U svakom trenutku neizbježno smo okruženi nizom prirodnih zakona. Zakon gravitacije, kretanja, zakoni termodinamike i brojni drugi prirodni zakoni stalno su prisutni u našim životima. Dok jedemo, hodamo, obavljamo fiziološke potrebe, podređeni smo zakonu gravitacije. Kada astronauti u svemiru jedu ili obavljaju fiziološke potrebe, za to su im potrebna posebna pomagala, jer su njihova tijela kreirana za uvjete koji vladaju na Zemlji i gdje vlada sila gravitacije.

Einstein: ”Najsretnija ideja mog života Sjedio sam u patentnom uredu u Bernu kad mi je najednom došla slijedeća ideja: Kada osoba slobodno pada ona ne će osjećati svoju vlastitu težinu"

Einstein je svojim teorijama pobio apsolutnost prostora i vremena i poklonio nam četvrtu dimenziju prostor- vrijeme, dimenziju koju mi svojim svjesnim sudjelovanjem u trenutku sami sebi stvaramo.

Danas znanstvenici naslućuju postojanje paralenih svjetova. Razmišljaju o mogućnosti da u tim paralelnim univerzumima postoje i nama još nepoznate civilizacije. Možda se one zrcale u nama kao što se mi možda zrcalimo u njima.

Ono, što mi na noćnom nebu nazivamo spiralnom maglom ili oblacima što putuju mliječnom stazom, nije ništa drugo do neke nama nepoznate galaksije.

Kozmologija se razvija, nastaju nove karte univerzuma, ali još nisu otkrivene sve njegove tajne. Danas znamo da u univerzumu postoji tamna materija i tamna energija koja utječe na njegovo širenje. Otkrivajući tajnovite zakone univerzuma, mi smo se našli u paradoksalnom položaju, mi smo, prva kultura u povijesti čovječanstva koja je osmislila crne rupe, spoznala postojanje tamne materije, otkrila tamnu energiju i stvorila detaljnu kartu fizikalnog kosmosa, a pri tome se sama izgubila u prostoru, još uvijek nevjerujući i nespoznavajući da ga mi svojim svjesnim postojanjem u univerzumu stvaramo.

"Ne traži da pronikneš zlatnu mrežu Moje igre,
jer ćeš se u njoj zaplesti.
Igraj je, ne pitajući što znače boje i lepršaji,
igraj je uživajući u svom neznanju.
Leptiri teških krila lako se zapletu,
a neznanje na koje pristaješ kao što bi pristao na ljubav,
oslobađa te kao što te oslobađa istina."

Sva mjesta u tom velikom svjetskom teatru su ista, sa istim zakonima fizike, sa istim početkom i krajem. Mi smo dio toga, mi svojim postojanjem sudjelujemo u scenografiji njegove pozornice, a našom dinamikom i ritmom našeg življenja određujemo, sami za sebe i trajanje tog spektakla.

Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja te nove slike stvarnosti. Mi kupujemo prostore i prodajemo svoje vrijeme. Nekada se cjenkamo zbog tih entiteta, jer je Iluzija u kojoj živimo puno lakše objašnjiva, shvatljiva i prihvatljiva, nego sama stvarnost života.

Upravo zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola, mi živimo svjesno u zabludi održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izoliramo sebe i predmete, odvajamo uzroke od djelovanja.

Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, me jednostavno prisiljava da počnem drugačije misliti.
Tada svojoj "duši" dozvoljavam slobodu mišljenja, umu širinu spoznaje, pa misaono ulazim u superprostor i uistinu pokušavam unutarnjim očima vidjeti sebe i svijet u kojem živim.

Sjedim na obali velikog mora i promatram sunce kako nestaje na horizontu i tada spoznajem da je prostor zakrivljen. Tu u toj velikoj prozirnoj kugli, u tom zakrivljenom i razlomljenom prostoru osjećam da je statično stanje samo iluzija našega mozga.

Naš život je proces satkan od ritma i dinamike, a ljudsko tijelo je dinamični sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemijskih i psihičkih reakcija, koje teže harmoniji, svojoj dinamičkoj ravnoteži.

Tada sam spremna krenuti novim putem spoznaje i prestajem biti pasivni potrošać života koji se odvija izvan mene, ja tada počinjem aktivno sudjelovati u evoluciji čovječanstva.

Sva dinamička događanja unutar ljudskoga  tijela, njegovo neprekidno treperenje i gibanje uključuju i neprekidno nastajanje novih misli o njemu.

Prisjećam se i Einsteinove izjave da Bog ne kocka i tada razumijem da je Primum mobile, prvi pokret, ona čudesna božja iskra, pokret iz kojeg je sve nastalo ujedno i najkompliciraniji oblik razmišljanja. Bog uistinu ne kocka, on kreira još uvijek našu stvarnost, nas i naš život u njoj.

Naše tjelesne ćelije misle, one titrajući za nas nečujnim kolom, ostvaruju autopoiezu, samoorganizaciju dinamičkih procesa u nam.

Sjedinjene u svom plesu one nam dokazuju da je stari, nametnuti nam, zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa i bile i ostale uvijet naše evolucije.

Superprostor postaje labirint zrcala u kojem vidimo sebe i život sa različitih strana, doživljavamo dubinu osjećaja, širinu horizonta, beskraj neba i svoje trajanje u trenutku.

Danas znanost naslućuje uvijek više i više dimenzija i prostor postaje sve zaobljeniji i sve tajnovitiji za našu svjesnu spoznaju. Kada bi mi uspijeli uistinu u sebi spoznati barem sferu četvrte dimenzije, postali bi automatski dio univerzuma, univerzum sam. Sve druge protege bi se tada jednostavnije rađale u našoj spoznaji.
Znanost nas poziva na intelektualnu pustolovinu, na putovanje skrivenim univerzumima, otrkivajući nam sve više tajni o energiji iz koje smo mi i svijet nastali.

"Htio bi te poučiti življenju nesigurnosti-
da naučiš ne znati svoj sljedeći korak.
Htio bi te naučiti da svaki svoj korak, Meni posvetiš,
a Ja ću znati kamo ću ga usmjeriti.
Htio bi te naučiti da se sigurno i lako krećeš
u prostoru izvan tvojih mjera i zakona sigurnosti,
jer to je Moj prostor i Ja sam odrediv samo njim.
Na tvom je tabanu ucrtana mapa tvoga kretanja,
ali nauči se, ne čitati je i ne prevoditi na svoj jezik.
Htio bi te naučiti pisati pjesme na jeziku koji ne razumiješ."

Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj "Odiseji" i Danteovoj "Božanskoj komediji", svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj tvari sa dva atributa.

Znanstvenici danas pišu poetične eseje o strunama koje svojim treptajima stvaraju simfoniju univerzuma i pokušavaju dokazati da je svatko od nas jedan od sudionika u orkestru velikog svjetskog teatra.

Ja potražih potvrdu mog istinskog postojanja u poeziji Vesne Krmpotić.

"Dao sam ti da znaš svoje neznanje, o svom znanju,
da ništa ne znaš. Dao sam ti, da ne znaš što znaš.
I to je zasada najviše što znaš: da ne znaš.
Kad jednog dana budeš znao više...
kad jednog dana budeš znao više...
dovršit ćeš ovu pjesmu, znat ćeš kako se to radi."

Pođimo od sebe samih, uronimo u istinsku samospoznaju i tu ćemo sresti svoju čistu dušu u raju svoga postojanja.

"Dijete Moje, idi laka koraka putem koji sam ti namijenio;
tvoj će kovčeg tvoj nosač donijeti za tobom.
Ili možda neće.
A ti, ne budeš li primijetio razliku, znaj da si blizu cilja.
Vrati mi štap i cipele, sat i smjerokaz; zatvori oči,
zavrti se u krug i putuj bez nogu, onako kako se
po mojoj zemlji putuje."