Za ostvarenog, onoga tko je prošao iza granica zemaljskih sputanosti možemo reći da je on nešto iznad onih elemenata koji tvore univerzum i sve u njemu. Takvima se dogodilo ono što je iza svijesti, najviša ljubav koja izvire iz totalnog izvora sve svijesti u samom srcu. Ekspanzija blaženstva ovog stanja je dio Najvišeg, Univerzalne ljubavi, gdje uz pomoć svog opažanja se doživljava Sve je Jedno (jedno-u svemu). U tom stapanju nema više granice znanju, jer si stopljen sa beskrajem. To možemo nazvati i prelazak iz tame u svijetlo.
Ovakvi mudraci, ne spadaju u obične „guru-stereotipe“ jer oni djeluju na svoje učenike i na sve sa kim se susreću ne time što čine, već kako to čine. U susretu sa Njima možete doživjeti ono što stvarno jeste, jer ako ste na dvodimenzionalnom planu svoga bića onda vam Oni mogu predočiti bar uvid ili bljesak multidimenzionalnog jedinstva.
Oni koji su predodređeni, koji su izvršili obilje priprema u ranijim životima, dobit će cjelovitu poruku i vodstvo od Gurua. Mnogim ljudima zatreperi srce kada se pojavi takav Mudrac. Iako je nemoguće da se održi korak sa Njim, osjeća se spokoj u njihovom prisustvu i osjećaj vječne sreće prema kojoj običan život biva ništavan.
Kad učenik, aspirant ili onaj tko radi na svojoj samospoznaji ode iza površine svog ega i kada je ego potpuno gol, očišćen od nakupina osobnosti i zamagljenosti željama, tada on opaža čistu svjesnost. Tada zna da je čista svjesnost i njegova sebstvenost. Takva „Ananda” (blaženstvo) ne može biti čistija. Blaženstvo znači apsolutna tišina, a tišina je moguća samo kada postoji harmonija, kada su svi neusklađeni djelići postali jedno, kad nema mase, nego jedno. Kada ste sami i nema nikog drugog, biti ćete blaženi. Kada se ona kozmička igra stvaranja, očuvanja i razaranja nadiđe, sva ograničenja su transcendirana i to stanje je blaženstvo čistoće. Slabost je misliti da samo yogini, mudraci, sveci imaju pravo na blaženstvo. To je odredište životnog putovanja dostupno svima.
Beskonačna Sreća znači blaženstvo. Kad pričamo o nečistoći uma, svijesti, duha pod tim podrazumijevamo uprljanost svojstvima i ograničenjima u čistoj egzistenciji. Nečistoća uma je jedan od razloga zašto nema napretka na duhovnom putu. Da se spozna jedna zbilja u svemu (Bog, Atman itd) svugdje i u svemu čovjek mora imati čist, suptilan um. Mnogobrojne vezanosti čine um nečistim i slabim dok privrženost osjetilima i njihovim objektima uzrokuju želje. Ideja o čistoći se razlikuje, ali najveća čistoća je osloboditi um od svih želja. I dobre i loše želje su lanci. Živjeti čist život je najbolje i najuzvišenije propovijedanje. Ako je čovjek čistog i čvrstog karaktera, sama njegova pojava i prisutnost će inspirirati i uzdignuti sve one koji dolaze s njim u dodir. Tako čovjek služi svijetu mnogo bolje nego stotinu takozvanih propovjednika. Sami smo odgovorni za sve u svom životu jer sami odabiremo što želimo slikati. Možemo slikati, nezadovoljstvo, patnju, bol, a možemo slikati sreću, samoostvarenje i blaženstvo. Ananda znači blaženstvo. Sva živa bića žude za srećom. Um ispunjen plemenitim mislima se naziva –svijest. Ego može biti jako umišljen zbog sebeljublja, zamišljaja o sebi, znanja, moći, položaja, ljepote ili inteligencije, to znači da osjetila imaju utjecaj nad umom. Kada drugima propovijedate što sami ne provodite u praksi to je neosjetljivost za Istinu. Čovjekov um je poput ekrana, a iza se nalazi veličanstvenost, čistoća,
beskonačna moć duše. Kako um postaje jasniji i jasniji, čišći i čišći, više se veličanstvenosti duše očituje. Nije duša ta koja se promijenila. Promjena je nastala u ekranu.
Čistoća ili stvarna religioznost se dogodi samo kad se probudi Istina. Čovjek se u samoispitivanju sudara s mentalnom bujicom umjesto da joj se prepušta i konačno transcendira sferu mentalnih vrtnji. Kada se pseudo “ja” proprati do svog izvora, ono nestaje. Tada zasja Sebstvo u svojoj veličanstvenoj ljepoti čije blistanje se naziva ostvarenje i oslobođenje. Prestanak, odnosno neprestanak postojanja tijela nema nikakve veze sa oslobođenjem. Tijelo može nastaviti postojati i svijet se može i dalje pojavljivati, to uopće ne dotiče Sebstvo koje se ostvarilo. Uistinu, za takvog ne postoji ni tijelo ni svijet; postoji samo vječno postojanje (sat), svijest (ćit), blaženstvo (ananda). Kad se spoje sat i cit, rezultat je blaženstvo, ananda. Satchitananda je pravi oblik atmana. To se zove transcendentna istina. Takvo blaženo iskustvo nam nije potpuno strano. Posjedujemo ga u snu, gdje nismo svjesni ni vanjskog svijeta stvari, ni unutrašnjeg svijeta snova. Ali to iskustvo leži zaklonjeno neznanjem. Iz tog razloga se vraćamo fantazijama snova i svijetu u budnosti. Nije problem uživanje, ali kad počinje vezivanje, identifikacija, kad se pojavi um koji modelira, sudi, dvoji, tada se stvara nečistoća ili blokada.
Za tantru smisao čistoće je cjeloviti život, život bez podjela, čistoća znači nevinost, jedna nepodijeljena bezazlenost.
Tek kad ne boravite nigdje, tada boravite u sebi. Tada se ni za što ne vezujete, a sve mudrosti se vežu za vas. Tada se ne slijedi nikoga, a sve znanje i sveti spisi postaju sjenka, jer svi uče o istoj stvari. Njihove metafore su, naravno, različite, ali iskustvo je isto. Nepovrat u dualnost je moguć tek kada se neznanje ukloni. Problem je što se svi plaše Maye (Iluzije), zato što je njen zadatak zavođenje, opsjena, začaranost, kako bi ljude spriječila da pobjegnu iz kruga rađanja i umiranja. Zašto bi se Nje bilo tko plašio, izuzev ako nema pouzdanja da može odoljeti Njenim igricama? Jedan pravi Swami je potpuni gospodar svijesti i čistog uma, a ako je netko svoj gospodar, Maya na njega ne može djelovati. Maya može postojati, samo ako je tu dvojnost, a ovaj univerzum je ispunjen parovima suprotnosti: muško i žensko, pozitivno i negativno itd. Svetac uvijek izražava i druge nivoe svijesti koji u njemu usporedno rade. Oni su uvijek svjesni i onoga što se zbiva oko njih, a isto tako, opušteno, su svjesni i neke „druge”, odvojene stvarnosti. Neizdiferencirana svjesnost čistog bića je srce, samo po sebi, to je nekontaminirana čistoća (sattva) u karakteru.
Istina ili apsolutno postojanje-svijest-blaženstvo (sat-ćit-ananda) je onkraj mišljenja i razumijevanja. Apsolut je vrhunski mir i sveprisutnost, transcendira maštu i opis. U tome se prirodno pojavljuje sposobnost zamišljanja. Smatra se da je razumijevanje sebe trostruko: suptilno, srednje i grubo. Um koji obuhvaća to troje gleda na njih kao na satvu, rađaš i tamas. To troje zajedno tvori ono što se naziva priroda (prakrti). Mudro i čisto vidjeti karakterizira osobe koji su dosegli ljudsko savršenstvo i koji su ostvarili cilj postojanja. Na toj razini iskusit će se jedinstvo kreacije, to je osvješćivanje obveza koje imamo prema sebi i cijeloj kreaciji. Pojmiti to treba razumom, probuditi svijest prekidom začaranog kruga uvjetovanog života u svijetu zrcalnih iluzija. Tako se dolazi do potrebne svjesne energije. Ne odmah, no nestati će zamućenost iz sloja iluzornog svijeta i tada se može uživati u “čistim bojama života” i svjedočiti svemu.
Stvarno je moguće jednostavno se radovati životu. Za to vam treba slobodna svjesna energija. Da bi zaista bio svjestan, moraš biti u stanju da u isti mah znaš što se danas događa hiljadama milja odavde, što se moglo zbivati ovdje prije više stoljeća i što će se na svijetu dogoditi mnoga stoljeća od danas, i što se događalo, događa i dogodit će se na drugim planovima postojanja, a i dalje moraš nastupati kao da o svemu tome nemaš pojma. Treba djelovati i pričati sa svima sa kojima se susrećeš i svim drugim ljudima i igrati ulogu koju ti je Priroda odredila.
Većina duhovnih filozofija drži da je sama Duša Univerzuma jedna, nedjeljiva, u stanju postojanja-svjesnosti-blaženstva. Na psihološkom planu iskustvo anande se prevodi u osjećanje jedne blažene ispunjenosti i zadovoljnosti, a na fizičkom planu – lice se duše istog momenta ozari osmjehom tako karakterističnim za umjetnost koja ovo stanje poznaje. Dvije komponente sačinjavaju ovo stanje: „svijest“ o prirodi ugodnosti i njenom porijeklu i „svijest“ o pronađenosti sebe i svog interesa van svega pojedinačnog, vanjskog, što praktično znači izbavljenost iz labirinta pojedinačnih uvjetovanosti – „spas“. Radost i užitak koji se tada javlja neusporedivi su sa bilo kojim ranijim užitkom i aspirant želi da se ništa ne promjeni i da sve ostane tako kako mu je u tom trenutku.
Pa, ipak, logika ili, točnije, priroda stvari ne dopuštaju da se ovdje neprekidno i trajno opstaje. Neće proći dugo osoba će, izoštrenog vida i uma, osjetiti da, s jedne strane, već i sam strah od prolaznosti ovog stanja – krnji njegovu radost, ako je već sasvim ne uništava, a s druge strane, postati će neposredno svjestan da ugodno stanje „blaženstva“ i opća zadovoljnost ne zavise od tih posebnosti koju radost predstavlja, niti da je energetski višak za to neophodan. Odsustvo strepnje i neugode pokazuje se uskoro kao dovoljan uvjet za još stabilnije i trajnije (budući je manje zavisno) stanje duše u kome se sada vidi sve što on još jeste, sve do čega mu je još uvijek stalo. U ovom „čistom stanju“ on prepoznaje svoje pravo „ja sam“ postojanje. Duša nije u stanju doživjeti sebe ukoliko tu nema promatrača, nekog tko opaža tu Realnost. Kada postanete znanje samo, tada se ne pojavljuje pitanje bilo kakvog razlikovanja između poznavatelja i onog što je spoznato. Pročišćen duh u stanju je dominirati i najsuptilnijim (tj. onim što nadilazi moć običnog čulnog opažanja kao i onim beskrajno velikim (parmamahattva). Takav duh nema potrebe za daljim vježbanjima, jer ono bitno što prethodi konačnom rezultatu jeste postignuta pročišćenost.
Kreacija – Disolucija nema točku gdje počinje i nema točku gdje završava. To je kontinuirani točak. I, nema promjene u kvantumu Kozmičke Energije – ni povećanja ni smanjenja; uvijek je ista, uvijek postojana u Sebi. Kreirano i Kreator su dvije paralelne linije, sa nepoznatim početkom i sa krajem koje je van dometa razumijevanja. Oni se kreću na istim udaljenostima jedno od drugog, uvijek. Iako je To zvano Bog vječito aktivan, Njegova Volja i Moć iza toga nisu jasne ljudskom intelektu.
Blaženstvo je oblik Atmana. Ono je prisutno u svakomu. Čovjek je utjelovljenje blaženstva (ananda). Ali on ne može doživjeti blaženstvo jer ga zavode materijalni predmeti za kojima teže. Zaborave se pitati kako dugo oni traju? Svi predmeti se moraju promijeniti prolaskom vremena. Atman je trajan, blaženstvo je trajno. Ono se može samo iskusiti, ne može se izraziti riječima. Nitko ne može objasniti prirodu blaženstva, ono se može shvatiti jedino iskustvom. Zato ga nije moguće postići nikakvim konačnim djelom kojim vlada zakon uzroka i posljedica. Treba uvažiti da, možda ćete vremenom, ukoliko se dovoljno potrudite, saznati puno stvari, ali nećete nikada moći otkriti porijeklo i igru totaliteta. Nije Spoznatljivo. Kada je igra gotova, sama projekcija biva opet upijena u „projektor” do sljedećeg ciklusa stvaranja. Zar to nije čudesno.
bglavac
edin.kecanovic
