Izranjam iz koridora nepostojanja i u spiralnoj dinamici svjesti ćutim buđenje anime candide. Osjećam da sam se predugo zavaravala vjerujući da se život odigrava na crno bijeloj šahovskoj ploči, da sam predugo gledala kroz prizmu Platonove špilje i primjećivala samo sjenke stvarnosti. Uspinjem se na hrid spasenja o koju se razbijaju valovi oceana davnih snoviđenja, zvuk morskih orgulja me poziva na pozdrav suncu i ja slutim buđenje u bojama davnog sna.
Vidim boje istinskog postojanja, u bezbojnoj pustinji osjećaja vidim zlaćani pijesak, koji slijedeći moj pješćani sat, odjeva figurice životne partije šaha u mušketire postojanja. Šaputava svjetlost uma ponavlja legendarne riječi, svi za jednoga, jedan za sve i zrcali emotivna stanja, koja su iznjedrena iz nezadovoljstva, nesreće, tuge, nepostojanja u meni samoj. Dodirujem skakača svijesti i branim ranjenu dušu, branim je od mene same, branim je od tamnih sjenki svijesti.
Black and white queen, svijest i potsvijest u zagrljaju, duša, to tajnovito i čudesno nešto, taj umu često neznani, a srcu znani netko u beskraju davnih i uvijek novonastajućih snova, taj netko koji se ogleda u zrcalima naše tvornice snova, u zrcalnim neuronima mozga, taj netko sve pamti, taj netko radi za nas, a ponekada i protiv nas samih. On sve upisuje u encikolopediju našega života, u brevijar naših osjećaja, u antologiju naših želja. Često bez naslova, u rubrici nepoznato ostaje zvjezdanim slovima zapisano nešto umu neznano, ali duši znano. Na šahovskoj ploči, u našim glavama, se odigrava igra svjetla i tmine, duša i njena sjenka igraju vječnu partiju našega života. Crni i bijeli kralj, crna i bijela kraljica, lovci, kule, pijuni, svi oni su u nama samima, oni nas usmjeravaju, oni određuju naša raspoloženja, oni su skriveni u malim cjevćicama u skeleta naših moždanih čelija i množe se i slažu kao Fibaonaccievi brojevi u našoj podsvijesti, a onda iznenada i jednom sretnom trenutku zaiskre kao zvijezdice na nebu univerzuma našeg uma. Vođena pročitanim knjigama, poetičnim tekstovima o univerzumu uma, napustih mladalačko lutanje zvijezdanim stazama, prestadoh ljubovati sa mjesecom i dozvolih misaonom Pegazu da me povede na putovanje tajnovitim putevima crno- bijeloga svijeta moje svijesti i podsvijesti. Spoznavši da nema tamne strane mjeseca, naučivši da u nama samima svijetli vječno sunce, naše unutarnje sunce uronih u beskrajne širine onoga što poetično nazivamo ljudska duša.
Na kristalnom mostu koji povezuje svijest i potsvijest sretoh crnu i bijelu kraljicu, dvije slične ali potpuno različite osobnosti sebe same.
Crna kraljica je plašljiva, ona se krije s druge strane kristalnog mosta, ona ponekada vjekuje neotkrivena u potsvijesti i pokušava ubiti pijune naše svijetle strane postojanja.
Kako upoznati crnu kraljicu, kako skinuti odoru tame tom dijelu svoje svijesti, kako raskrinkati to lice iza kojeg se kriju naši strahovi?
Blaženi su oni koji imaju osjećaj da si ne trebaju postaviti ovakvo pitanje, oni koji žive u uvjerenju da u njima ne postoji tmina, oni koji ne promatraju sebe, nego vječno osuđuju druge. Oni vjekuju u Platonovoj špilji nepostojanja u ovome ovdje i ovome sada i naziru tek sjene stvarnosti.
bglavac
irida
edin.kecanovic
