Svrhu postojanja netko će nazvati bog, te će vjera u njega opravdavati sve čini koje čovjek čini i prema drugom čovjeku i prema drugom životu i prema prirodi u cjelini. Iz takve vjere će proizići njegovo pravo, dužnost, etika, moral, obitelj, prijateljstvo, umejtnost, ljubav....., a empatija će dobiti svoju smislenost i svoju svrhu.

S druge strane netko će negirati postojanje boga, smatrajući to izrazom primitivizma, neobrazovanosti, fanatizmom, te će za neki svoj izvor svih gore navedenih pojmova, koji se na njega odnose u jednakoj mjeri kao i kod vjernika, uzeti prirodu, potrebu opstanka...., ili nešto drugo (primjerice homocentrizam).

Činjenica je da i jedni i drugi imaju neporecivu potrebu da vjerski ili znanstveno pronađu svoje izvorište i svojim postupcima daju smisao.
Upravo zato za mene "potreba za bogom" ili "potreba za smislom" nije izraz straha čovjeka koji stoji sam nasuprot neizmjernoj beskonačnosti svemira, već sam, ukratko, mišljenja da je to jedna od primarnih potreba svijesti kao predhodnici razuma.