Rat i njegovo moralno vrednovanje prastari su problemi covjecanstva.A eticki znacaj takvog vrednovanja proizlazi iz antropoloske pretpostavke da Covjek u svojem sveukupnom socijalnom ponasanju ostaje sebe odredujuce racionalno-moralno bice. Jedva da postoji itko zdrav koji bi svjesno i otvoreno opravdavao rat radi rata. Pred ovom cinjenicom mnogi teoreticari nasih dana nastoje izbrisati razliku izmedu tzv.osvajackih i obrambenih ratova. Rat je rat pa je i moralno nedopusten. Pokusajmo stoga u povijesnom kontekstu i s potrebom aktualnog trenutka iznijeti nekoliko misli usmjeravajuci se na poznatu kontroverzu unutar filozofskoteoloskih domisljanja oznacenu kao "bellum-iustum" teorija. Zelimo, povijesnog trenutka radi, upozoriti na ovu teoriju i prije svega na neke normativne zahtjeve koji proizlaze iz tradicije te teorije, a s obzirom na ratnu situaciju u kojoj zivimo. Pitamo se, dakle, postoji li mogucnost da se moralno opravda "opravdani" rat , da li se bellum-iustum teorija doista zauzima za osiguranje mira, da li se i pod kojim okolnostima moze postici mir i da li nasilnim sredstvima? Postoje li neke nuzne granice koje bellum-iustum teorija u sebi ukljucuje?

Prve sustavnije razrade bellum-iustum teorije nalazimo kod kasnih skolastika, dominikanca Franje de Vitoriae i isusivca Franje Suareza, a oni se u svojim razmisljanjima, dakako,oslanjaju na Augustinova stajalista o ratu koja zapravo predstavljaju spoj misli rimskog prava i evandeoskih postavki kao i na postavke sv.Tome o temi rata koje je on zapoceo unutar sirokog kompleksa problematike o teoloskoj kreposti ljubavi. Nauk dvojice kljucnih mislilaca kasne skolastike ne moze se, medutim, shvatiti bez njihova shvacanja prirodnog prava i upozorenja na pravo naroda. Temeljna je poluga njihovog ucenja bila upravo misao o prirodnom pravu. Iz te misli proizlazilo je da svi narodi imaju prirodno pravo da sami vladaju u vlastitoj zemlji. Takvo pravo ne bi smjelo biti ugrozeno niti prizivom na vise krscanske zahtjeve. Stoga su De Vitorio i Suarez odbijali krscanki pokusaj utemeljenja univerzalne vladavine bilo kojeg autoriteta, kako crkvenog tako i svjetovnog. De Vitoria je u svojim razmisljanjima polazio od pretpostavke da postoje opca dobra naroda pa je stoga potreban i pravni poredak medu narodima. Rat je moguc, stoga principijelni pacifizam ignorira opce dobro covjecanstva. Zamislive "zloce" rata ne mogu ipak biti tako teske kao najvise dobro politike, naime, pravni poredak mira. Takav je poredak, u slucaju potrebe, nuzno bilo braniti bilo silom uspostaviti. Prema tome,odluka za neki rat mora proizici iz odgovornog procjenjivanja dobara i to tako da dobro nuzno nadilazi sva ocekivanja zla rata. Tako proizlazi da, prema De Vitorii, razlozi za neki rat, pravno formalno, mogu biti: pravo na odbranu ako od neprijatelja prijete teske stete, pravo na napad ako treba uspostaviti pravno stanje koje je bilo povrijedeno od prethodne teske nepravde.

De Vitoria je o ratu razmisljao i u analogiji prema unutardrzavnoj moci jurisdikcije. Buduci da za njegovo vrijeme nije postojao vrhovni sud skupa drzava naznacena je moc pripadala pojedinoj drzavi. Ipak, mir medu drzavama trazi vlast opceg prava prema kojem mogu biti regulirani i sukobi medu drzavama. Kako dakle pravo, a to je ovdje isto sto i mir, treba moci biti uspostavljeno, potrebna je neka internacionalna, cak supranacionalna sankcijska moc. Buduci da uz vlastito pravo drzava postoji i specificno zajednistvo covjecanstva zato mora postojati i moralno i politicko jedinstvo naroda. Ako je, dakle, rat za odbranu cijelog covjecanstva po pravu dopusten, postavlja se naravno i kljucno pitanje koje je to pravo i tko je nadlezan da ga interpretira ili pak, drugacije receno, moze li se neki rat opravdati kao zastita ili kao uspostava ljudskih prava u nekoj zemlji u kojoj vlastodrzac ili vlastodrsci ta prava tesko povreduju? Polazeci od ovih pitanja Franjo Suarez, koji je prvi sustavno uredio bellum-iustum teoriju kako je ona predstavljena u krscanskoj socijalnoj etici , upozorio je na nacelo obostranosti cilja i sredstava. Dopusteni i pravedni rat, prema njemu, trebao bi zadovoljavati ove kriterije: rat mora najaviti i voditi drzavni autoritet; rat mora sluziti odbrani od nepravednog napadaja na sva za zivot vazna dobra; upotrebljena sredstva moraju biti primjerena cilju odbrane, ona naime, ne smiju prouzrociti vise zla nego sto je to za odbranu nuzno; prije rata trebaju biti iscrpljena sva druga sredstva za mirno rjesenje sukoba; mora postojati utemeljena sansa na pobjedu; ratom nastala zla ne smiju biti teza negoli trpljenje nepravde; rat se mora pridrzavati i nekih konvencija. Ne smiju , naime,bez razlike u ratu biti tretirani izravni sudionici u borbi, ratnici, kao oni koji u borbi ne sudjeluju, civilno stanovnistvo.

De Vitoria i Suarez su ratu postavili pravne granice. Rat je za obojicu bio sredstvo obrane ili uspostave pravednosti.

Crkva odgovor na pitanje o etickoj dopustenosti rata danas ne trazi samo na tragu bellum-iustum teorije vec postavlja novu platformu, a to je pravedni mir. Radi se zapravo o pronalazenju realnih mogucnosti koje proizlaze iz bellum-iustum teorije. Prijelaz je u teoriji o "pravednom ratu" prema pravednom miru prepoznatljiv u crkvenim dokumentima, posebno proglasima papa, posebno Ivana XXIII i Pavla VI. Drugi vatikanski Koncil, medutim, ni u jednom svojem dokumentu ne govori o "pravednom ratu". U sredistu promisljanja tog koncila stoji potraga za osiguranjem putem mira. Koncil je izricit protiv svakog nasilja i aktivno se zalaze za mir. Uzimajuci u obzir klasicnu bellum-iustum teoriju Katolicka crkva ogranicava mogucnost vodenja opravdanog rata ovim kriterijima: razlog rata, causa belli, mora biti izricito teska nepravda koja je nanesena nekoj drzavi; posezanje za oruzjem mora biti ultima ratio, tj. vojna je odbrana tek onda dopustena kad su sve druge mogucnosti u sprecavanju ratnog sukoba zaista iscrpljene; ako postoji ma kakva iskra nade za mirno rjesenje sukoba duzni smo se za to zaloziti; samo je najvisem autoritetu zemlje dopusteno da objavi rat; svi u vojnoj sluzbi imaju duznost da budne savjesti ispituju sto cine i sto im biva nalagano; ni u ratu se ne ocekuje da se jednostavno bude slijepo poslusan; i "opravdana obrana" ne opravdava sva sredstva, akcije terora protiv civila ili sredstva masovnog unistavanja ostaju svagda nemoralni; odbrana se mora ograniciti na ono sto je vojno najnuznije; treba energicno odbijati mit revolucije koju vodi nacelo da je sve sto se god cini neprijatelju opravdano.

U svemu treba isticati i to da se pravedni mir najprije osigurava uvazavanjem ljudskih prava i umnazanjem socijalne pravednosti. Smisao socijalnog poticanja mira i zalaganja za mir nije u tome da se politika proglasi suvisnom, nego da se ojaca sposobnost i spremnost Covjeka za mirni i pravedno uredeni zajednicki zivot.

Rat je moguce moralno vrednovati ako putem racionalne spoznaje prebacimo izvore rata iz podrucja nespoznatljivih fenomena kao i iz cisto bioloske sfere nezavisne od volje i ciljeva Covjeka u podrucje socijalne djelatnosti cije elemente cine volja i samospoznaja Covjeka. Takav prilaz vidi u ratu nesto sto je ljudski-socijalno. Rat je rezultat djelovanja ljudi, odredenih socijalnih snaga. Rat vode ljudi, teske posljedice rata osjecaju ljudi, pojedinci, socijalne grupe, nacije i najzad citavo covjecanstvo. Ljudi se, medutim, protive ratu i politici koja njemu vodi, oni se zrtvuju da bi sprijecili rat. A vrednovanje se ne odnosi samo na rat koji je u toku vec i na aktivne uzroke rata. Historijska koncepcija rata koja podstice moralna vrednovanja jest ona koncepcija prema kojoj je rat fenomen povezan s nekim oblicima socijalnih odnosa.

Postoji nekoliko etickih i pravnih stajalista prema pitanjima rata i stim u svezi, pitanjima mira: moralni neutralizam koji rat iskljucuje iz moralnog vrednovanja buduci da ga smatra neizbjeznom pojavom koja se u socijalnom zivotu ispoljava kao funkcija prirodnog prava ili historijske redovnosti. Prema tim shvacanjima rat se uzima kao povijesna fatalnost, kao element bezobzirnog kosmickog procesa; moralno opravdanje rata kao pojave koja nanosi zla i patnje ali zahvaljujuci kojoj je covjecanstvo u stanju ostvariti svoje ciljeve i nastaviti svoj razvoj, teodiceja; moralnaapologetika rata kao pozitivne i pozeljne pojave koja cini faktor moralne vrijednosti individua ili se javlja kao uvjet socijalne integracije, socijalnog napretka, drzavne vlasti. Mnoge koncepcije hvale rat kao najljepsi plod ljudskog uma i civilizacije, kao pokretacku snagu povijesti, kao protutezu moralnim slabostima covjecanstva i njegovoj moralnoj inerciji, kao faktor koji podstice obnovu covjecanstva. Na drugoj pak strani mir se tretira sa podozrenjem kao izraz slabosti i kukavicluka odredenih drustava, kao uzrok socijalne stagnacije, moralnog propadanja i pokvarenosti; moralno negiranje rata i ocjena mira kao moralne vrijednosti. To su koncepcije koje proklamiraju ideal svijeta bez rata, a takva koncepcija je i stajaliste suvremenog marksizma. Ovakvo shvacanje suprotstavlja rat ljudskom moralu i dostojanstvu, vrijednosti ljudskog zivota i nacelu "ne ubij", pravdi i dobru. Rat se tretira kao najvisi oblik barbarstva, ali i kao apsurd, negacija razuma i slobode.

Prema Michaliku Mieczyslawu, odnosno njegovom radu THE MARXIST THEORY OF WAR, Dialectics and Humanism, Polish Scientific Publishers 1982 godine, medu teoreticarima postoji razlikovanje pravednih ratova od nepravednih koji podlijezu moralnoj osudi. Medutim, i u redovima samih teoreticara izraz "pravedni rat" cesto je kritiziran ili negiran, jer se postavlja pitanje da li je takvo vrednovanje rata opravdano. Moze li se govoriti o pravednom karakteru bilo kojeg rata, njegovoj moralnoj ispravnosti? Stajalista mnogih teoreticara sadrze bezrezervnu, eksplicitnu i jasnu negaciju svakog rata i ne dopustaju relativiziranje tog misljenja, plaseci se demagogije, subjektiviziranja i zloupotrebe takvog vrednovanja. Ovdje je rijec o apsolutnoj moralnoj negaciji rata i s njom povezanoj tezi da je svaki rat neosporno nemoralan po svojoj prirodi - otuda nema "pravednih" ili " nepravednih" ratova. Drugo shvacanje jest ono po kome je razlikovanje pravednih od nepravednih ratova bilo dopusteno u proslosti ali je nedopustivo u sadasnjim uvjetima uslijed rusilackog karaktera rata. "Pojam pravednosti" ne moze se razumljivo primijeniti neposredno i bukvalno na sam rat. Taj se pojam ovdje javlja vise kao sinonim pojma "moralne ispravnosti", "moralne dopustenosti", mada ti izrazi nisu sinonimi, pa cak i "postenja".

Prema Mieczyslawu, pravedan ili nepravedan karakter rata unaprijed je odreden njegovim stvarnim politickim ciljevima tj. politikom odredene zemlje, nacije, klase, koja je izazvala rat. Temelj vrednovanja rata bit ce vrijednost nacionalne i socijalne slobode i dostojanstva kao i pravo da se te vrijednosti brane te negiraju pokusaji da se one uguse. Negativno vrednovanje nekog rata kao nepravednog, u socijalnoj teoriji, ima eksplicitan karakter - ona iskljucuje neposredne pozitivne aspekte takvog rata i ne ostavlja mjesta nikakvim nejasnocama. Na drugoj strani pozitivno vrednovanje rata kao pravednog ima relativni karakter: ono nikad ne iskljucuje njegove negativne aspekte. Ne postoji nesto sto bi se moglo nazvati "pravednim ratom uopce". Nema medutim rata bez neprijateljstava, mrznje, ubijanja, zarobljavanja - otuda je njegova prednost ogranicena.