuju kvalitetu života, trajanjem snižuju prag tolerancije boli, a time ograničuju dnevne aktivnosti pogođene osobe.

 

Najkarakterističnije kronične boli su u narodu nazvane kostobolja. To je na različite načine opisan osjećaj boli koji, po mišljenju pacijenata, kao da skakuće od jedne kosti do druge, od jednog do drugog zgloba, pa preko kralježnice i njenih mišića se uvlači u lubanju i prouzrokuje još i različite oblike glavobolje.

Paušalna dijagnoza, koju si čovjek nažalost vrlo često sam postavlja, je reumatizam.

Reumatizam je bolest sa tisuće lica, ali nažalost uzrok reumatskim bolestima je još nepoznat. Liječenje je simptomatski, ovisno o tegobama.
Tako pomiren sa činjenicom neizlječivosti, on često određuje sam sebi i terapiju u obliku tableta protiv bolova i mirovanja. Tako se krug njegovog"neznanja" zatvara. On ne razmišlja o bolu kao sindromu, nego pošto ga boli jedan dio tijela, on taj dio tijela jednostavno isključuje iz svakodnevnog pokreta, ne osjećajući da pri tome previše opterećuje druge dijelove tijela.
Mirovanje i tablete prividno smanjuju osjećaj boli, ali ne odstranjuju njen uzrok.
Fiziologija i patofiziologija nastajanja i razvoja osjećaja boli je prekomplicirana da bi našla mjesto u ovoj studiji o pokretu pa se zbog toga neću upuštati u to.

Ja sada želim pisati o osjećaju boli kao fenomenu utjelovljenog uma, o neugodi svakodnevnog života koja uvjetuje, skoro, sve druge psihičke i fizičke promjene u tijelu. Taj neugodan ljudski osjećaj je konačno dobio mjesto u medicinskoj dijagnostici pod imenom sindrom boli.

Pošto smo, na dugom putu biološke i civilizacijske evolucije, tražeći mjesto u prostoru svijeta u kojem živimo, izgubili kontakt s prostorom našega tjela, osjećaj boli je signal koji nas poziva da potražimo crne rupe u našoj svjesti, tajnovite simbole našeg zaborava, mjesto s kojeg trebamo krenuti na putovanje u ono nama nepoznato, u univerzum našeg utjelovljenog uma.

Mi imamo osjetilo vida i sluha, opipa i mirisa, ali nemamo određeno i imenovano osjetilo boli. Bol je osjećaj i stanje u kojem se nalazimo. Iz aktivnog osjećajnog stanja, spoznavanja boli, obično prelazimo u pasivno stanje podnošenja boli. Nepokretnost našega tijela i pasivnost našeg uma je najbolji medij u kojem se osjećaj boli može nesmetano širiti.

Očigledno je da se čulo boli na neki način pravilno rasporedilo cijelim tijelom, bez posebnog mjesta boravišta na koje bi se moglo djelovati. U medicini je danas poznat fenomen reflektiranja boli, što znači da je njen uzrok, često udaljen od mjesta na kojemu je osjećamo.
Tako bol, kao pojam, postaje dio fenomenologije samosvjesti pa o njoj možemo misliti i pisati, ona postaje osjećaj, istinska svjesna spoznaja, osobni doživljaj, u znanosti objašnjena kao filozofska qualia.

Fenomenologija svijesti je filozofska disciplina koja proučava qualiu, pojavnosti u ljudskoj svijesnoj spoznaji. Spoznavajući svjesno pojavnosti u nama samima mi otvaramo direktan put do samospoznaje, poimanja samoga sebe, a da pri tom ne moramo sebi samome taj doživljaj ili osjećaj definirati ili objašnjati. Mi to jednostavno osjećamo.

Kada me nešto zaboli, ja znam, bez velikog objašnjavanja i traženja definicije, da me boli.
Fenomenološku kakvoću boli, opisujemo:
bridi, imam okus limuna u ustima, peče kao vatra, svrdla mi po kostima, jednostavno rečeno, boli me.

Svi ti subjektivni izričaji nisu dokazivi niti uporedivi, oni su samo deskriptivni- opisni, ali su najintimniji i samo naši. To je naša Qualia.

Uzmimo kao primjer Proustov doživljaj tjelesnog stanja u kojem se nalazi o kojem je poetski pisao u svom romanu "Traženje izgubljenog vremena".

Što su madeleine, zna svaki čitalac, ali okus koji su ostavljale u Proustovom sjećanju je samo Proustov. Okus madeleine u jedno prozračno, ljetnje jutro, uz topli čaj i miris cvjetnog vrta obiteljske kuće, poetično i dinamično opisan je, ipak, samo Qualija Prostovog osjećaja okusa.
Dok pišem, pored mene na stolu je čaša mlijeka, a kroz prozor ulazi jutarnje sunce u moju sobu. Qualia mog vizuelnog doživljaja je nedjeljiva, a isto tako niti qualia okusa mlijeka niti qualia šuma koji nastaje u mom grlu pri gutanju. To je ono najsubjektivnije u meni, ali i u vama ako se pokušate sjetiti okusa jabuke u ustima ili mirisa dunja s bakina ormara. To su naša osobna duševna svojstava.

Jedno takvo svojstvo je i osjećaj boli. U tom kontekstu, bol postaje veza između naše svjesti i mjesta gdje ju osjećamo, objašnjiva samo nama samima, našim misaonim i emotivnim umom.

Qualija boli je, privatno, unutarnje, neposredno svjesno spoznato duševno stanje. To stanje poznaje svatko od nas iz osobnog iskustva. To je stanje puno intrinsiških kvaliteta, dakle, doživljavanja posljedica procesa uzrokovanog "nečim" unutar organizma u kojem nastaje.

Ako me nešto boli, na primjer glava, tada postajem svijesna boli, u boli koju spoznajem, svjesna njenih unutarnjih svojstava koja su osjetilni oblik tog doživljavanja, bez obzira na moguće vanjske uzroke tog procesa, kao napr. promjena vremena, udarac u glavu i slično. Svijest i svojstva boli se ne daju iskazati čistom fizikalnom definicijom. Ta svojstva su odnos između mog duševnog stanja i vanjskog pokazatelja tog stanja, obično, ukočenost mišića i nepokretnost zglobova.

Kad tako govorim o boli isključujem pri tome njene subjektivne, pa čak i njenu fizikalnu i kemijsku kakvoću. Po toj definiciji, bol postaje ipso facto bol, to jest, bol sama po sebi. Bol tako iz osjećaja postaje moje svjesno spoznatljivo emocionalno stanje.
Taj dobro poznati, ali često nepodnošljivi, osjećaj postaje dominantan i upravlja svim našim raspoloženjima: gubimo apetit,
postajemo razdražljivi, agresivni ili potpuno apatični, šutljivi što na koncu, može završiti depresivnim stanjem duha.

Moja misaona, ideokinetička slika boli

Ja zamišljam bol kao prostor u kojem je nestalo mog osobnog ritma. Zamišljam je kao prostor koji se u mom tijelu razvio tuđim ritmom, koji se sukobljava titrajima moje životne energije.
Bol, ta "nezvana gošća" u mom tijelu, zatvorena u prostoru, koji je sama stvorila, svojim, meni tuđim ritmom, postaje moj nedjelotvorni pokret.
Geometrija moga tijela je narušena mojom krivicom i bol se uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću.

Bol se širi u onim djelovima tijela koje nisam prije svjesno spoznavala, pa sada počinjem osjećati taj prostor kao neugodu. Mogu ga opisati, kao ubod nožem, kao pulsiranje krvnih žila, kao pečenje, kao udarac tupim predmetom, kao boranje svrdlom, itd. No taj opis još uvijek nije dovoljan da budi isti osjećaj u osobi kojoj ga opisujem. Tako bol ostaje samo subjektivni doživljaj Qualia, sindrom nepoznatog porijekla, uzrokom promjena mojih duševnih stanja.

Bol postoji u prostor- vremenu moga tijela kao jedinstven doživljaj, a svakim njenim ponavljanjem bol postaje novi razarajući događaj za geometriju tijela i pokreta. Zglob do zgloba, ruina do ruine, novo oblikovani prostor- vrijeme bez mog ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže, a ja to osjećam samo kao bol. Tako mi postaje jasno da je to osobno iskustvo, za mene verbalno uporedivo, ali nije izjednačavajuće. Čini mi se da bol, ta nezvana gošća u mom tijelu svaki puta oblači novu haljinu i skrivajući se iza krinke otvara novi krabuljni ples mojih osjećaja.

Kako razotkriti to tajnovitio, uvijek novom maskom zakriveno lice?
Bol treba akceptirati u trenutku njenog nastajanja, a onda pronaći put i način njenog suzbijanja.

Doživjeti bol u cijeloj njenoj jačini je neugodan osjećaj, osjećaj koji blokira druga osjetila, pa tijelo koje misli bez znanja i povjerenja u znanje drugih, reagira linijom manjeg otpora. Sjedinjenjem misonog dijela mozga i sposobnosti tijela usmjeravamo emocionalnu energiju, doživljavamo bol kao upozorenje, sjedinjujemo tijelo i spoznaju o njemu te tako uključujemo i onaj davno uspavani kritični dio samospoznaje.

Uzrok boli sustava za pokretanje, se obično krije u promijenjenoj i poremećenoj geometriji tijela i pokreta.

Geometrija tijela i pokreta?

"O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito,
virovitu dubinu."

Pokreti su živuća arhitektura prostora, a arhitektura je umjetnost. Arhitekt je umjetnik koji oblikuje prostor po zakonima geometrije. Uz tri dimenzije – širinu, visinu i dubinu, arhitekt spoznaje i četvrtu dimenziju te uključuje prostor- vrijeme u svoje stvaralaštvo. Promatrajući djelo nekog arhitekta mi osjećamo dinamiku prostora koju je on utkao u svoje djelo.

Ljudski pokret je jedino sredstvo da se arhitektura "doživi" sa svih njenih strana, iznutra i izvana i da se doživi skladnost i harmonija prostora koji je stvorio arhitekt slijedeći svoje znanje i svoj talent.

Krivom upotrebom tijela, nepravilno izvođenim pokretima mi nepravilno opterećujemo njegove strukture i narušavamo geometriju njegova prostora.

Pobjediti bol njom samom, je osnova jedne vrste, pasivne terapije koju provode specijalizirani terapeuti i imaju u tome uspjeha. Oni obrađuju bolna, napeta mjesta u mišićima, dubokom masažom i na taj način opuštaju mišiće, da bi pokret ponovo dobio svoj stari obim i ritam.

Svjesnim pokretom u području boli možemo postići isti učinak, jer kad je nešto svjesno učinjeno, rezultat ostaje dugotrajniji i postaje znanje koje možemo pohraniti u pamćenje. Bol je iskustvo, a iz iskustva se uistinu može učiti.
Bol i njezin prostor bi trebalo sjediniti u pokret i osobnim ritmom oblikovati novi prostor, pa sljedeći zakone biomehanike ostvariti i pravilno opterećenje struktura tijela. Često se dogodi da u zanosu nekog lijepog trenutka, nekim ritmičnim pokretom nesvjesno pređemo prag osjetljivosti i bol nestane kao što je i došla.

Pokret, tako, postaje najprirodnije sredstvo protiv boli.

Glavobolja je jedan od čestih uzroka odlaska lječniku i posjete fizioterapeutu. Klasična povijest bolesti, upisana u lječničkim aktima, je vrlo često glavbolja bez vidljivih patoloških faktora:

Roentgenske slike i nalaz krvi uredu, krvni pritisak u granicama normale, napetost mišića povećana u podrućju vrata i ramena uzrokovana dugosatnim sjedenjem za computerom.

Terapija:

Tablete protiv glavobolje i fizoterapija za instrukcije opuštanja mišića vrata i ramenog pojasa.

Pacijent, obično smatra da ga doktor gleda kao hipohondra, odlazi bez motivacije, bezvoljan u terapiju i misli, mene boli glava, a on mene šalje da popravim vrat koji me uopće ne boli.
Tu je došlo do nesporazuma, do pomanjkanja informacija, do neuspjele komunikacije. Osnova dobrog zajedničkog rada, lječnik, pacijent, terapeut je u ostvarenju povjerenja. Pacijent nemora i nemože znati sve međusobne veze i uzroke boli, ali mora znati ispričati priču nastajanja te boli. Prije posjete lječniku bi trebao misaonom slikama i misaonom gimnastikom, te kontrolom situacija koje su uzrok nastajanja glavobolje, sam sebi stvoriti "povijest" te boli. Lječnik dobivši sve potrebne informacije bi trebao pokušati, razumljivo, objasniti šta je cilj terapije na koju ga se šalje, morao bi znati pacijenta motivirati u želji za ostvarenju novog znanja o tijelu i njegovom funkcioniranju. Od kakvoće rada terapeuta i pacijentovog povjerenja prema njemu ovisi i konačni izhod liječenja. Terapeut mora od prvog trena tretmana objasniti pacijentu bitnost njegovog svjesnog sudjelovanja u terapiji. 4- D samopoimanje je metoda kojom patijenta uvodimo u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu i na taj način mu ukazujemo da je cijeli proces ozdravljenja ovisan o njegovoj konačnoj odluci da sam preuzme odgovornost za ostvarivanje cilja terapije.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Moja glavobolja može biti uzrokovana ukočenjem vratnog kralješka, ali ono što ja osjećam je bol u glavi i tako dolazi do mješanja svojstava. Glavobolju doživljavam u prostoru unutar lubanje i dajem joj svijesno svojstva neugode, ne tražeći uzrok njenog pojavljivanja. Bol doživljavam na mjestu njenog predstavljanja, a ne na mjestu nastanka boli.

Ako usporedimo glavobolju sa projekcijom neke slike na platnu, tada znamo da slika nije na platnu, da je to samo ono što mi vidimo, slika je na filmu u projektoru. Na platnu nema mrlje, pa isto tako ni u mojoj glavi nema fizikalnog oštećenja, ali kao što slika na platnu postoji, ja je uistinu vidim na platnu, tako ja uistinu osjećam bol u glavi.

Dakle, na putu suzbijanja boli, najvažnije je osjetiti razliku između mjesta njenog osjećanja, u mom slučaju je to glava, i mjesta njenog nastajanja, a to je promjenjena geometrija prostora prostora vratnih kralježaka. Da bi terapija bila učinkovita ja moram svjesno spoznati i razlikovati mjesto uzroka nastajanja boli od mjesta njenog osjećanja.

Tu se često susrećemo sa nemogućnosti svog svjesnog doživljavanja geometrije tjela.
Večina ljudi na ovome svijetu je postala "pasivan konzument zdravlja", a to znači da predaje održavanje svog zdravlja u tuđe ruke, ruke lječnika ili terapeuta. Neki svoje "zdravlje"predaju snazi i znanju computeriziranih aparata koji odstranjuju masno tkivo, spriječavaju nastajanje i razvoj celulita, drugi odlaze na kozmetičke operacije, kojima mjenjaju izraz lica, oblik bokova, širinu struka.
Naša svakodnevica je postala sajam na kojem kupujemo tuđe i prodajemo svoje proizvode pa se tako ponašamo i prema vlastitim tijelu. Čovjek je u današnje vrijeme uvjeren da nema vremena, pa naučen na gotove, dobro formulirane i promiđbom mu nuđene lijepo upakirane "činjenice", slijedi trendove čak i u izgledu. Smatrajući da je vanjski, vidljivi oblik njegovog tijela najvažniji za kakavoću njegova življenja, on njeguje samo tog svog "pokazatelja" i vjeruje da je njegova postura rezultat stalne, uvijek iste infrastrukture i da na njoj više nemora raditi. Danas susrećemo pedestogodišnjake, šesdesetogodišnjake sve češće i sedamdesetogodišnjake s tijelom i outfitom Barbika i Kenova, mnogi im se dive, žele ih slijediti, ali nemaju dovoljno novaca da bi si taj izgled mogli kupiti.

To je razlog da čovjek postaje stranac u vlastitom tijelu, da dozvoljava nekim tuđim titrajima da usmjeravaju njegovu energiju i on se s time se čak i miri jer vjeruje da je to upravo ono što njegovo tijelo treba.

Ponovo ću citirati Prousta, da bih jasnije objasnila sposobnosti našeg utjelovljenog uma pri savladavanju pasivnosti tijela izazvane bolom, umorom, psihičkim stanjima:

"Ali taj umor, da bi nas spustio do najdubljih rovova u podzemlju sna, umor, gdje nikakav odsjev prošloga dana, nikakva iskra sjećanja više ne osvjetljuje unutarnji monolog, ako i on sam ne prestaje, prekapa tako dobro tlo u sedru našeg tijela,da pomoću njega tamo, kamo naši mišići zadiru i svijaju svoje izdanke i gdje udišu novi život, opet nalazimo vrt gdje smo bili djeca. Ne treba putovati da bismo ga opet vidjeli, treba samo sići da bismo ga ponovo našli. Što je pokrivalo zemlju, nije više na njoj, već ispod nje; da se vidi mrtvi grad nije dovoljan izlet, potrebna su iskapanja"

Tijelo ima sposobnost primanja dojmova. Naš utjelovljeni um to, nepoznato, anonimno lice naše stvarnosti je kao galija puna skrivenog blaga, ruke i noge su pune usnulih uspomena, pa time čovjek u svom tijelu i univerzumu misaono- osjetilono- osjećajnog u sebi posjeduje sve imperative za održanje unutarnje i vanjske ravnoteže, a time i aktivno održanje svih potrebnih mu sposobnosti.

To je umjeće svijesti o tijelu, 4- D samopomanje, samospoznaja kojoj se moramo vratiti. Svijest o tijelu znači živjeti u čistom prostor- vremenu, a time ga i posjedovati, osjećati se suvremenikom.

Ono što spaja tri dimenzije geometrije prostora našeg tijela je vrijeme.

Vrijeme, četvrtu od protega u kojima se život kreće, i zbilju stvaranja:
ljudsko sjeme po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.
O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca;
sav život, pun i prosti.
Prostor- vrijeme ta četvrta protega našeg postojanja je dinamična dimenzija, ona je naš ritam i naša dinamika, prostor- vrijeme je naš pokret i život .

Posjedovati prostor- vrijeme, znači posjedovati prošlost, sadašnjost, ali i budućnost, znači biti u istom trenutku i u jednom i u drugom i trećem. Pri tome ne smijemo samo mehanički reproducirati činjenice, nego iza svakodnevne, banalne realnosti pronaći istinsku vezu između nas i prirode, u nama samima stvoriti univerzum te kroz osjetila za spoznavanje unutarnih stanja tijela, znati osjetiti, a onda svijesnošću znati i izraziti svoju osobnu impresiju. Svjesno doživljavanje univerzuma umnoga u nama nas usmjerava ka stvaranju unutarnje mikroklime koju vjetrovi zaobilaze, a 4- D samopoimanje tada postaje senzualna oaza u pustinji svakodnevice.
Proust bi rekao,

"Veličina je prave umjetnosti u tome da pronađe, da pronikne, da nam otkrije onu stvarnost od koje mi živimo daleko, od koje se sve više udaljavamo što gušćim postaje konvencionalno znanje koje joj podmećemo, onu stvarnost za koju nam prijeti ozbiljna opasnost da umremo, a da je nismo upoznali, a koja nije ništa drugo no život sam, onaj život koji zapravo svakog trenutka prebiva ne samo u umjetniku nego i u svakome čovjeku."

Bol koja me obuzima i širi tijelom me udaljava od stvarnog života. Tijelo postaje posuda straha, "Pandorina kutija"u kojoj su zatvorene sve patnja, muke, nesreće i boli koje bi čovjeka mogle zadesiti. Pandora, usprkos svim upozorenjima, otvori posudu i unutra sakupljene patnje, muke, nesreće i boli izletješe, a vjetrovi ih razniješe među ljude. U posudi je ostala, još samo nada.

Krenem li od svijesti o tijelu i otvorim posudu ona mora ostati otvorena do kraja, jer oslobođenjem, samo, strahova ja još uvijek nisam pobijedila bol, a tijelo bez strahova, je u vječnoj opasnosti. Rješenje je u meni samoj u mojoj ustrajnosti na tom nepoznatom putu pronicanja u stvarnost koja mi je bila daleka, od koje sam se , baveći se tijelom kao instrumentom, sve više udaljavala. Ono filozofsko "ja", moj utjelovljeni um, bitak sam, je bol i nije bol u isto vrijeme. Šta ću od toga biti, ovisi o meni samoj, o mojoj odluci i na koncu, najviše o mom kreativnom mišljenju s kojim prerastam mjerljive dimenzije svijeta i prelazim u moj osobni mikrosvijet, među dimenzije sjećanja, pamćenja i učenja, među dimenzije u kojima je sakriveno i samoozdravljenje.