Kada je riječ o bojama ili ako hoćete o njihovoj filozofiji, onda sve ove stvari treba vidjeti dakako u jednoj povijesnoj perspektivi. Takve teorije i filozofije boja prvi puta se, koliko je meni poznato, spominju u svetim knjigama kao što je to Stari zavjet pa Talmud pa onda i u drugim svetim knjigama, ali i sanjaricama koje su u neku ruku nasljedovale ove knjige o kojima govorim.

Tako postoje asirske sanjarice, Talmud u onom dijelu koji govori o snovima i općenito su Jevreji bili jako dobri poznavaoci snova i njihova tumačenja, babilonske sanjarice koje su vjerojatno jako stare pa onda mnoge arapske sanjarice i konačno imamo i ove nove sanjarice koje se razvijaju od novovjekovnog doba do danas i tu je, naravno, jako važna psihoanalitička škola.

Tu su date neke teorije boja sa kojima se i danas možemo slagati ili ne, ali to su prve naznake jedne takve teorije. Tako su manje-više ovdje crvena boja emocija, plava mišljenja i razmisljanja, kontemplacije, crna patnje i tuge, ljubičasta ljubavi, žuta dostojanstva i svijetlosti, zelena boja nade.

Mnogo vremena kasnije u kontinentalnoj filozofiji pojavljuje se Goethe koji nam također daje jednu teoriju boja kod koje je najvažniji jedan moment koji je proizilazio iz ukupne socijalno-političke situacije Njemačke tog vremena, naime taj moment, da je on čitavu strukturu univerzuma manje-više shvatio nadmetanjem dviju kardinalnih ili temeljnih boja: bijele i crne i ovdje je obnovljeno jedno staro mišljenje njemačkog misticizma kojeg imamo na primjer i kod Keplera, da je čitav naš univerzum isto tako polje sukoba dvije temeljnih sila, sila zla i sila dobra.

Nakon njega pojavljuje se mahom korpuskularna teorija boja, da tako kažem, koja je podrazumjevala baš takvu teoriju koja je boje shvatila samo materijalnim očitovanjima neke temeljnije structure, naime, svjetlosti pa se od Newtona govori o spektru boja.

I ova teorija je suvereno vladala dugo vremena, a u neku ruku vlada i danas samo što je Einstein nju dotjerao u smislu, da ta svjetlost može mnogo toga raditi za nas kao što je to pokazao njegov napor oko fotoelektričnog efekta gdje je dat dokaz kako je riječ o materijalnim česticama svjetlosti.

U 20. stoljeću medutim pojavljuje se i jedan filozof kojem, Henri Bergson koji je razmišljao o bojama na jedan sasvim drugačiji način. Bergson jee doveo boje u relacije prema svijetlosti, ali na neobičan način. On kaže “bljesak” i pri tome također misli na neku boju. On kaže “sjena” pa razmišlja o tome kako su muslimani u starom svijetu razlikovali sjenu od sunca, jer mi niti danas zapravo ne znamo što je to “sjena”., ali on također govori da se boje “prelijevaju” pa boja postaje plavičasta, zeleno ide u bijelo/žuto, ljubičasto se prelijeva u plavičasto, zeleno u bijeličasto žuto, a crveno u blještavo žuto itd itd itd. i sve ovo pak u zavisnosti od toga, da li se izvor svjetlosti približava ili udaljuje.

Međutim, ako na primjer uzmemo različite boje pa ih sve “smućkamo” zajedno, onda dobijamo samo jednu boju: bijelu i ta je činjenica manje-više poznata. Zato svijet može biti i bijel ukoliko “smućkamo” boje toga svijeta, ali i nebo može biti bijelo, jer je sada noćno nebo osvijetljeno sjajnim zvijezdama.

Kada do nas dopru i svjetlosti bilijuna drugih sunaca koje čine ukupnost naših svekolikih galaksija u Univerzumu, tada će naše nebo po svemu sudeći biti bijele boje, jer će cijelo nebo biti osvijetljeno svjetlošću sa neba I tako će ono biti bijele boje.

Tako nekako Cigani razmišljaju o bojama i nebu.

http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php

iz zajedničke zbirke "POEZIJA SVEMIRA" autori:

Željka Košarić - Safiris

Jadranka Varga

dr Zlatan Gavrilović Kovač