Slušala sam baladu u kojoj stoji kako se očima srca vidi bolje. Pogledah u nebo i nasmiješih se tom tajanstvenom beskraju. Međaši vremena na obzorju svijesti stoje i ja na granici između jučer i sutra vidjeh kako se sjedinjuju nebo i ocean i spoznah da to što vidim, uistinu vidim srcem i da budna sanjam.
Na leđima delfina smo plovi morem sreće još nesvijesni vremena koje nas je u tom trenutku sjedinilo. Iznenada se pred nama otvoriše vrata velike delte i mi utonusmo u zajednički san.
Velika rijeka miluje svojim rukama plavičastu pučinu, a oči neba se zrcale u toj ljepoti. Tu na delti nekog nepoznatog svijeta vidjesmo sebe u odorama druge epohe. Znali smo da smo to mi iako je prostor u kojem smo trajali sličio na daleke mitove.
Delfini nas uvedoše u zemlju faraona, u zemlju u kojoj je Heredot sjedinio vjerovanja u Grčke, Rimske i Egipatske bogove.
Tu je iz vrtloga nebeskog vretena rođena Izida, boginja koja je rodila vrijeme. Izida, kvantno stanje duše prije vremena, stanje iz kojeg se izdigao čovjek, majka nad majkama. Ona živi u Sofiji, Artemidi i Mariji, rađa, čuva i bdije nad vremenom i prostorom. Pričnjalo mi se da među treperavim očima beskraja vidim najsjaniju zvijezdu među zvijezdama, onu malenu planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi. Šutio je, a zvijezda zatreperi novim sjajem.
"Nebo nad tvojim čelom se uistinu smije" reče.
"Srcem se uistinu bolje vidi" ponovih ovu misao na koju sam davno naišla čitajući Maloga Princa.
"Tko sam ja u ovoj tvojoj priči?" upita me pogledavši u nebo.
"Ti si vječni tragač za spoznajom, ti si suprotnost koja stvara harmoniju, ljubav koja otvara vrata istini, bez tebe nebi bilo ni mene." šapnuh smiješeći se.
Velika rijeka u proljeće postaje more po kojem plove gradovi kao otoci Egeja. Iz njene dubine je boginja na leđima delfina iznijela ubijenog Setovog brata Ozirisa. Tako je iznjedrena ljubav iz koje se rodilo vrijeme.
Delfini su se smiješili i plesali svoj veseli ples. Osjetismo sjedinjenje misli i osjećaja, ujedinjenje nietzscheanske apolonizijsko- dionizijevske radosne kupke iz koje se pjenila ljubav i rađao sretan trenutak.
Izida i Oziris, on i ja u bajci i mitu, u tisućljetnoj filozofiji, u trajanju među zvijezdama, u vječnom snu na malenoj planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi, na dlanovima neba, na planeti na kojoj vjekuje ljubav.
Ti i ja u odkucaju srca, u treptaju oka, u beskraju sna, u prostoru prije prostora, u vremenu prije vremena, iza i ispred vrata vremena, našoj planeti, u našem godišnjem dobu i našoj strani svijeta. Stajali smo na obroncima sreće, na mjestu gdje velika rijeka grli more, gdje se sjedinjuju vjerovanja, gdje na dlanovima božjim sve postaje predivan san. Sunce je tonulo u trenutak vječnosti i rađalo vrijeme. Osjetih zagrljaj dana i noći i začuh zvjezdani šapat neba.
Atlasove kćeri su nam se smiješile i mi spoznasmo da je bitno očima nevidljivo, osjetismo otkucaje srca, pronađosmo skriveni zamak u dubini duše, toj malenoj planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi i počesmo živjeti svoju lepršavu istinu o životu.
bglavac
edin.kecanovic
