Poezija je jedino što pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Poezija ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Poezija je kristalna riznica, radosna kupka ljepote.

Sakrivena u svjesti poete, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, ponekad neostvareni san. Utapljam se u pjesmama napisanim srcem, Tigrus, Wendy, Shadow, Zemlja, Cune, treprave tuge i sreće, ljubav na dlanovima koji tu ljepotu šalju u eter, duše koje prosipaju svoje bisere ovim čudesnim svijetom. blješte ti kristali kao najljepše zvijezde na nebu Magicusa. Pjenušava kupka prošlih i sadašnjih života. Moj davni san o stvaranju države sunca u ovom čudesnom univerzumu se, čitajući vaše pjesme, vaše čarobne misli, vaše ljubavi i tuge, vaš život, počeo ostvarivati.

Odgovaram vam stihom.

Toplina vaših riječi
veliko nebesko more
po kojem
sve moje zvijezde
vašim tragovima jezde.

Jutros osjećam vjetar kao
nježne ruke neba
kao nježna milovanja.
Upitah se jednom

tko sam? što sam?

sada osjećam
da trajem u snu i
u tragovima ove čudesne sreće
i žedna pijem kišu te
radosne suze neba
i ne dam životu da ugasi
ovo veliko sunce,
prijateljstvo,
LJUBAV.

To je tvoja zemlja, pomislih, osjetih je u sebi i sretna sam, beskrajno sretna.