Kršćanstvo je jedna od najvećih svjetskih religija.
Kao i sve velike religije, njezina je BIT ‘nedvojna’.

Što se tiče prividnog svijeta; znanost, introspekcija i vjerske objave se slažu: svijet je iluzija i nema više suštine od sna. U biti, Bog je stvaralački princip koji daje život svima. U odnosu na stvaranje, Bog se naziva ‘Duh’, Svijest, Bitak, Apsolut, Atman ili ‘Brahman’, ili riječima sa sličnim značenjem. 

Svaka religija izražava temeljne istine i mnoge priče koje se često čine proturječnima pa čak i zastrašujućim i hirovitim, ako se shvate iz perspektive ‘ljudskog bića’.

U današnjem jeziku možemo reći da je ‘Duh’ staromodna riječ za ‘Svijest’… ne ‘moja’ svijest, ili ‘vaša’ svijest… jednostavno Svijest… u kojoj se pojavljuje ova ‘igra života’.

U svim duhovnim sustavima postoje sve tri „razine“ duhovnosti. Dvostruko, Djelomično nedvojno, Nedvojno. Bez obzira imaju li svoja posebna formalna imena/škole ili ne. Zašto? Budući da tri razine ne izviru iz formalne kulture i svetih spisa, već odražavaju duhovno iskustveno znanje pojedinca, drugim riječima, one su pitanje univerzalne ljudske praktične duhovnosti.

Popularno kršćanstvo je dualističko. Dublje iskustveno prodiranje u Isusovo učenje otkriva nedvojnu duhovnost.  Kršćanski misticizam uključuje nedualne škole. U popularnom kršćanstvu Bog je vanjski. Jako. Sve je usmjereno u vezanostima ja i Bog, ti (dvoje). U iskustvenom duhovnom kršćanstvu, Bog nije vanjski. Nema šanse. Ne spominjući glavnu ideju – Otac i Ja smo jedno. Ne spominjući još jednu glavnu ideju – Moje Ja je Isus. Dakle, suočavamo se s cijelim trojedinstvom: Sebe-Isus-Otac bez nedvojstva među njima. Dok se ne imenuju, objekti ne postoje ni najmanje.  U početku je bila riječ.

Bibliju su očito napisali brojni ljudi, a tumačili su je i razni ljudi. 

Advaita Vedanta je nedualistička škola. Međutim, intelektualni spekulativni „Advaitisti“ su dualistički. Budizam nije nedualistički. Popularni budizam je dualistički. Zen i Dzogchen su nedualitični. Međutim, popularni intelektualni Zen i Dzogchen također su dualistički.

Iako, ‘ta’ Svijest ‘jeste’; nemoguće je znati ili osjetiti ‘što’ Svijest ‘jest’, jer Svijest nikada ne može izaći ‘izvan’ sebe (izvan svojih vlastitih ideja i osjetilnog iskustva) kako bi ispitala svoju vlastitu prirodu. Kao što mnogi citati jasno pokazuju, poruka jednote, i to se ponavlja u svim svetim spisima, u rasponu od židovskog Talmuda i kršćanske Biblije do hinduističkih djela kao što su Bhagavad Gita, Vede i Upanišade, kroz spise grčkih filozofa, uključujući Platona, kao i  Kur’an islama i drugi spisi koji se odnose na budističke filozofije zasnovane na učenju Gautame (Buddhe).

Čitanje Svetih pisama iz perspektive Svijesti, je zaista dobar čin :). Dok se Buddha strogo govoreći ne okarakterizira kao ‘Bog’, osjećaj je isti.

Budistički tekst: “Buđenje vjere” raspravlja o budističkim doktrinama koje se dotiču stvarnosti. U njemu stoji kako slijedi: “O umu i materiji: Um i materija su vječno isti. Bit materije je mudrost; bit materije je bez oblika. Materija je utjelovljenje mudrosti.”

Svijest ima sve osobine koje se pripisuju Bogu. Nailazimo i poznato je da u citatima, pričama i porukama iz niza svetih spisa se Bog može čitati kao ‘Svijest’. Svi stihovi govore priče koje su usmjerene na publiku, koristeći situacije, riječi i koncepte prikladne vremenu. Iz perspektive čovječanstva, ove priče povezuju ljude u sisteme, grupe, postavljaju norme i pomažu pamćenju. Grupe i norme ponašanja, kao i jezik, mijenjaju se tijekom vremena. Među pričama, skrivenih značaja i poruka, za što je potrebno čisto razlučivanje, nalaze se jasni pokazatelji prirode Stvarnosti koja se ne mijenja. Upravo su ti pokazatelji istinska osnova svih velikih religija.

Oni su biseri mudrosti.

Poruka je jednostavna:

Bog je jedan… jedina stvarnost: vječna i nepromjenjiva; nevidljiv, svemoguć, sveznajući i sveprisutan… gospodar ili princip svih promjena.

Božanstvo je ‘nespoznatljivo’; ni bitak, ni nebitak.
I ‘osobno’ i ‘bezlično’… i nijedno.

Manjini, svjesnim bićima, budnima je očito, ’da Svijest ‘jeste’. Ne zahtijeva nikakvu teoriju ili vjerovanje.

Također je jasno da Svijest ima Moć oblikovati senzacije u smislene obrasce koji se pojavljuju kao “ja živim u svijetu”… stvarajući ovu “igru života”. Razumjeti to, tada je jasno da ‘osoba kakva se činim’ i ‘prividni svijet’ postoje samo u Svijesti kao skup osjetilnih slika… kao u snu… ne odvojeno od ove Svijesti u kojoj se pojavljuju.

Odnosno, osoba kakva se činim nema temeljnu stvarnost. Sama svijest je stvarna. Također je jasno da se Svijest ne mijenja kako se mijenjaju osjetilne slike.

Prema Apsolutnoj Stvarnosti ne postoji razlika između uma i materije.

Dalje kaže: Sve stvari od vječnosti nisu ni um ni materija; ni beskonačna mudrost, ni konačno znanje; niti postojeće niti nepostojeće, ali su ipak neizrecive. Ali, mi ipak koristimo riječi. Buddhino vješto korištenje riječi da vodi ljude u iluziju je zato – da natjera ljude da prestanu nagađati i da se vrate u Apsolutnu Stvarnost. 

Svaka ideja je jednostavno koncept, stoga nijedna ideja ne može biti stvarnost koja to zna. Možda vam može doći misao: ‘Ne vjerujem u takvog boga/stvarnost’. Postoji vrlo jednostavna činjenica: Svaki bog u kojeg ateist ne vjeruje, ne treba vjerovati ni u tog boga. 

Svako ateističko ‘nevjerovanje’ upućuje na ideju boga (‘što’)… u koju se ne vjeruje. Ispravno je ne vjerovati u ideju o Ultimativnoj stvarnosti (uključujući ateističke ideje o tome da je njezina ‘supstancija’ ‘energija-materija-prostor-vrijeme’… što je samo opet ideja!)

Najbolja ljudska misao od svih stvari je samo privremena i nije Apsolutna Istina. Dok priroda Apsoluta, nije ono što je neko vrijeme imalo porijeklo, niti ono što će jednom završiti; jer stvarno je vječan. U svojoj prirodi uvijek je pun svih mogućnosti, i opisuje se kao veliko svjetlo i mudrost, dajući svjetlost svim stvarima, stvaran je i znajući. Njegova je prava priroda čistoća uma, vječna radost, istinskog bića svih stvari, čistog, tihog, slobodnog, božanskog, beskrajnog, nepromjenjivog i neizrecivog.

Prava Stvarnost je izvorno samo Jedna.

Svi fenomeni su izvorno u umu i nemaju vanjski oblik – to nije vanjska stvarnost. Sve su razlike razlike uma. Ali um ne može vidjeti sebe, jer nema oblik. Trebali bismo znati da su sve pojave stvorene ‘nesavršenim’ pojmovima u konačnom umu; stoga je svako postojanje poput odraza u zrcalu, bez supstance, samo fantom uma. 

U mnogim stihovima primijetit ćete, muška se zamjenica obično koristi kada se odnosi na Boga. Ovo je jednostavno stvar konvencije i ne treba shvatiti da je Bog ‘muško’. 

Kada ograničeni um djeluje, tada nastaju sve vrste stvari; kada konačni um prestane djelovati, tada prestaju sve vrste stvari. U tom smislu promatrač i promatrano su jedno.

Riječi mudrih također kažu: Što se tiče onečišćenja svijeta, svi su oni lažni; nemaju nikakvu stvarnost iza sebe.  Naposljetku, da bismo za sobom ostavili lažne koncepte, treba znati da su čistoća i nečistoća relativni pojmovi i da nemaju neovisno postojanje. Treba razumjeti, shvatiti da prostor nije ništa. Ne postoji i nije stvarnost. Samo kažemo da je ‘ovo’ ili ‘ono’ (tj. ‘predmet’, za razliku od jednostavnih boja) vidljivo kako bismo mogli razlikovati stvari. Jer, istina, Jedno je i muško i žensko, a opet nije ni jedno ni drugo. Možda ironično za neke, teme obrađene u kršćanskim tekstovima mogu biti poznatije onima hinduističke i islamske vjere. S druge strane, budistički i taoistički sljedbenici mogu se boriti sa slikom koju oslikavaju teističke religije… sve dok se ne shvati da je ‘Bog’ samo još jedna riječ koja ukazuje na čistu Svijest – koja sama ukazuje na To (bezvremensko, neočitovano, savršeno i  nepromjenjivo; u kojem je sva manifestacija skriveno očita: uvijek teče, bez supstance).

O sebi Bog (Svijest) samo kaže ‘ jesam’… ne ‘ono što jesam’.

Kršćansko pismo
Otkrivenje 1 18 Ja sam živi!
Rimljanima 3 30 Bog je jedan
Kološanima 1 15-17 … nevidljivi Bog.
I Ivanova 4 12 Nitko nikada nije vidio Boga.
1. Timoteju 6 15 Nitko ga nikada ne može vidjeti.

Ovo očito nije opis ‘starca na nebu’ 

Hebrejsko pismo
Izlazak 3 14 Ja sam to što jesam.

Sljedeći odjeljci nedvosmisleno govore o Bogu (Svijesti) kao Vidiocu, Slušatelju i Znatelju.
Psalam 94 9-10 Bog je stvorio naše uši – zar ne čuje?  Napravio je naše oči – zar ne vidi?  On je učitelj svih ljudi – zar on nema znanja?

Islamsko pismo
Kur’an Sura VII 200
i XLII 11 On je Slušalac, Znalac
On je Slušalac, Vidilac
Sura VI 104 Vizija Ga ne razumije, ali On razumije sve vizije.

Hinduističko pismo
Brihad-Aranyaka Upanishad III vii 23 On je nevidljivi Vidjelac, nečuvi Slušalac, nerazmišljeni Mislilac, neshvaćeni Shvatitelj.  Osim Njega nema slušatelja. Osim Njega nema mislioca.  Osim Njega nema shvaćatelja.

On je vaše Ja, unutarnji Kontrolor, Besmrtni.

Pojmovi božanstva hvataju se za moći i ideje tako moćne za koje se tradicionalno vjeruje da su izvan ljudskog dosega.  Ipak, cijela poanta božanstva je da postoji nešto unutar ljudske prirode što nadilazi nju, nešto što nam omogućuje pristup onome što nam se čini da je izvan ljudskog dosega, možda čak i izvan ljudske svijesti. Bez davanja ikakvih naredbi nadnaravnog ili magičnog, ono što smatramo nezamislivim i nemogućim možda se može učiniti stvarnim, barem na neki privid, bilo znanošću, djelovanjem ili unutar svijesti, jer njegovo sjeme misteriozno postoji u ljudskom srcu.

Iako se Svijest naziva ‘Ja’ svakog stvorenja, jasno je da ne postoji neovisno ‘ja’;  jer ne postoji neovisno stvorenje… postoji samo Svijest. Moć svijesti je očita u očitovanju svih stvari.

Nedvojnost ne znači jedno. Ne znači dva. To znači da dvije stvari ne mogu postojati odvojeno. Objekt i um mogu postojati samo zajedno, tj. ne neovisni.

girija.info