Koju boju ima vrijeme upitah mudrace na vratima spoznaje. Smijali su se i poslali me na putovanje prividu sa početka svijeta. Osluhnuh šaputavu svjetlost i začuh riječi sa početka priče. Bog reče: Bit će svjetlo! i Bi svjetlo! Oćutih tajanstvene titraje u sebi. Sišla si sa Venere, došla si nošena snagom praognjila ljuvenog žara. Anima candida je u tom trenu odjenula boje mog nutarnjeg sunca.

Vidjeh svitanje toga dana sklupčano u nepostojeće boje. Sunce se još uvijek krilo u zaobljenosti prostor- vremena, u vječnoj vrtnji nebeskog vretena, u spiralnoj dinamici svemira i tek se poigravalo sa kristalima spoznaje, zrcalilo se u kristalnim kaljicama rijeke vremena. Kozmička energija se slijevala u naše duše i čudesnu igru svjetlosti i sjene  pretvarala u alegoriju trenutka, u nijanse sunčana sjaja koji je svojim zrakama tkao sreću buđenja. Ljeskalo se veliko sunce u očima, igralo na trepavicama, palilo vatru u zjenicama i svojim zlaćanim dlanovima grlilo dan koji se spuštao blještavim kružnim ljestvama u naše duše. Na crvenom pjesku su ostajali tragovi naših stopala dok smo trčali da pozdravimo izranjanje čarolije iz bezdana noći. Toga beskrajnog dana u svjetlosti prepoznasmo boje nade i ljubavi dok se sunce njihalo na ljuljačci satkanoj od tkiva vremena. Sunce je tog jutra sjalo nepostojećim bojama i vatrom ljepote gasilo boli zatomljene u tvojoj duši. Zagrlili smo sunčani trag sliven u tajanstvenu spiralu genoma tvoga života, pozdravili dan zvonkim osmijehom srca i poželjeli dohvatiti kraj duge koja se iskrila iza horizonta jesenjih kiša.

http://umijece-vremena.blogspot.com