BIJEG

*

Kroz šumu smo se probijali danima, potpuno dezorijentirani, malaksali od fizičkog napora, tjerani mišlju da su za nama poslali potjeru i da će nas vratiti natrag u onu prokletu ludaru. Odjeća nam je već bila pocijepana, po rukama rane od probijanja kroz šumsku vegetaciju, ali nismo posustajali. Ponekad smo se odlučili zaleći na nekom teško uočljivom i dobro prikrivenom mjestu, nekad u nekoj špilji, nekad u žbunju, nekad u praznom medvjeđem brlogu, da bismo odspavali nekoliko sati i tako prikupili snagu za nastavak bijega. Stalno smo imali u glavama misao da su nam progonitelji sve bliže i da stežu obruč oko nas. No morali smo prevladati svoj strah i ići dalje, sve dalje, u nepoznato, tražeći spas i želeći naći priliku da se očistimo od onoga što su nam u glavu utisnuli oni iz Ustanove, i da samim tim otkrijemo naš pravi vlastiti identitet, te tako nastavimo živjeti negdje bogu iza leđa, ali vlastitim životima, a ne onim lažnim.

Jednog dana naišli smo na ogromnu rijeku, čija je voda bila izuzetno hladna. Ova rijeka prepriječila nam je put. Svi smo stali i u nevjerici gledali u nju, pitajući se što da radimo. Na kraju smo odlučili preplivati je, iako se to nekima od nas, naročito meni, uopće nije dopalo. Janis je ušla prva u vodu i rekla; -O sunce ti.

Zatim je zaplivala i rekla; -Ma hajde, nije tako strašno, ulazite unutra. Hendrix je uskočio za njom i snažno zaplivao da se ugrije u hladnoj vodi, a zatim je došao red na mene. Stao sam na sam rub riječne obale i umočio jednu nogu u vodu, a tada kao da je strujni udar prošao kroz moje stopalo, popeo se mojom kralježnicom i udario me ravno u mozak.

-Ovo vi zovete vodom u kojoj se može plivati? Ma dobiću hipotermiju ako uđem u vodu. Ustvari, već sam je dobio. Kako da ovo, dovraga, izvedem?

-Uz poteškoće!

-Kolike poteškoće? –upitah Morrisona.

-Velike poteškoće, -odgovori mi on hladnokrvno. –Uskači u vodu, pičkice, i preplivaj rijeku.

-Ali voda je ledena.

-A što bi ti, da usred zime naiđeš na toplu riječnu vodu?

-Ali kako ne razumiješ, prehladna je.

-A što ćeš? Mi koji bježimo i ovi koji nas love, to ti je rat među nama.

Ako želiš dobiti ovaj rat, ne možeš birati sredstva.

-Kakav je to jebeni rat kad moram plivati u ledeno hladnoj vodi?

-Hladni rat, sinko. Hladni rat.

Rekavši to gurnuo me je u vodu, te odmah zatim i on uskočio za mnom.

Ugledavši se na Hendrixa, počeo sam i ja plivati što snažnije mogu, a kad sam se malo zagrijao, stao sam. Morrison je još bio u plićaku.

-Morrisone, pičkice, što ne plivaš? Jel ti možda malo hladno?

-Ma ne, nego ne znam plivati. Kako sam to mogao zaboraviti, majku mu?

-Eh, uvijek ti nešto kompliciraš. Prvo briješ na Edipov kompleks, pa zatim briješ na pravu ljubav. Onda briješ na ljude strance, a oko sebe imaš hrpu prijatelja. Imaš divnu djevojku s kojom si godinama u vezi, a varaš je sa kojekakvim fuficama. Onda dospiješ na TV, što je mogla biti odlična odskočna daska za karijeru tvog banda, a ti pjevaš o pušenju žiže i tako usereš priliku. Onda na koncertima tvoj band odlično svira, a ti pijan i drogiran do daske. Onda okupiš dvadeset tisuća gledatelja, a umjesto da im pjevaš, ti izvadiš svoju kurčinu na pozornici i počneš drkati. Jesam li izostavio nešto? I sad nakon svih sranja koja si napravio u životu, ja treba da te vadim iz govana?

-Ma pusti sad priče i pomozi mi da preplivam ovu rijeku, ako ne želiš da me ostaviš ovdje onim psima, koji su nam možda već sada na tragu.

-E moj Morrisone.

Okrenuh se natrag prema obali i zaplivah ka njoj, a kad sam stigao do Morrisona, uhvatio sam ga jednom rukom za kosu, a drugom sam plivao, vukući sebe i njega kroz vodu.

-Aau, ne za kosu, manijače. To boli, -izdere se na mene Morrison.

-A oćeš možda za jaja? -upitah ga sasvim ozbiljno.

-Pa sad, kad razmislim, možda je ipak bolje za kosu, jebem mu ja.

Kad smo svi preplivali, našli smo pogodno mjesto gdje ćemo zapaliti vatru i osušiti našu odjeću, a zatim smo krenuli dalje, još uvijek ne znajući ni gdje smo mi, ni gdje trebamo ići dalje.

 

*

Kad smo izašli iz šume, u daljini smo opazili gradić. Odlučili smo krenuti ka njemu. Nadomak gradića sakrili smo se iza jednog brežuljka i počeli se dogovarati;

-Možda je bolje da sačekamo mrkli mrak i sitne sate da uđemo u njega, kad više ne bude nikoga vani na ulici.

Tako smo i učinili. Sačekasmo mrak i stadosmo se spuštati prema gradiću. U mraku nismo puno vidjeli, jer gradske rasvjete jedva da je bilo. Mnoga svjetla na stupovima bila su porazbijana, pa smo koliko toliko bili zaštićeni mrakom od potencijalnih neželjenih svjedoka našeg prisustva ovdje.

-Kamo ćemo sad i što mi to ustvari tražimo u ovom usnulom gradu? – upita Janis.

-Što tražimo? Još ne znam, ali reći ću ti kad to pronađemo, -reče Morrison.

-Eh, s tobom stvarno nije lako.

Lunjali smo polumračnim ulicama, dok u daljini nismo ugledali neonski natpis. Približili smo mu se i stali pred zaključana vrata. Bila je to trgovina odjećom.

-E, ovo je nešto jako zanimljivo, -reče Morrison, skine košulju sa sebe, obavije ju oko ruke i laktom razbije izlog trgovine. Mi smo ga u čudu gledali, upitavši ga što radi, a on nam je u čudu što ga to uopće pitamo rekao; -Tu tražimo odjeću, čistu, finu, izglačanu, elegantnu, skupu i atraktivnu, da ljudi ne posumnjaju u to da smo bjegunci, kad nas vide u ovim dronjcima.

-Kako da nas vide? Zar ćemo se zadržati ovdje? –upita Hendrix.

-Samo još sutra, stari. Samo još sutra.

-Dobro, od volje ti, -slegnu Hendrix ramenima.

*

 

Došlo je i to sutra. Prespavali smo noć na klupama u nekom parkiću, a onda dotjerani kao gospoda stadosmo pratiti Morrisona, koji je na sebe preuzeo odgovornost da bude vođa ove naše munjene ekipe, jer je on bio daleko munjeniji od svih nas. Složismo se s tom idejom.

-A što sad? –upitasmo ga nakon pola sata lunjanja po već probuđenom gradu, punom ljudi na ulicama.

-Evo što sad; -reče Morrison, vadeći iz džepa nekoliko novčanica od sto dolara.

Oči nam ispadoše kad smo to vidjeli.

-Ali, ali odakle ti? -zamuca Janis.

-Bah, obična sitnica. Oteo sam torbicu nekoj elegantnoj napirlitanoj bakici, koja nije ni shvatila što se desilo, jer je toliko digla nos u nebesa da mene nije ni vidjela.

-Pa ti si genijalno zao, -rekoh mu ja. –A što ćemo s tim?

-Kako što? Na prvi autobus, i onda što dalje odavde.

-Zamisao ti je genijalna, -reče mu Hendrix.

Nakon toga Morrison je kupio četiri autobusne karte za najudaljenije mjesto do kojeg smo mogli stići sa ovoliko novaca. Izašao je van iz autobusnog kolodvora i rekao nam, -Ovo je naša karta za spas. Treba mi još samo kutija cigareta, jer naš autobus stiže tek za tri sata.

Otišao je do obližnjeg kioska, kupio cigarete i izvadio jednu iz kutije. Cigaretu je stavio u usta i kresnuo upaljačem, dok je lijevom rukom, u kojoj je još držao karte, zaklonio plamen od vjetra. No u momentu vjetar je plamen otpuhnuo prema kartama u njegovoj ruci i plamen je zahvatio autobusne karte, naš jedini izlaz odavde.

-Dovraga. Puf, puf, puf, -počeo je on gasiti gorući i razbuktali plamen, i uspio je spasiti samo jedan mali komadić karata, dok su se ostali njihovi dijelovi pretvorili u gorući papir kojeg je vjetar otpuhao.

-Jebo te, što učini, budalo jedna? –viknusmo užasnuti svo troje, koji smo to gledali. –Što uradi, pederčino? Što ćemo sad?

-Uh, pa zamoliću ovog na blagajni da se mijenjamo, ja njemu nagorjele, on meni nove novcate karte.

-Ajde, pokušaj to, majmune jedan. Živo me zanima što će ti onaj na blagajni reći.

Nakon minute Morrison se vratio k nama i reče nam; -Ovaj matori kujin sin kaže da nisam normalan.

-Pa ništa drugo nisam ni očekivala, -reče Janis. –I što sad, Kralju Guštera?

-Samo malo, samo malo, -reče Jim Morrison, pokušavajući smiriti histeričnu Janis. –Smislit ćemo već nešto.

Tada smo usred svađe uspjeli spaziti jednog starijeg gospodina kojem kifla viri iz usta, kako se počeo gušiti. Lice mu je već pocrvenjelo, što znači da je imao još svega nekoliko minuta do smrti gušenjem.

-Morrisone, čuo sam da si dobar tehničar. Izvedi na njemu Heimlichov zahvat.

-Tvoja riječ je meni zapovijed, -reče Morrison, priđe nesretniku koji se gušio, i iz čistog mira zavrne čovjeku šiju.

-Što to uradi, nesrećo jedna? –viknusmo opet svi zgroženo na njega.

-Pa napravio sam ono što si rekao.

-Kako, kad Heimlichov zahvat znači stisnuti nekog sa leđa svojim spojenim rukama u predjelu želuca, i tako ga navesti da refleksno izbaci iz sebe ono što ga guši.

-Oprosti, ali Heimlichov zahvat u mom slengu znači napraviti upravo ono što sam mu i napravio. Pravi smisao Heimlichovog zahvata je, prijatelju moj, ako još nisi shvatio, pomoći osobi koja se guši da se liši svojih muka.

-Da, ali s ciljem da mu se produži život, a ne da mu se on skrati.

-Pa sad, o tome bi se moglo diskutirati.

-Nema se tu u čemu diskutirati. Ubili smo čovjeka, sad moramo giljati. Ima tu, ako sam dobro informirana, jedna močvara u koju se ni pajkani ni specijalci ne usuđuju ući, zbog aligatora i zmijurina. To je pravo sklonište za nas, dok ne smislimo kuda dalje, -reče Janis.

 

*

 

Ušli smo u močvaru. A močvara k´o močvara, što da se kaže. Nije baš primarno mjesto koje bih izabrao za kampiranje tijekom ljetovanja. Samo što su u ovoj prokletoj močvari jebeni komarci bili veća opasnost od aligatora i zmija. Oprezno smo se kretali kroz muljevito, vlažno tlo, vjerojatno prepuno jama sa živim pijeskom, a ta spoznaja bila je živi košmar za sve nas. Polako smo se probijali kroz močvaru, promatrajući sa svih šest čula. Mi smo išli prvi, a zadnji je iza nas išao Morrison, vođa ove grupe, koji je davao direktive da li ići ravno, skrenuti lijevo ili desno. U jednom trenutku svo četvoro smo poletjeli u zrak, uhvaćeni u mrežu koju krivolovci koriste za hvatanje plijena, samo što mi sebe baš i ne volimo smatrati plijenom. Ubrzo se oko nas okupila skupina ljudi,  crnih, mišićavih i visokih, odjevenih samo rupcem stavljenim oko strateškog mjesta.

Izvadili su nas iz mreže i vezane poveli do svog sela, da nas pokažu svom poglavici

-Koji su sad ovi? -upitah ostale, zatečen time da u Sjevernoj Americi još ima crnačkih skupina na nivou kamenog doba.

-Eh, bolje da ne znaš, -reče Janis. –Ali ipak ću ti reći. Ovo su predstavnici fundamentalističke sekte zvane Povratak korijenima. To uključuje i prehranu ljudskim mesom.

Već nekoliko minuta nakon što su nas doveli u svoje selo, nas četvoro smo se stiskali u ogromnom kazanu, u vodi do grla, dok je vatra već počela tinjati pod kazanom. Ah da, umalo zaboravih spomenuti i da smo bili okruženi muškarcima koji su nas bockali kopljima i čuvali nas da ne uteknemo.

-Recimo im da smo greškom ušli na njihov teritorij loveći vepra i da nas puste van, -reče Janis Morrisonu.

-A kako da im to kažem, mudrijašice, kada ne govorim njihov jezik?

-Ja da, -reče Hendrix, pa se obrati crncima i počne im govoriti;

-Jumbo. Hakuna Matata. Mazunga čizi.

-Jopo j˝ngo? –(Šta ovaj sere), -upita poglavica jednog od svojih ljudi.

-Jpgo shih h˝ot.-(Kaže da im se sviđa i da žele provesti malo više vremena u ovoj toploj zdravoj kupki).

-Yo –(Dobro), -odgovori poglavica. –Tufanye pasopo sasa, kwa sababu wezi wanakuwa wengi wa akili mbaya na wasio woga, (Nastavite ih kuhati. Dobro će nam začiniti gulaš od veprovine).

Nekoliko minuta kasnije jedan fundamentalista nam priđe i na engleskom nam kaže; -Hej, naš poglavica te je prepoznao, Mortensene. U mladosti je bio opčinjen tvojom glazbom, i odlučio vam je svima dati šansu za bijeg ako mu ti, Mortensene, svojim pjevanjem uspiješ dirnuti srce, -rekao je, pokazujući na Morrisona.

Tako se Morrison našao izvan kotla, a mi smo molili boga da poglavica ne zatraži od njega da pjeva This is the end, i to u onoj verziji koja traje dvadeset minuta, jer ćemo dok završi s pjevanjem već biti reš kuhani.

Morrison je nesigurnim korakom pratio svog vodiča, dok nisu stigli pred poglavicu. Ovaj reče Morrisonu;

-Tupo na watu wa kazi wengine wenyi akili. Kwa sababu, wana- kumbuka kutengeneza maisha yao ya mbele wakati wangali mu kazi. Hawangoje tu kupata mbele pension njo waanze kukumbuka maisha yao. Mu mji, waliisha kupata nyumba, shamba ya muhogo, lupango na fasi ya kufuga kuku, mabata, mbuzi ao nyama zingine.Wale watu hawatahangaika kwa vile vitu. Franka yao ya pension itakuwa tu ya kula, na ya kutengene za fasi ya nyumba yao. Wale watu watakaa na furaha na watajisifu siku zote.

-Što kaže, što kaže? –upita Morrison nestrpljivo svog vodića.

-Kaže; -Pjevaj.

-A šta da pjevam?

-People are strange, -odgovori mu vodič. –I budi impresivan, ili ideš natrag u kotao.

*

 

Morrison je sjajno odradio svoj posao, otpjevao je nekoliko klasika grupe Doors, pa smo svi pušteni, s upozorenjem da se ovamo više, čak ni slučajno ili zabunom, ne vraćamo, jer nas onda neće spasiti ni Jimi Hendrix, a kamo li Morrison.

*

Dok smo lutali bespućima močvare, naišli smo na kolibu u kojoj je živio jedan postariji gospodin, sasvim sam, izoliran od svijeta. Kad nas je saslušao odlučio nas je odvesti na Otok spasenja, mjesto za koje gotovo nitko ne zna, gdje bismo se mogli primiriti neko vrijeme, dok ne odlučimo što ćemo.

 

*

Stigli smo i na Otok spasenja, otočić promjera možda desetak hektara, koji se tako zakamuflirao prirodnim putem u ovu močvaru da bi mogla biti točna tvrdnja da ga je nemoguće naći. Meni su, što mi je ispočetka zvučalo potpuno nebulozno, ovo troje mojih suputnika objasnili da sam izuzetno poseban, jer sam izabran za to da uništim Ustanovu iz koje smo pobjegli i da ću time svijet spasiti od ogromnog zla, od globalne kontrole uma. Janis me je počela poticati da pamtim svoje snove i da ih, čim se probudim, zapisujem, pa da ih kasnije pokušam odgonetnuti, i sve to u svrhu toga da doznam koji je to Stvarni JA, a koji lažni. Moja su sjećanja, tj njihovo buđenje, bili od ključne važnosti, bar su mi tako rekli, mada meni uopće nije bilo jasno zašto je to tako.

*

 

Snovi. Da, snovi. Kakva snena iluzija, kakva čudna, izvrnuta realnost. A sve je to ipak odraz stvarnosti. Imao sam nekad knjigu o tumačenju snova, o tehnikama njihovog pamćenja i o lucidnom sanjanju, i detaljno sam je proučio, no kasnije sam prestao prakticirati tu tehniku. Ali da je bila djelotvorna, bila je. Od sada ću posvetiti puno više pažnje tom tajnovitom svijetu, tom čudesnom unutarnjem svemiru koji lebdi u meni, u onom najunutarnjijem Ja koje postoji, u samoj suštini moga bića, u tajnovitim zakutcima moje duše. Da, u snovima vrijedi živjeti.

I danas mi u svijest dopiru detalji mojih nekadašnjih snova, koje sam sanjao tako davno, a vrijeme ih nije izbrisalo. Bili su to divni, čudesni, fascinantni snovi, tako fluidni, tako fantazmagorično nestvarni, a opet tako stvarni, tako opipljivi, tako životni. Kao da je taj čudnovati svijet bio neka drugačija realnost, ali zaista realnost, jedan stvaran svijet, koliko god drugačiji bio od ove surove realnosti koju nazivamo svijetom budnosti.

Da, želio sam zaći u taj svijet snova i ponijeti što više mogu od njega u ovu svoju samoću, dati neku boju svom životu, makar to značilo živjeti u svijetu iluzija. Da, odlučio sam naučiti kako pamtiti svoje snove, da mi bar nešto lijepo ostane u ovoj zjapećoj rupi koju zovem svojim životom. I svaki dan ću zapisivati svoje snove, proučavati ih i razmišljati o njima. Možda tamo, u tom tajanstvenom svijetu, pronađem uzroke i korijene svog sadašnjeg stanja duha.

Možda iz mene isplivaju događaji koje sam nekad doživio i koji su se uvukli u moju psihu, transformirajući me u ono što danas jesam.

Preda mnom je čitav jedan svemir snovitosti, i želim ga obgrliti i zaći u njega svjesno. Da, odlučio sam istražiti svoje snove i saznati što to leži u dubini mene samoga, kakva to tajna sila, kakav to mističan svijet tajnovitih simbola, koji sigurno govore mnogo više no što bi se to moglo zaključiti površnim promatranjem i nevještim tumačenjem.

Odlučio sam živjeti u jednoj drugoj realnosti. To je jedini izlaz, jedini bijeg koji sebi mogu priuštiti, jedini način da izbjegnem ludilo ili nasilnu smrt u ovom čudnom svijetu budnosti. Krenuti ću tim snovitim putem, zaći u beskraje Morfejeva carstva i živjeti ono što živi u meni, kao da je to stvarnost. A možda i je! U stvari, siguran sam da je! Snovi su stvarnost.

 

*

 

Tog poslijepodneva sjeo sam na autobus i smjestio sam se na jednom slobodnom sjedalu odmah do prozora. Pogledao sam na sat iznad vozačeve glave. Još malo do kretanja. Ustao sam, skinuo kaput i stavio ga na svoje sjedalo, da stavim do znanja da je zauzeto, mašio se unutrašnjeg džepa kaputa, izvadio iz njega cigarete i upaljač, i krenuo van.

-Stignem li još zapaliti? -upitao sam vozača dok sam prolazio kraj njega.

-Da, stignete. Krećemo za deset minuta.

-U redu, hvala, -rekoh i izađoh van.

Pogledao sam u nebo. Sunce je već bilo na zalasku. Dok stignemo, već će biti mrak, -promrmljah sebi u bradu i zapalih cigaretu. Otpuhnuo sam dim i gledao kako se širi oko mene. Tračak sunčeve svijetlosti probijao se kroz limeni otvor na krovu iznad kolodvora i dim se razlijevao po toj svijetlosti, poprimajući izrazitu tamno plavu boju. Gledao sam kako se dim prelijeva po snopu svjetlosti, kovitlajući se polako, gotovo sneno.

Ovakvu plavu boju dim je poprimio svega nekoliko puta ranije u mom životu. Svaki put je to na neobičan način bilo vezano s nečim vrlo bolnim u mom životu. Prvi put je to bilo dan nakon bratove smrti, kad sam u svojoj sobi pušio cigaretu, i isto je mlaz sunčeve svijetlosti na neobičan način ulazilo kroz pritvoreni prozor, tvoreći jedan uski svjetlosni zid, po kojem se dim razlijevao. Dim je tada postao tamno plav i igrao je na svjetlosti, ocrtavajući u zraku razne nepravilne oblike. Privukla mi je tada pažnju ta plava boja, tako neobičan prizor još nisam vidio. Uvijek je do tada dim bio bijel ili siv. U svojoj boli pomislio sam tada da ta tamno plava boja ima neko posebno značenje i da je na neki neobičan način povezana s mojim gubitkom.

To se ponovilo još nekoliko puta. Drugi put bilo je to nakon djedove smrti, isto dan ili dva nakon toga, i opet se ta plava boja pojavila na površini sunčevog mlaza. A onda, treći put, bilo je to tik nakon smrti mog najboljeg prijatelja. Svaki se put ovo desilo nakon najbolnijih trenutaka u mom životu.

-A ovo sada, ne razumijem, -počeo sam mrmljati sebi u bradu. –Doista ne razumijem. Da se nije desilo nešto za što ne znam? Ah, valjda se ovo događa svaki put kad sunčeva svjetlost osvijetli dim cigarete. Da, valjda je tako.

Bacio sam cigaretu i ušao unutra, sjeo na svoje sjedalo i savio kaput, stavivši ga na koljeno. Polako smo krenuli, a ja sam ponovo pogledao na sat.

-Još četrdeset i pet minuta i tamo sam.

Kako smo izašli iz grada, počeo sam gledati u daljinu. Promicale su livade i oranice, pa onda poneki šumarak, i tu i tamo vidjelo se i poneko jezerce u daljini. Pogledom bih pratio svaku pticu koja bi proletjela blizu mog prozora, osvrnuo se svaki put kad bih u polju ugledao zeca, a srce bi mi brže zakucalo kad bih malo dalje od ceste, šćućurenu u visokoj travi, ugledao srnu kako nas začuđeno gleda.

Oblaci su se zamračili. Počeli su se navlačiti na nebeski svod, mrko i prijeteće su me gledali. Sunce je isijavalo svoje zadnje zrake prije nego što će se skriti iza horizonta. Nebo je bivalo sve mračnije. Iz njega je isijavalo nešto divlje i mračno i gotovo da sam osjetio nelagodu pri pogledu na njega.

Uskoro smo stigli do cilja moga puta. Autobus se zaustavio i ja sam obukao kaput i izašao van. Ponovo sam zapalio cigaretu i krenuo naprijed, ubrzavajući korak. Nisam ovdje bio već mjesec dana. Da, već je toliko prošlo. Tko bi rekao? Kako vrijeme leti.

Pošao sam ulicom koja je vodila ravno naprijed, zatim sam malo kasnije zamakao u jednu drugu ulicu, i uskoro sam se zaustavio pred velikom kapijom sa žutim staklenim vratima. Kućni broj 36, ovdje sam trebao stići. Nasmiješio sam se i pozvonio. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što su se vrata otvorila i preda mnom se pojavio stariji sijedi čovjek i rekao;

-Ah, ti si? Uđi. Čeka te.

-Hvala, -rekoh i pođoh za njim, prolazeći kroz otvorenu kapiju i ulazeći u dvorište.

Čovjek koji me je pustio unutra skrenuo je lijevo i ušao u kuću, a ja sam nastavio kroz dvorište, prošao stazom uz visoku živicu i stigao do dvorišne kućice koja se tu nalazila. Pokucao sam na vrata.

-Jack, ja sam, -viknuo sam.

-Ti si? Uđi samo, -začuo sam glas iznutra.

Otvorio sam vrata i preda mnom se našao prijatelj kojem sam nakon dužeg vremena došao u posjetu.

-Pa gdje si, stari moj? -upita me on i stegne mi ruku.

-Evo, stigoh. Kako si? –upitah ga.

-Odlično. Uđi samo. Nedostajao si mi. Uđi, -rekao je smiješeći se.

Smjestio sam se u fotelju pred velikim stolom, a do mene je sjeo moj prijatelj i odmah mi rekao;

-Imam jedno iznenađenje za tebe, pogledaj, -i iz džepa je izvukao smeđkastu plosnatu kutiju na kojoj je pisalo –Colts by Old Port.

-Što je sad ovo? -upitah ga iznenađeno.

-Sad ćeš vidjeti, -i otvorio je kutiju.

-Cigarillosi? Odakle ti? Mogu li jedan? –upitah.

-Naravno. Imam još par kutija, taman za nas dvojicu. Biće ih dovoljno za danas, -rekao je, a osmjeh mu nije silazio sa lica.

Pružio mi je kutiju i iz nje sam izvukao jedan cigarillos.

-Kakvi su? –upitah ga. –Cigarillose još nisam pušio.

-Znam, zato sam ih i nabavio, da ih ti probaš, -rekao je.

-Hajde onda da i to probam, -rekoh i pružih ruku prema upaljaču na stolu. Povukao sam par dimova.

-Ovo je dobro, jako dobro, -rekoh otpuhujući dim iz usta. –Nego, kakva je ovo aroma?

-Vanilija i rum. Jako fina stvar. Nije loše, zar ne?

-Izvrsno je, -rekoh, uživajući u svakom dimu.

-Kako si putovao? –upita me on nakon par trenutaka.

-Pa kao i obično. Brzo sam stigao. Nije mi trebalo ni sat vremena.

Pogledao sam van kroz prozor. Mrak je već pao. Bio je početak zime i noć je rano stizala.

-Danas ostaješ do posljednjeg autobusa? –upita me Jack.

-Da, do zadnjeg, -odvratih mu.

-Onda dobro.

Nakon ovoga raspričali smo se o kojekakvim temama. Ja sam mu ispričao sve novosti koje su ga mogle zanimati, a i on meni sve čega se mogao sjetiti. Uskoro su na red došle i naše omiljene teme, religija, duša, život nakon smrti, Bog, smisao života, knjige koje smo pročitali o ovim temama, i slično. Jezik nam se obojici razvezao i vrijeme je brzo prolazilo. Cigarillosi su brzo nestajali sa stola i završavali jedan za drugim u pepeljari, a onda sam u jednom trenutku rekao Jacku;

-Oprosti, trebao bih u kupatilo, da uzmem svoj antibiotik. Sada mu je vrijeme.

-Dobro. Znaš gdje je? –upita me on.

-Da, snaći ću se, -odvratih.

Izašao sam van i otišao do velike kuće s druge strane dvorišta. Ušao sam unutra na stražnji ulaz, onaj koji gleda na dvorište, ušao u kupatilo i pustio vodu nad lavaboom, stavljajući u usta tabletu koju sam izvukao iz džepa. Pogledao sam se u ogledalu i namjestio frizuru, provukavši namočenu ruku kroz kosu, a zatim sam se vratio natrag istim putem kojim sam i ušao. Izašao sam u mračno dvorište i prošao uz živicu do kućice u kojoj sam do maloprije bio, ušao unutra i na svoje iznenađenje nisam ovdje zatekao nikoga.

-Jack, gdje si? -rekoh osvrćući se oko sebe. –Ah, možda je ušao u drugu kuću dok mene nije bilo, -odmahnuh rukom i sjedoh da ga pričekam.

U međuvremenu sam zapalio cigarillos i otpuhivao dimove prema svjetiljci iznad stola, gledajući kolutove dima kako se kovitlaju prema stropu sobe, i tako sam sjedio sve dok nisam popušio cigarillos do kraja. Prošlo je već dvadesetak minuta i postao sam nestrpljiv. Počeo sam se meškoljiti.

-Gdje li se zadržao tako dugo?

Još sam malo sačekao, a zatim sam ustao i krenuo van da ga potražim.

Prošao sam mračnim dvorištem i došao do druge kuće, ušao unutra i viknuo;

-Jack!

Moj je glas odzvanjao kroz tišinu.

-Jack, -viknuo sam ponovo. –Gdje si?

Nitko mi nije odgovorio. Ušao sam unutra u dnevnu sobu, ali ovdje nije bilo nikoga. Protrnuo sam. Što se dogodilo? Gdje su obojica nestali, i on i njegov otac? Pogledom sam zabrinuto pročešljao cijelu sobu, a zatim sam ušao u drugu, pa onda u ostale, pregledavajući tako sve prostorije jednu za drugom, ali bile su prazne.

-Gdje su, dovraga? –promrmljao sam, dok mi je mračni oblak sumnje počeo prekrivati srce.

Izašao sam natrag u dvorište, ali u mraku nisam mogao vidjeti puno toga. Uhvatio sam se za glavu i počeo nervozno šetkati naprijed natrag, smišljajući što da uradim. Gdje da idem, gdje da ga tražim? Što se to moglo desiti? Da nije opet onaj njegov ludi otac napravio neki ispad, pa je možda Jack otišao negdje da se skloni od njega? Pričao mi je već da se znalo desiti da mu se otac napije pa nasrne na njega u želji da mu presudi. Da, bila je to vrlo ružna i sumorna priča. Taj njihov odnos bio je i više nego neobičan, i desilo se ne jedanput da je sin morao bježati od naoružanog oca da spasi svoj život. Kako su uopće mogli živjeti ovdje zajedno, nije mi jasno. Ali gdje su sada obojica nestali?

Zebnja me je potpuno preplavila. Srce mi je teško tuklo u grudima. U ušima mi je počelo bubnjati kao da me je netko udarao čekićem po glavi. Ali što se to uopće moglo desiti? Da se zbilo nešto, tada sam i ja trebao čuti neku buku, bar nešto, bilo što. Ali nisam čuo ništa. Baš ništa. Ni udarac, ni tresak, ni jauk, niti ikakav glas ili uzvik. Siguran sam da nisam čuo ništa neobično dok sam bio u kupatilu. Ali onda kako…?

Da odem do susjeda, da pitam je li možda tamo kod njih? Možda je samo skoknuo do njih da zatraži malo kave za nas dvojicu, ili nešto slično? Ali gdje mu je onda otac? No možda je on otišao negdje već ranije, samo to nisam primijetio? A kako sam i mogao? Odavde iz ove dvorišne kuće ne vide se vrata druge kuće koja vode do ulazne kapije. Da, možda su obojica otišla negdje? Malo ću sačekati. Kakva sam ja budala. Dižem paniku, umjesto da sam se toga odmah sjetio.

Izvukao sam cigaretu iz kutije koja mi je bila u džepu i zapalio sam jednu. Nakon nje zapalio sam drugu, pa treću i onda četvrtu, i sad mi je već bilo dosta čekanja. Nešto se sigurno moralo desiti. Za boga miloga, ovo je noćna mora. Ovo ne može biti. Ipak se desilo neko zlo, osjećam to.

Ova misao me je potpuno prožela i sasvim me je obeshrabrila, a noge su mi počele klecati kao da se tresem od hladnoće. Pogledao sam u nebo.

-Bože, što je bilo? –tiho zavapih.

Na nebu je bilo beskrajno puno zvijezda. Mjesec se pojavio iznad krova kućice u kojoj smo do nedavno nas dvojica sjedili. Pogledao sam ka mračnom dvorištu i u tami sam opazio odbljesak kroz živicu. Dolazio je s one strane dvorišta koja je bila iza živice. Što je ovo? Kako neobičan sjaj?

Krenuo sam prema mjestu odakle je dolazio odsjaj, prateći živicu, stigao do kućice i skrenuo lijevo, prema ogradi susjedove kuće, i onda sam opet skrenuo lijevo, prema drvetu koje je stajalo na sredini dvorišta. Počeo sam nazirati nejasne obrise u tami. Srce mi je gotovo zastalo u grudima. Sasvim sam se približio mjestu odakle je dolazio odsjaj i pogled mi je pao na nadgrobni spomenik. Stao sam pred njim i pročitao ime na ploči. Pao sam na koljena i stisnuo šake u grču. Pogledom sam iznova i iznova prelazio preko imena na nadgrobnoj ploči, sričući ga slovo po slovo. Pisalo je –Jack O˝ Connor.-1954. - 1983. g.

U tami se tada preda mnom pojavila silueta, a zatim se počela udaljavati u noć. Na kraju se stopila sa crninom noći i potpuno nestala.

Ponovo sam pogledao ka imenu na spomeniku. Bio je mrtav već godinama. Spustio sam glavu i ispustio uzdah. Dah mi je izlazio iz usta na ledenoj hladnoći. Shvatio sam tad da je sve bila zabluda i da ga već odavno nema.

Pred očima su mi se stale smjenjivati slike davnih vremena, jedan poziv telefonom i glas s druge strane žice koji kaže; -Njega više nema, -i ljudi u koloni koji su pratili njegov lijes, i otkucaji zvona na obližnjoj crkvi, i jato vrana koje  je tada proletjelo nad mojom glavom. Sjetih se kako sam stajao tamo opraštajući se od njega, dok mi se duša punila gorčinom i strahom, dok sam tonuo u bezdan, pitajući se što će sada biti sa mnom i kako ću bez njega. I pojaviše se slike narednih godina, kad je njegov lik u mome sjećanju polako počeo da blijedi, dok je tuga i dalje jednakom snagom živjela u meni. Ovo mora da je san, ta njega već odavno nema.

Osvrnuh se u noći beskrajnog broj zvijezda i u daljini sam čuo sovin huk. Spustio sam glavu, zapalio cigaretu i tihim, opreznim korakom krenuo u noć, kojoj se nije nazirao kraj.

 

*

 

Nakon buđenja i tijekom dana sjećanja su stala navirati poput bujice. Jacka sam upoznao jedne davne godine, prije mnogih ljeta, i do prijateljstva je došlo u neobičnim okolnostima. Započelo je to dok smo stajali na kolodvoru čekajući autobus, i započela je među nama priča iz koje se odmah dalo vidjeti koliko smo bliski jedan drugome. Pričali smo o nevezanim temama. Ja sam se otvorio njemu kroz razgovor, a on je to prihvatio i otvorio se meni. I tako je krenulo.

Posjetio sam ga jednom sa djevojkom u koju sam tada bio zaljubljen, a koja je također živjela u njegovom gradu. I bio je to početak jednog divnog prijateljstva. Bio je divan čovjek, topao u duši, otvoren, iskren i čestit, i to je prijateljstvo otopilo hladan led samoće na mom srcu, koji se tu nakupio u svim onim godinama prije njega. A najviše nas je spajalo to što smo obojica bili izopćenici iz društva, prezreni i odbačeni, a toliko puni neiskazane ljubavi spram ljudi, toliko puni želje da budemo prihvaćeni, voljeni, primljeni u čopor, koji nas je odbacio kao nepotrebne.

Bio je stariji od mene, ali u našim svjetonazorima, pa i po duhovnoj zrelosti, bili smo dosta slični, mada su nam se religiozne ideje podosta razlikovale. Ali to je možda i bila čar svega toga, pokušati da jedan drugome približimo svoj misaoni svijet, da uvjerimo jedan drugoga da smo u pravu, da sam ja, ili on, baš taj koji zna više od drugoga. I to je dalo čar našim druženjima, ta polemika oko religioznih pitanja, koja je bila osnovni začin naših druženja. Oh, koliko smo samo tada raspravljali o smislu života, o Bogu, o istini, o reinkarnaciji i o životu nakon smrti. Da, bilo je tu svega. I danas se sjećam toga kao da je jučer bilo.

Često smo raspravljali o ovim temama. I kako to biva u razgovorima u kojima se iznose oprečna mišljenja, svatko kaže nešto što se, iako potječe od drugačijeg načina promatranja stvari, na čudan način nadovezuje na naše riječi, i umjesto da ih opovrgne, ustvari ih čak na neki način i potvrđuje i nadogradi, te nam otvara put ka jasnijem sagledavanju nekih stvari. I često upravo ta oprečna mišljenja budu ona čiji dijelovi nam se uvuku u podsvijest, bace nam bubu u uho i tjeraju nas da počnemo kopati duboko za dokazima kojima bismo ih osporili, samo da bismo na kraju došli do zaključaka koji potvrđuju njihovu točnost. Njemu je, naime, kršćanska vjera bila osnova njegove životne  filozofije, dok sam ja u to vrijeme bio zakleti protivnik svega što je imalo veze sa kršćanstvom, a vjera u Boga bila mi je tek donekle prihvatljiva. Istočnjačko viđenje života bilo mi je puno bliskije i prihvatljivije. I on je, iako je o nekim stvarima imao bitno drugačije zamisli nego ja, imao i mnoge slične, pa čak i identične ideje mojima. A to je možda bio i najjači razlog zbog kojeg smo postali prijatelji. On je, naime, bio jedini čovjek kojeg sam poznavao, a da je vjerovao u to da je sudbina u potpunosti utvrđena i da se stvari u našem životu odvijaju onako kako nam je dano. I dan danas se dobro sjećam koliko mi je sve to bilo važno, naići na potvrdu svojih zamisli, znati da postoji netko tko razmišlja slično kao ja, i koliko su mi značili ti razgovori, i koliko su mi toga novoga ujedno otkrivali.

Sjećam se upravo tog razgovora koji smo poveli o sudbini.

-Sudbinu shvaćam kao nešto što mi je određeno, i naša volja nema nikakvog utjecaja na razvoj događaja u našem životu, -govorio mi je on. -To je kao nešto što nam se desilo u davna vremena, možda na samom početku našeg života, i taj događaj imao je posljedice. Djelovao je na nas na određeni način, ostavljajući svoj trag u nama, duboko se usadio u našu psihu i kasnije je upravljao mnogim našim postupcima.

-Tako nekako i ja zamišljam sudbinu, -rekoh mu. -I ne samo to, već je vidim i kao lanac događaja.

-Razumijem što želiš reći, -prekinuo me je. -To da jedan događaj izaziva neku posljedicu, a ona postaje uzrokom nečega drugoga. Iz nje proizlazi neki novi događaj i neka nova situacija do koje je ta posljedica dovela, a ova novostvorena situacija izaziva nove posljedice, izazivajući tako lančanu reakciju. To je kao kod bacanja kugle. Ona se kotrlja u smjeru u kojem ju je usmjerila ruka koja ju je bacila. A u slučaju naše sudbine, životne situacije su one koje nas vode kroz život, što znači da sudbina nije u našim rukama, već u Božjim.

-A kakav je utjecaj Boga na sudbinu? –upitah.

-Apsolutan.

-Ne znam mogu li se složiti s tim. Nekako mi ta ideja o Bogu još uvijek nije sasvim sjela, iako sam danas puno skloniji tome da vjerujem u njega nego prije dvije-tri godine. Kako ti zamišljaš Boga?

-Bog je čitav univerzum, -odgovorio mi je. -Bog je sve. I sad zamisli kolika je on veličina, kada može kontrolirati kretanje svih planeta ovoga svemira, i unijeti red u njega. A nismo još ni izdaleka svjesni toga koliko je taj svemir velik.

-Hm, ne znam. A vjeruješ li ti u reinkarnaciju? -upitao sam ga. Možeš li prihvatiti ideju da čovjekov život ne prestaje smrću tijela?

-Ustvari u reinkarnaciju ne vjerujem, ali vjerujem u zagrobni život, i u raj i pakao.

-Po tebi, znači, nakon smrti odlazimo ili u raj ili u pakao. Ali što onda biva sa onima koji nisu zaslužili da odu u raj, ali nisu bili ni toliki grješnici da bi išli u pakao? Vjeruješ li da ima i takvih, ili ljude dijeliš na izričito dobre i izričito zle?

-Pa, sad si me ulovio. Da, vjerujem da ima i takvih koji ne spadaju ni u raj ni u pakao. I ne znam što biva s njima.

-A zbog čega vjeruješ u Boga? Čime opravdavaš to svoje vjerovanje?

-Vjerujem na osnovu nekih vlastitih iskustava koja su učvrstila moju vjeru. A osim toga, kršćanstvo smatram jedinom univerzalnom religijom. U budizmu je Buddha bog, ali on je bio samo čovjek.

-Ali i Isus je bio čovjek, zar ne?

-Da, ali on je bio sin Božji, a njegov otac je tvorac svega života i svega što postoji u svemiru.

-Ne znam, -odvratio sam sumnjičavo. -Po meni kršćanstvo i budizam i nisu toliko različiti. Ima tu nekih sličnosti. I po tibetanskim budistima, recimo, postoje rajski i pakleni svjetovi, kao i svijet duhova i titana, uz svijet životinja i ljudi. I oni spominju raj i pakao, a govore i o svijetu duhova. A postojanje duhova spominje se i u Bibliji.

-Da, Isus je iz jedne opsjednute žene istjerao duhove, koji su se nakon toga uselili u svinje, koje je zatim potjerao u vodu i utopio ih.

-Ali zar duhovi nisu bića koja su nadživjela smrt svoga materijalnoga tijela? Znači da oni nisu tjelesna bića, i da je ovim činom Isus samo naudio jadnim životinjama i podavio ih, a duhovi su ostali neozlijeđeni.

-Možda ti to tako vidiš, ali ima nešto u tome, -rekao je nasmijavši se.

-Jesu li pakao i raj po tebi konačni? Jednom kad čovjek dospije u njih, više nema povratka? –upitah ga.

-Da, vjerujem da tamo čovjek ostaje vječno, a ne da se vraća natrag na ovaj svijet u novi život, kao što to budisti tvrde.

-Ali ako je ljudska sudbina u potpunosti u Božjim rukama, kao što ti kažeš, zašto tada Bog jednima daje bolju sudbinu i sretniji život, dok druge zakida na duhovnim i materijalnim bogatstvima? I kako to da je nekima Bog odredio sudbinu iz koje proizlaze djela koja će ih odvesti u pakao, a drugima sudbinu na osnovu koje će dospjeti u raj?

-To ne bih znao.

Ovako su otprilike tekli naši razgovori. Volio sam slušati njegove priče o biblijskim likovima, o apostolima i Isusu, o djevojci čije je ime, prevedeno sa hebrejskog, bilo Košuta, i o povezanosti njene sudbine sa svetim Petrom. Iznenađivalo me je, između ostaloga, ono što mi je pričao o kralju Solomonu i o njegovoj okrenutosti okultnome, što sam kasnije i sam čuo iz drugih izvora. Zapanjilo me je da neki biblijski lik može biti autor djela kao što su “Tajne Solomonovog ključa”, koja gotovo da ima status Biblije u domeni hermetizma. Bilo je tu govora i o dobru i o zlu, i o utjelovljenju jednog i drugog u likovima Boga i Sotone.

Upitao sam ga jednom prilikom kako objašnjava taj Sotonin utjecaj na ljude, i ako je on gospodar svega zla na zemlji i uzrok zla koje se rađa u ljudskim srcima, kako to da Bog dopušta da on postoji.

-Zbog čega ga jednostavno ne uništi? -upitao sam ga.

-Zato što ga Bog drži pod kontrolom i dozvoljava mu da učini samo onoliko zla koliko to Bog može tolerirati.

Ni sam ne znam zašto, ali ovo mi se učinilo vrlo zanimljivim odgovorom. Nekako mi se u podsvijest tada uvukla zamisao o tome da svo to zlo koje se događa u svijetu ipak nije nešto što se otelo kontroli, već služi nekom drugom, nama još nepoznatom cilju, koji se uklapa u Božji plan, i da je sve to nešto ljudskom umu nesagledivo, ali ipak u nekakvom svojstvu, na nama neshvatljiv način, služi nekom dobru.

U to sam vrijeme nekako bio uvjeren u to da u životu vlada ravnoteža među suprotnostima, koje su prisutne svugdje u svijetu, kako u prirodi, tako i u ljudskom svijetu. Upitao sam ga tako jedanput;

-Slažeš li se sa mnom u tome da u prirodi i u ljudskom svijetu vlada privlačnost među suprotnostima?

-Zašto to misliš? -odvratio mi je na ovo.

-Pa, te suprotnosti su izražene svugdje. Dan se dijeli na dan i noć, ljudska vrsta na muški i ženski rod, ljudi na dobre i zle. I nekako jedno privlači drugo. Svaka stvar je upotpunjena svojom suprotnošću, suprotnost je ta koja je čini potpunom. Bez svoje suprotnosti ništa nije potpuno, već tek polovično.

-Ne slažem se s tobom što se tih suprotnosti tiče, -odgovori mi on. -Žene i muškarci nisu baš u svemu sušta suprotnost, kao što se obično smatra. Sličnosti postoje i u fizičkom izgledu, i u emocionalnom pogledu, i u karakteru, kao i u načinu razmišljanja i reagiranja. Nisu muškarci baš posve lišeni osjećajnosti i nježnosti, koje se pripisuju ženama, niti su žene posve lišene hrabrosti, odlučnosti, poduzetnosti i drugih takozvanih muških osobina. A o fizičkim sličnostima da i ne pričamo. I jedni i drugi imamo i noge i ruke, i glavu, i nos i uši. A postoje sličnosti i među ljudima i životinjama. Ni ta dva svijeta nisu potpuno suprotstavljena jedan drugome. Osim toga, i čovjek u svom fetalnom stadiju prolazi kroz sve one oblike kroz koje su prolazila živa bića u toku evolucije, otkad postoji život na Zemlji. Ta podjela na suprotnosti nije baš toliko izražena koliko se misli, niti su te suprotnosti, ako ih i ima, tolike kao što se na prvi pogled čini.

Sjećam se i jedne njegove neobične ideje, njegove zamisli o tome da agregatnih stanja ima puno više nego što se misli. Rekao mi je o tome ovo;

-Prije nekoliko godina došao sam do zanimljivog zaključka. Danas znanost priznaje tri agregatna stanja, kruto, tekuće i plinovito, a ja sam im dodao još i ova; -energija, duh, duša, svjesno, božansko i nirvana.

-Ne razumijem, -odgovorih mu zbunjeno na ovo.

-Danas se smatra da u svijetu koji nas okružuje postoje ta tri agregatna stanja koja sam prva spomenuo, ali ovo su samo stanja u kojima se pojavljuje materija. No materija i energija nisu nešto međusobno nepovezano, već je materija oblik energije, odnosno energija je viši oblik u kojem se pojavljuje materija. A ta energija također ima svoje više oblike u koje ona evoluira, a to su duh, duša, svjesno, božansko i nirvana.

Tako smo se malo po malo, iako se ispočetka činilo da imamo bitno drugačija mišljenja o životu, počeli u nekim stvarima približavati jedan drugome. A jednom prilikom me je iznimno iznenadio onim što je rekao. Više puta smo se doticali teme onoga što se sa dušom događa nakon smrti, i tom prilikom rekao mi je ovo;

-U biti, mogu prihvatiti tu ideju o reinkarnaciji. Vjerujem da se čovjek reinkarnira u čovjeka u narednim životima, ali nezamisliva mi je ideja o tome da je čovjek u svojim ranijim životima mogao biti biljka, životinja ili neka stvar. Na kraju, i Isus je indirektno ukazao na to da reinkarnacija postoji, kad je rekao da je Ivan Krstitelj ustvari drevni prorok Ilija, koji se vratio na ovaj svijet da njemu, Isusu, pripravi put.

Uzeo je tada Bibliju i pokazao mi mjesto u njoj na kojem je ovo zapisano. Tako je na neuobičajen način dao jednu novu dimenziju ovoj stvari, jer još nikad ranije, a ni kasnije, nisam čuo da se netko poziva na ovaj primjer, i to baš iz Biblije, da bi potvrdio sličnosti između ove vjere i istočnjačkog koncepta života, i to pomoću riječi koje su došle iz Isusovih usta osobno. A njegov utjecaj na moj način razmišljanja možda se ponajviše ogledao u tome da sam malo po malo počeo sve čvršće vjerovati u Boga, dok sam ranije mislio da postojanje utvrđene sudbine i reinkarnacije, kao i neke spoznaje koje proizlaze iz viđenja svijeta po hermetistima, daju dokaze upravo o nemogućnosti Božjeg postojanja. Nekako mi je postajalo jasno da ovi toliko različiti načini shvaćanja života i smrti nisu u tolikoj oprečnosti kao što sam ranije mislio.

-Misliš li da je čovjeku dano da razumije život i Boga? -upitao sam ga jednom.

-Ja smatram da su čovjeku upravo zato i dani um i sposobnost spoznaje da bi spoznao tajne života i svemira. Bar u onoj mjeri u kojoj je to moguće, jer Bog je toliko velik u usporedbi sa nama da ljudski um ne može u potpunosti pojmiti baš sve, i uvijek će ostati nešto što će nam biti nedokučivo. Ali mislim da se one najbitnije stvari ipak mogu spoznati.

Prisjetih se sada i toga kako mi je ispričao o jednom svom snu kojeg je često sanjao. U snovima je često proživljavao ovaj prizor, kako sa svjetla ulazi u tamu, pri čemu ga hvata paničan strah, a u tami je ležao njegov vlastiti lijes. Znao je ovo dobro. I uspijevao je savladati svoj strah kad bi ugledao lijes, ušao bi u tamu i pustio da ga mrak proguta, uzeo nešto iz te tame i vratio se natrag na svjetlost.

-Kako si protumačio ovaj san? -pitao sam ga. -Što je bilo ono što si uzeo iz te tame?

-Mislim da je ono što sam tamo uzeo znanje o drugoj strani, o onome što leži s one strane smrti.

Bio je to, ako se dobro sjećam, naš posljednji razgovor. Poslije toga ga više nisam vidio. Ovaj puta nije se vratio iz tame. Jednog dana njega više nije bilo. Bilo je to navodno samoubojstvo, no kako sam u to vrijeme sumnjao,  činilo se da ga je ubio vlastiti otac dok je mom prijatelju bilo loše i dok se nije mogao fizički braniti. Tim činom mi je oteo prijatelja, jedinog kojega sam imao na svijetu.

Moj svijet je tada ponovo postao hladan. Čelični prsti samoće ponovo su mi stezali vrat, opet sam nakon toga sâm posrtao kroz život, tjeran potrebom da nekome pripadam, da me netko smatra svojim i mom postojanju time da neki smisao. Koliko me je tada ošinuo taj gubitak, izgubio sam tlo pod nogama i počeo padati sve dublje, kao u bunar bez dna, a dolje u beskrajnoj dubini  zrcalila se mračna voda, koja me je trebala progutati za sva vremena. Opet sam bio sam na svijetu, opet smeten, izgubljen i jadan. Bio sam gol pred svijetom u svojoj boli i tuzi, jadno čeljade koje ne može naći svoje mjesto na svijetu, koje ne zna zašto živi. Želio sam krenuti za njim, na drugi svijet, da opet budemo zajedno, kao tada dok smo razvijali jedno specifično, čarobno prijateljstvo, puno uzajamnog poštovanja, divljenja i ljubavi, jer što je prijateljstvo bez svega toga? Ništa. Bez uzajamnog poštovanja, divljenja i ljubavi prijateljstvo ni ne postoji. A iz mog je srca tada bio iščupan najljepši dio moga života, jedina doista  svijetla točka u njemu, jedina stvar koja me je mogla izvući iz gliba života kojim je bio ispunjen ovaj svijet i moje postojanje. Prijatelju, ti si mi bio sve što sam ikad imao. Ti i samo ti. Nitko te nikad neće zamijeniti u mome srcu, jer nikad više nisam naišao na takvoga čovjeka.

I bio je to moj oproštaj s njim. I obećanje novog susreta jednom, u dalekoj budućnosti, kad i ja zakoračim s ovog svijeta u onaj drugi, prekriven koprenom tajanstvenosti, kad po mene dođe vodič koji će me provesti Dolinom smrti i odvesti onamo kamo pripadam, jednom drugačijem, boljem, toplijem svijetu, u kojem se svi vole i poštuju, i u kojem caruju ljubav i iskrenost, gdje nema potrebe za maskama i hladnom korom oko srca, gdje srce tuče divlje, slobodno i ushićeno, sretno što je tamo kamo odlaze oni najbolji.

 

*

 

Čuo sam jednom da postoji negdje jedna rijeka. Zvali su je Mjesečevom rijekom i rekli su mi da je to mjesto gdje ću moći biti sretan. Krenuh stoga da je tražim. Izašao sam van u noć i lutao dugo u mraku, a onda se podigla strašna snježna mećava. Snijeg je padao i padao. Snježne pahulje padale su mi na lice i smočile mi kosu. Pokušao sam naći nekakav zaklon, ali ovdje pod vedrim nebom nisam ga mogao naći. Nastavio sam hodati kroz noć posrćući, a snijeg mi je već dosezao do koljena. Jedva sam hodao, čupajući noge iz snijega, a one su propadale sve dublje i dublje.

Ujutro sam naišao na neku pećinu i odahnuo kad sam je ugledao. Uđoh unutra i obrisah snijeg sa lica i sa kose. Zgurio sam se dolje na zemlji, obuhvativši rukama noge, i tako sam sjedio neko vrijeme pokušavajući se ugrijati. Nakon podužeg vremena, ipak, krenuo sam dalje. Snijeg više nije padao, a ja sam se s mukom probijao kroz snježne nanose, sve dok snijeg polako nije počeo da kopni. Išao sam dalje preko brda i prolazio kroz šume, dok najednom krajolik nije postao opustošen, a ispred mene se nalazila pješčana pustinja. Krenuh ravno prema njoj. Noge su mi ostavljale tragove u pijesku, a sunce je žarilo dok mi se znoj slijevao niz lice.

Išao sam neumorno naprijed, ne zastajkujući, dok me nije izdala snaga. Tada u blizini ugledah nešto što se nije uklapalo u ovu pustoš. Bio je tamo netko i ja krenuh posrćući ka njemu. Što sam mu se više približavao, to sam jasnije raspoznavao obrise njegova lika. Bio je to, izgleda, pustinjak, koji je sjedio na pijesku prekriženih nogu. Kad me je ugledao mahnuo mi je da mu priđem. Sjeo sam pred njega i razmijenili smo pozdrave. Popričali smo i upitah ga na kraju zna li gdje mogu naći Mjesečevu rijeku. Pogledao me je ozbiljno i upitao me zašto želim da je nađem, a ja sam mu rekao da tražim mjesto gdje mogu biti sretan. Uputio me je tada prema jugu, daleko odavde, do mjesta gdje pustinja prestaje i gdje ću naići na srebrno jezero. Tamo ću naći starca, rekao je, koji će me uputiti dalje.

Krenuh nešto kasnije, nakon odmora, pravcem koji mi je pustinjak pokazao. Hodao sam dalje kroz ovaj pjeskoviti, pusti kraj, uspinjući se na pješčane dine i silazeći s njih, i primakao se mjestu s kojeg se vidio odbljesak vode u daljini. Tada sam znao da sam na pravom putu.

Stigoh do obale jezera i stadoh ga obilaziti u potrazi za starcem. Potrajalo je neko vrijeme dok sam pronašao njegovu kolibu, i ušao sam unutra. Zatekoh ga kako priprema jelo i pozdravih ga, prenoseći mu pozdrave pustinjaka iz dalekog kraja. Pozvao me da mu se pridružim, i dok smo jeli porazgovarali smo o tome tko sam, odakle dolazim i o cilju moga puta.

-Mjesečeva rijeka? -upitao je. -Već jako dugo ovuda nije prošao nitko tko traži to mjesto. Da, znam gdje je. Bio sam tamo davno, -rekao je. –Ali odmori se prvo. Čeka te još dug put. A sada jedi, trebat će ti snage. Daleko je to mjesto koje tražiš, i nije lako stići do njega.

-Ali naći ću ga? -upitah ga tada.

-Da, ako slijediš upute koje ću ti dati.

Umirih se tada i nakon jela prilegoh na njegov ležaj, a on mi je počeo pričati o sebi, o svojoj prošlosti i svijetu koji je nekad davno napustio da bi pobjegao od njega i došao ovdje, gdje nema nikoga i gdje tek ponekad netko prođe. I ja sam mu pričao o sebi dok je on pažljivo slušao, a kasnije, prije odlaska, rekao mi je;

-Morat ćeš ići dalje na jug, ali usput ćeš morati proći kroz zemlju tame. No drugog puta do Mjesečeve rijeke jednostavno nema. Kad stigneš tamo, doći ćeš do jedne druge rijeke, no morat ćeš nastaviti put i nakon mnogo vremena naći ćeš Mjesečevu rijeku, ako ustraješ na putu. Samo ako si jako snažno odlučio, stići ćeš do nje.

Oprostih se od njega. Put sam nastavio u tišini. Prolazio sam divljim, napuštenim krajem, gdje nije bilo žive duše. U samoći mi je prolazilo vrijeme, ali u srcu sam nosio sliku rijeke koju želim naći. Smjenjivali su se krajolici, dok su oblaci prolijetali po nebu.

Put me dalje odveo u predjele vječne tame. U ovom kraju sunce nikad ne sja, niti ima zvijezda i mjeseca na nebu. Puno prije nego što sam stigao ovamo sunce je prestalo sjati, nebo je postalo sivo, prekriveno neprozirnom gustom koprenom, a zatim je postajalo sve tamnije, dok nisam zašao u ovaj predio u kojem nema ničega osim mraka. Zora ovdje nikad ne sviće, svijetlost nikad ne prekrije nebeski svod. Nema ovdje dana i noći, ni svitanja i sutona.

Prošli su dani i dani, a nebo me je svo ovo vrijeme mrko gledalo. U meni se pojavio neki turoban, zloslutan osjećaj. Nisam znao kuda ću stići, pa ipak, znao sam da moram biti ovdje, i išao sam dalje. Na moje oči nije dolazio san. Noge su me nosile same od sebe. Umor bi me inače već odavno savladao, ali sada kao da sam osjećao da, ako sklopim oči, više ih neću ni otvoriti.

Stigao sam tako do rijeke čija je voda sjala u ovom mraku. Blistala je i presijavala se tamnim sjajem. Bila je toliko široka da mi pogled nije dopirao do druge obale. Osvrtao sam se oko sebe, pogledom prelazio preko njene blistave površine, i začuo sam tad kako voda zapljuskuje. Pljuskanje vode čulo se sve bliže i bliže, a prema meni je klizio čamac. U njemu se isticala nečija vitka i visoka prilika. Bio je ogrnut tamnim ogrtačem, glave prekrivene kapuljačom.

Stajao je uspravno u čamcu i zamahivao rukama, u kojima je držao dugačko veslo. Klizio je prema meni u svom čamcu neumitno poput sudbine. Pramac mu je sjekao vodu. Prilazio je sve bliže. Učinilo mi se da se ovaj trenutak iščekivanja razvlači u beskraj. Možda sam želio da on nikad ne stigne do mene, no on je prilazio kao da lebdi po vodi. I konačno mu se čamac pramcem zario u pijesak na riječnoj obali. Od udarca koji se pri tome začuo srce mi je poskočilo.

Gledao sam u ovu priliku koju je obavijao crni mrak. Isijavao je tamu iz sebe, zlokoban i tih. Odložio je veslo i mahnuo rukom da mu se pridružim. Znao sam sad već tko je on. Bio je to Harun, a s druge strane ove rijeke nalazio se podzemni svijet. Nekoliko trenutaka sam se kolebao. On me pozvao da mu priđem, a ja više nisam bio siguran želim li poći s njim. Ipak, koraknuo sam naprijed i ušao u čamac. Nekoliko zamaha veslom, pljuskanje vode, i otisnuli smo se od obale. Gotovo da nisam ni imao osjećaj da se krećemo, no obala je ostala iza nas i bila sve dalje. Počela se gubiti u daljini, a ona druga obala,  prema kojoj smo plovili, bivala je sva bliže.

Čamcem smo dodirnuli obalu podzemnog svijeta i ja sam krenuo naprijed u namjeri da iziđem iz čamca, no šutljivi Harun stajao je preda mnom prepriječivši mi put i pružio je ruku prema meni.

-Želiš se rukovati sa mnom? –upitah, prilično iznenađen ovom gestom.

-Ne. Želim ti naplatiti put, -progovorio je piskutavim šaptom. Govorio je kao netko tko je progutao četkicu za zube. -Nikoga ovamo ne prevozim besplatno, -dodao je.

-Ali ja nemam čime da ti platim, -rekao sam mu, svjestan toga da sam se našao u neprijatnoj situaciji.

-E onda ću te vratiti natrag, -uzviknuo je usplahireno i zaveslao prema suprotnoj obali. Vratio me je tamo gdje me i pokupio.

-Baš ti hvala što si me doveo natrag, -rekoh.

-Idi u kurac, -čuo sam kako je promrmljao ispod kapuljače, dok se snažnim zaveslajima udaljavao od mene.

Napustio sam ovaj mračan kraj. Na mjestu gdje sam se sad zatekao, sunce je ponovo sjalo. Usput naiđoh na samotnjaka kojeg upitah za Mjesečevu rijeku, a on mi je počeo pričati svoju priču. Rekao mi je ove riječi;

-Slušaj, ovo je priča o rijeci koju tražiš. Ispričao ju je putnik koji je u davna vremena stigao do nje. Od davnina se prenosi s koljena na koljeno, i tako se čuva legenda o tom mjestu. Poslušaj sada njegove riječi;

-Postoji jedno mjesto gdje nebo plodi Zemlju i kupa se u sjaju pod plaštem mračne noći.

To se mjesto zove Mjesečeva rijeka i blistavi je put kojim rijetko tko prođe. Izvire na mjestu za koje nitko ne zna i nestaje negdje u beskrajnoj daljini. Stapa se sa Suncem i Zemlji nosi jutra, a noću pleše u svojoj haljini satkanoj od zvijezda. U mjesečevu rijeku utkani su uzdasi i tihi tužni šapat izgubljenih duša. Onaj tko je gleda vječno će da nosi u sebi taj prizor i njene zvukove. Površina njena blago se mreška, kao bore na licu samoga života. Tišina nad njom lebdi, taj je prizor vječan, kao što je bilo najprvoga dana. Tamo sam našao svoju sreću, koja će trajati do sudnjega dana.

-Idi sada dalje, -rekao je, idi u noć i potraži svoju sreću.

Krenuh u susret zori, i pred svitanje stigoh do njene obale. Gledao sam u nju i iz usta mi se oteo usklik. Pao sam na koljena, srca ispunjena srećom, i rekao sebi; - Ovdje ću ostati zauvijek.

 

*

 

Ovaj san sam mogao jasno razlučiti na tri dijela i mogao sam uvidjeti njegovo porijeklo. Prvi dio sna odnosio se na moju želju za bijegom. Da, oduvijek sam želio otići negdje, pobjeći odavde, iz surovog grada, hladnog i bezdušnog, bez srca i duše, u neki ljepši svijet. Želio sam taj bijeg odavno, od svojih prvih velikih kriza u životu, koje su se pojavile već u djetinjstvu, kada nisam dobivao ništa od života ovdje, doli boli i tuge. Nisam volio život u ovom gradu, jer bio sam ovdje sâm, i to je bilo ono što je trajno obilježilo moj život i ostavilo traga i u mom srcu i u mojoj psihi. Ljudi koji su me ovdje okruživali oduvijek su bili oni koje nisam mogao birati. Bili su tu kao neka ukleta sila, kao trn u mom oku, i nanosili su mi bol. I nizale su se rane u duši.

Oh, kako je samoća obilježila moj život, kako me samo stravično pritiskala. Kako sam želio odlazak. Znam, ispočetka je to bila silna želja za smrću, jer drugog izlaza tada nisam vidio. No kasnije, kada sam već malo  ojačao i postao malo zreliji, smrt sam odgodio za mnogo kasnije. Ostavio sam je kao krajnju soluciju, mada mi je u međuvremenu još često dolazila ta ideja da želim i moram umrijeti, da bih okončao pakao svog postojanja na najbrži i najbezbolniji način. No onda sam počeo vjerovati u reinkarnaciju i uvidio da smrt nije kraj puta. Shvatio sam da čin oduzimanja svog života ne vodi nikakvom izbavljenju i da ću smrću ipak ponovo ući u novo postojanje, u kojem me očekuju sve one poteškoće i problemi koje u ovom životu nisam uspio razriješiti. Dakle, smrt kao spasenje je otpalo samo po sebi. Ali uvijek sam mislio da bi odlazak na neko drugo mjesto, u neki potpuno egzotičan ambijent, na neko pritajeno mjesto na Pacifiku, možda na Havaje ili neko slično mjesto, gdje žive ljudi onakvi kakvi su nekad možda bili svi, slobodna duha, prijateljski raspoloženi, puni razumijevanja i ljubavi, moglo oplemeniti moj život i dati mu jednu sasvim novu, drugačiju dimenziju.

Da, vjerovao sam da još postoje mjesta na ovom svijetu u kojima žive izvorni ljudi, nedotaknuti zlom civilizacije i paklom tehnološkog napretka, koji je drugdje progutao čovječnost u ljudima i život im sveo na rastrzanost, patnju i borbu na život i smrt u težnji za vlastitim opstankom. Vjerovao sam da postoje čitavi narodi koji znaju poštovati Majku Zemlju i znaju što je suživot sa prirodom i svojim bližnjima, ta djeca prirode koja se nikad nisu odmetnula, jer su jednostavno odbila biti dijelom ovoga svijeta koji trči za profitom, iskorištavanjem, lopovlukom, dominacijom i svim onim stvarima koje ostavljaju traga u ljudskim dušama i lišavaju ih njihove sopstvenosti i ljudskosti.

Mora postojati još nekoliko takvih mjesta, znao sam to iz dokumentaraca i filmova koje sam gledao o ljudima iz dalekih krajeva, s dalekih otočja, koje suvremeni život još nije ukaljao svojom prostodušnošću i svojom moći da proguta sve ono što je dobro u ljudima.

Ipak, bili su to sve samo obični snovi, jer kuda bih ja to mogao otići? Kako? Nisam imao sredstava da započnem život negdje drugdje, a možda nisam imao ni hrabrosti za jednu takvu avanturu. Jednostavno otići, prekinuti sve svoje korijene i iznova krenuti u posve nepoznatom svijetu, bez ijednog znanca, bez ijednog prijatelja. Nisam vjerovao da se prijateljstva tako lako stvaraju, čak ni na takvim mjestima gdje žive izvorni ljudi, od nas zapadnjaka smatrani primitivcima, koji žive u krpicama, odlaze u lov kopljima i strijelama, skupljaju bobice i svako malo se sele s jednog mjesta na drugo, iz jedne šume u drugu, iz jednog kraja u drugi, onako kako su to svi ljudi činili prije mnogo tisuća godina. I u tome je bio osnovni konflikt u meni; -željeti otići, a nemati hrabrosti učiniti to.

A onda, na kraju, tko zna i da li bi me takvi ljudi primili u svoje pleme, ili bi me izopćili, gledajući u meni oštećenu robu sa Zapada, stranca i uljeza toliko opterećenog životom da bih im bio obična smetnja. Da, željeti, a ne moći otići. Kakva prokleta dilema.

Drugi dio sna odnosio se na moje vjerovanje u postojanje drugih svjetova, običnim smrtnicima nedostupnih za života, tek malenom broju ljudi poznatih iz iskustava bliske smrti ili iz iskustava sa drogama, svjetova koji izranjaju iz izmaglice opijuma, ili čak iz ludila, iz potpunog rastrojstva živaca koje širi granice ljudske svijesti i odvodi u tajanstvene sfere, sasvim drugačije od ovoga nama znanoga svijeta. Znao sam za te svjetove iz knjiga koje sam čitao o višim dimenzijama, o tajnim naucima kabale, hermetizma i hinduizma, pa i budizma, i vjerovao sam da to nisu samo besmislice, već doista istina. Možda su mitologije drevnih naroda doista opisivale postojeće svjetove, a mitologije nisu za zanemariti, kako priznaje i suvremena znanost. A osim toga, mitologije su univerzalne, vrlo slične za svaku kulturu i civilizaciju iz prošlosti, različite samo po drugačijim imenima istih sila i božanstava.

Da, uvjeren sam da postoje rajski i pakleni svjetovi, svjetovi demona i mračni podzemni svjetovi puni ukletih duša, kao i Astralni svijet, tako sličan svijetu sna. Imao sam čak i iskustava sa putovanjima po tom svijetu Astrala i bilo je to divno i neprocjenjivo iskustvo, koje me je obogatilo novim spoznajama o životu. Da, nekoć je i Coleridge, zaranjajući u sive izmaglice opijuma, kročio zemljom mrtvih, a i ja sam imao jedan neobičan lucidni san, ili astralnu projekciju, ili kako god već nazvali to čudesno iskustvo.

U jednom takvom putovanju po drugom svijetu zatekao sam se u neobičnom ambijentu. Stajao sam na oblacima, a kraj mene su dvije predivne dugokose djevojke držale na rukama jedno mlitavo tijelo, budeći ga iz sna smrti. A meni je prišao netko odjeven poput kneza i upitao me što tražim ovdje i jesam li možda mrtav ili ranjen. Ja sam ga tada preneraženo upitao gdje se to ja nalazim, a on mi je rekao da krenem autocestom iz donjeg svijeta. Projekcija se nastavila tako da sam jurio tom autocestom i najednom sam se počeo podizati ka nebu, stigao do oblaka, prošao kroz njih i ponovo uletio u prostor koji sam netom napustio. Onda se sve oko mene zamračilo. Protumačio sam ovo tako da sam bio jedan od rijetkih koji su još za života dospjeli do vrata raja i da me je dočekao vjerojatno anđeo Gabriel osobno.

Treći dio sna odnosio se na Mjesečevu rijeku. Doista sam jednom bio na jednoj čudesnoj rijeci, ljepšoj od ijedne druge. Sjećam se noći beskrajne ljepote, kad je ta predivna rijeka blistala ljepotom, a ja sam dugo, dugo šetao uz nju sa svojim tadašnjim prijateljem, opraštajući se od njega, koji je idući dan trebao otputovati. Pričali smo tada o mnogim stvarima, o anđelima, svecima, vilenjacima, Vojsci spasa koja je već na Zemlji i čeka spremna da povede borbu protiv sila zla koje vladaju ovim svijetom. Pričali smo tada i o ponovnom susretu s onima koje smo izgubili, a ponovno ćemo ih sresti jednog dana, i iako je te noći iz mene izvirala tuga zbog mog nedavnog ludila, koje me je paraliziralo, (imao sam, naime, jednu od onih faza kada sam bio psihički rastrojen, ali sam se ipak tada već dobrano oporavio od toga), i ta noć, kojoj sam tada svjedočio, bila je nezamislivo lijepa.

Šetali smo jedan uz drugoga, moj prijatelj i ja, a ja sam promatrao rijeku i tu noć oko nas, i to je u potpunosti zagospodarilo mojim mislima i osjećajima. Toliko je dojmljivo za mene bilo to iskustvo bez premca, jer nikad ranije nisam još svjedočio tako prekrasnom prizoru. I ta mi se rijeka urezala u podsvijest, i pomislio sam kasnije da je to neka mistična rijeka iz nekog drugog svijeta, koja od tamo dotječe u ovaj nama znani sivi, surovi i bezdušni svijet iz jedne mistične dimenzije, na samom rubu postojanja. Kao da sam te noći prekoračio granicu između dva svijeta i kao da su se preda mnom otvorila vrata raja.

Pokušavao sam kasnije obnoviti taj osjećaj. Šetao sam i kasnije mnogo puta uz tu rijeku, i bilo je lijepih trenutaka, ali nikad više toliko lijepih kao taj jedan puta, možda zato jer moj prijatelj tada više nije bio sa mnom, već je otišao u jedan drugi svijet, koji će ga potpuno izmijeniti i meni ga oduzeti za sva vremena. Da, sjećao sam se noći na toj rijeci i bio je to za mene doživljaj koji se dešava samo jednom u životu, a ja sam od tada obišao mnoge rijeke na svom životnom putu, ali nijedna nije bila kao ona, kao Mjesečeva rijeka, kako sam je nazvao nakon one noći.

Od tada sam postao opsjednut ponovnim pronalaženjem onog posebnog trenutka i traženjem rijeke koja mi tog prijatelja može vratiti. Ali mladost je prošla, godine su letjele, a ništa više nije moglo da mi vrati moju Mjesečevu rijeku, moju poveznicu s jednim dijelom moga života, i da mi vrati moju mladost, koja je nepovratno iščezla u pustim, tupim daljinama beskraja postojanja. Živio sam od tada u tuzi, jer niti je više bilo Mjesečeve rijeke, niti je više bilo moga prijatelja, koji je u međuvremenu postao netko sasvim drugi, izmijenjen do neprepoznatljivosti.

*

 

Pahulje snijega sledile su mi se u kosi i na bradi, čineći ih punima bijelih bisera. Na licu mi je bio osmjeh. Lebdio sam na nebu poput ptice, osvajajući visine, gledajući s visoka na zemlju. Srce mi je bilo puno radosti. Bio sam visoko, i letio još više. Vinuo sam se do oblaka, osjećajući se bestjelesnim. Sila teže nije imala moć nada mnom. Bio sam slobodan, i bio je to poseban osjećaj koji nisam osjetio nikad prije. Gledao sam kako ispod mene promiču livade i šume, dolje u daljini nazirali su se puteljci i ceste, dizao sam se i spuštao niže po volji, a dolje ispod mene vidio sam ljude sitne poput mrava. Sada više nisam bio jedan od njih. Bio sam gospodar visina, i lebdio sam, lebdio još dalje.

Poželjeh ipak nakon nekog vremena da se spustim dolje. Umorile su me visine. I krenuh dalje putovima zemaljskim. Tražio sam sreću, varljivu, čudnu, čednu, koja je bježala dalje od mene, kao uplašena srna, u daleku zoru. Prođoh kroz predvečerje i prođoh kroz noć, a jutro me je zateklo pogleda uperena prema nebu što se budi. Gledao sam boje nadolazećeg jutra, kako mračna noć uzmiče pred zorom i kako se ljubičasto plave boje razlijevaju po nebu, još uvijek pomalo blijede. Gledao sam kako dolazi jutro i kako se šire njegove izmaglice u daljini, a zatim stiže rumenilo, tek pred izlazak sunca.

Gledao sam svijet koji se budi, vidio sam kako sve oko mene blista, i pomislih;

-Kako je sve ovo lijepo. Život je divan, tko od nas ima prava da mu sudi?

Hodao sam stazom što je vijugala preda mnom i dospio do neobičnog zdanja. Bio je to hram veleban i divan, zarastao u travu, i ušao sam u njega. Zatekoh se u velikoj dvorani, prostranoj i gotovo praznoj, tek su sa strane bili poredani kipovi jedan do drugog. Priđoh i pogledah natpise na njima. Bili su to kipovi kraljeva iz drevnih vremena, prekriveni prašinom i paučinom, u polutami dvorane. Obišao sam ih i zagledao se u njih, a tada se nešto pomjerilo iza mene. Osvrnuh se, a jedna od statua počela se kretati, kao da je oživjela. Stala se protezati, a udovi i tijelo više nisu bili od kamena, već od krvi i mesa.

-Tko si ti? -upita me tada ovaj oživjeli lik, koji je mrko gledao u mene.

-Ja, pa nitko, slučajno sam ovdje. A vi?

-Ja sam kralj drevnog naroda, odavno iščezlog sa svjetske scene.

-Ali kako…? –upitao sam. –Mislio sam da ste…

-Da sam od kamena? Eh, da, to je jedna stara i tužna priča. Nekad davno bio sam moćan i ponosan kralj svog naroda, velikog, koji je živio u slobodi u ovom dijelu svijeta. Živjeli smo u sreći i u pravdi, koja je svakome pružala jednako. Svi smo bili zadovoljni i živjeli smo u blagostanju, u dobrim odnosima sa kraljevima susjednih naroda. I tako je bilo par stotina godina. Bilo je lako biti kralj ljudima koji su bili siti, zadovoljni i sretni. A ni ja se nisam puno razlikovao od njih. I ja sam bio jedan od njih, po svemu njima ravan. I sve je bilo poput bajke, dok se jednog dana na obzoru nije pojavilo zlo, koje je stizalo sa istoka. Pojavio se ratnički narod koji je u okolnim kraljevstvima žezlom i mačem sijao strah i užas. I krv je najednom tekla potocima, mračni su se oblaci nadvili nad svima. Padalo je kraljevstvo za kraljevstvom, a njihovi narodi u sramotno ropstvo. Mnogi su bili pobijeni, mnogi domovi razoreni i spaljeni, a kraljevi bili poniženi i prisiljeni plaćati danak. A onda je došao red i na nas. Znali smo što nas čeka i bili smo spremni umrijeti braneći svoje obitelji,  umrijeti svi do jednoga, da nitko od nas, ni muškarac, ni žena, ni dijete, ne doživi ropstvo, taj najsramotniji i najužasniji izum ljudskoga roda. I došlo je uskoro do sukoba, i svi smo u srcima znali da idemo na sve ili ništa. Bitke su se zaredale, ispočetka smo se uspješno nosili sa barbarima, zatvoreni iza zidina našega grada. A onda su dušmani prestali da napadaju i započeli su dugotrajnu opsadu. Imali smo dovoljno pitke vode, a i hrane od prethodne bogate žetve, pa smo opsadu uspješno podnosili vrlo dugo. A tada se desilo nešto kobno. Jednog dana pred kapiju grada stigli su izaslanici i rekli da se predamo, ili ćemo svi nestati sa lica zemlje. Doznali smo da su sa drugog kraja Zemlje sa sobom doveli moćnog čarobnjaka. Nasmijali smo im se u lice i rekli im neka ga samo dovedu, da ne vjerujemo u takve bapske priče i da radije svi odu, jer opsadu možemo izdržati još jako dugo. Izaslanici su na ovo rekli; -Kako hoćete, -i okrenuli se i odjahali. Već idućeg dana u gradu su se pojavile bolesti i mnogi su izdisali u groznim mukama. Umirali su, a nitko im nije mogao pomoći. Gradom je tada zavladao užasan strah. Na ulicama su odzvanjali glasovi umirućih, a sa svih strana osjećao se vonj raspadajućih tjelesa. A oni malobrojni preživjeli, njih je potpuno svladala malodušnost. Gledali smo sa zebnjom u srcu kako smrt nad nama širi svoja krila. I tada smo se mi, koji smo još bili sposobni za borbu, okupili i nakon vijećanja odlučili da ćemo izaći iz grada u svoj posljednji boj. Znali smo da od nas neće ostati preživjelih, ali bilo je bolje tako umrijeti, i još povući za sobom ponekog divljaka. Tako je i bilo. Iduće zore oprostili smo se jedni od drugih, uzjahali konje, otvorili gradske kapije i izjurili van na neprijatelja. Boj je bio ljut, ali kratkotrajan. Naši junaci bivali su pokošeni jedan za drugim, i na kraju jedva da je tko preostao. Mene su zarobili, nakon što su me oborili sa konja i ranili. Doveli su me pred svog vođu, a on je doveo svog čarobnjaka. Tada su onamo dovukli i kraljeve susjednih naroda, i vođa je rekao;

-Sada ćete svi platiti zbog njega. -I čarobnjak je izrekao strašnu kletvu. Zamahnuo je rukama, promrmljao neke nerazgovjetne riječi, i tada sam osjetio da su mi udovi otežali. Pogledao sam sebe prestravljeno i vidio da se po meni hvata kamena kora, koja me prekriva od glave do pete. I tada se sve zacrnilo. Odonda mora da su prošle bar dvije ili tri tisuće godina, dok se ti nisi pojavio.

Tada, nakon kraljeve priče, začuh zvuk loma i pogledah oko sebe. I ostale skamenjene prilike počele su se pokretati, kamena ljuštura stala se guliti sa njih, i oni su ponovo zaživjeli. A nakon ovoga, mračna se dvorana ispunila dnevnom svijetlošću i pojavile su se slike života jednog drevnog naroda. Vidio sam kuće, ulice i trgove odavno srušenog i zbrisanoga grada, kako izranjaju preda mnom. Vidio sam ljude na ulicama, kako hodaju, razgovaraju, dovikuju se i rade svoje svakodnevne poslove. Oživio je ovaj drevni svijet preda mnom. Slušao sam zvukove sa ulica i osjetio mirise, i gledao u slike tog nekadašnjeg svijeta. Ljudi su bili veseli i vedri, sreća im je ozarila lica.

A onda su se nad njima nadvili tamni oblaci i divlje horde su nahrupile i razorile njihov svijet, a oživjeli kraljevi vratili su se na svoja postolja i jedan po jedan ponovo se pretvorili u kamen, ovaj put za sva vremena.

Gledao sam u ovaj hram, u hram Vremena, čiji su smaragdni stupovi dopirali do neba. Zvijezde su bile u visini i ja se zagledah u njih. Kako čudna priča, ovo drevno kraljevstvo, koje je na trenutak oživjelo preda mnom, a zatim umrlo. I rekoh; -Zbogom, drevni kraljevi, -i otiđoh s ovog tužnog mjesta.

Ubrzo mi je tuga nestala iz srca i krenuo sam dalje, tražeći sreću. Gledao sam u zvijezde i rekao sebi;

-Ove zvijezde su tu da im se divimo. Koliko samo divote ima na ovom svijetu.

I gledao sam u svijet oko sebe i vidio ljepotu koja izvire iz drveta kraj puta, iz mokre rosne trave i cvijeta što pluta po vodi. I vjetar je zapuhao i razmrsio mi kosu. Da, vjetar je dobro znao sve moje tajne.

Sa snom u očima krenuo sam dalje. I jutro je svanulo, a ja sam znao da i kad svane, snovi žive dalje, poigravaju se nama i daju vječnu nadu. I žive u nama i gaje ludu čežnju. I išao sam putem bez kraja i znao, kad snjegovi počnu da kopne i kad krenu bujice, ja ću potisnuti želju da pobjegnem od svega, jer život će uskoro procvasti u meni i moćne struje ljubavi potisnuti će strah u sjenu.

I ponovo sam lebdio, kao ptica sa visokih planina i tražio i dalje sreću varljivu, čudnu i čednu, koja bježi dalje, još dalje, kao uplašena srna u daleku i blijedu zoru.

*

 

Razmišljao sam jutros dugo o ovom snu. Magija je nešto u što sam oduvijek vjerovao, i zagrijao sam se za istraživanje ovog područja još sa osamnaestak godina. Tada mi je u ruke dospjela knjiga ˝Formular visoke magije˝ i bilo je u njoj dosta toga za proučavati. Magijski tekstovi, magijski obredi, magijska moć talismana i amajlija, magijska svojstva biljaka i minerala, prizivanje duhova, bacanje čini i slično. No bila je ovo knjiga o bijeloj magiji, onoj dobroćudnoj, jer crnu magiju nisam priznavao i odobravao. Samo sam jednom prilikom dospio u situaciju da izvršim crnomagijski obred. Jednog tipa koji me je fizički napao, odlučio sam kazniti tako što sam napravio njegov lik od voska svijeća, i bockao sam ga iglama u intimna mjesta, počev od međunožja. No za kompletan obred falile su mi astrološke tablice, pa mi se čini da bez njih nisam uspio učiniti ništa od zamišljenoga. Jednom sam razgovarao sa jednim znancem, mnogo kasnije, o ovom mom izletu u crnomagijske vode, i on me upitao je li stvar funkcionirala. Rekoh mu da ne znam, a on mi je odgovorio; -Pa mogao si ispitati stvar, zar ne?, -na što sam mu rekao; -A kako to ispitati? Zar sam ga trebao pitati jel´ ima problema sa testisima, pa da me ubije?

Oduvijek me je zanimala magija, a iz kasnijeg razdoblja i mojim ozbiljnijim udubljivanjem u ovu tematiku doznao sam da magija ustvari nije bacanje čini, već rad na sebi, na onom duhovnom aspektu svog bića, koji dovodi do spoznaja, koje su krajnji cilj i joge i kabale i nekih religija, odnosno bit je u postizanju vlastitog prosvjetljenja. Upoznao sam se tako i sa višim dimenzijama, astralnim, mentalnim i arhetipskim svijetom, kao i sa ritualima poput Kabalističkog krsta, Rituala pentagrama, rada sa Drvetom života i Tattva simbolima, a sve je to iziskivalo naporan rad na sebi, uključujući opisane vježbe, meditaciju, vizualizaciju, vježbe disanja i slično.

Da, magija je drevna disciplina koja potječe iz najstarijih naroda i civilizacija, i nekoć je to bila disciplina koja se svakodnevno prakticirala, poput medicine, matematike, astrologije ili nečega sličnog. I magija je zajednička svim narodima, svim vremenima i svim ljudskim zajednicama. U nekim dijelovima svijeta postala je dijelom narodne religije, tradicija koja se ne može iskorijeniti. Čak i u zapadnom svijetu opstala je do dana današnjeg u tajnim školama i zapisana u brojnim spisima, do kojih je danas mnogo lakše doći nego u ona vremena kada je Crkva uništavala i zabranjivala takva djela. Ali ah, i Crkva i dan danas, što je malo poznato, koristi stotinjak magijskih rituala u svojoj praksi, od kojih je jedan dobro poznat svijetu, a to je egzorcizam. A to je tek vrh ledenog brijega.

Nekoć je magija bila dio svakodnevnog života čitavih naroda, i jedan od načina prizivanja duhovnih entiteta iz viših razina bio je izgovaranje ovih riječi;

-Znam tvoje tajno ime, pokori mi se duše (ili demone). -To tajno ime poznato posvećenima, kojim su prizivali više sile, bilo je nešto čime se moglo podčiniti prizvanu silu i zatražiti od nje bilo što, dakako često uz veliku žrtvu. A u davnim vremenima, da bi se sakrilo pravo ime nekog čovjeka, jer bi mu se pomoću njega moglo nauditi koristeći crnu magiju, bio je običaj djecu u određenoj dobi preimenovati i time je zaštititi od bacanja čini i zlih čarolija.

Da, magija je drevna vještina opstala do današnjih dana, o kojoj je zapisano i poznato toliko toga da će ona živjeti vječno. Naročito u kriznim vremenima u toku povijesti čovječanstva, usred velikih oskudica, poratnih razdoblja ili razdoblja krize morala, uvijek nanovo iz skrivenih dubina prošlosti isplivaju drevna tajna znanja, koja pokušavaju otvoriti putove ka nečemu mističnome i pradrevnom, ka znanju koje je tisućama godina satirano, sve iz interesa raznih vjera koje su željele sebi podčiniti čovječanstvo i pretvoriti ga u svoje stado, koje će moći strigati kako im se prohtije. Ali magija je  opstala, i ona je disciplina koja širi ljudsku svijest i upoznaje nas sa jednom sasvim drugačijom realnosti od one koja je većini poznata, koja nam je nametana kroz suvremenu nauku i teologiju. I ona vodi u tajanstvene svjetove izvan nama znane stvarnosti, toliko skučene da život pretvara u ništavnost. To je moć magije, pružiti ljudima uvid u nešto drugo, u spoznaju svoga vlastitog Ja, koje  se krije iza koprene neznanja, u koju smo gurnuti silovitom snagom od strane onih koji pojma nemaju ni o čemu, a nameću nam lažne znanstvene i vjerske istine zbog interesa, moći, stjecanja bogatstva i dominacije nad svijetom.

A osim toga, nije to ni tlapnja, ni izmišljotina u koju sam naivno povjerovao. Iskusio sam i na sebi moć magije. Jednom sam u kasne noćne sate sjedio u mraku sobe pred svojim TV-om i po glavi mi se tada motalo Belzebubovo ime. I tada sam u svojoj sobi začuo glasan, izvitoperen, dubok i jeziv pakleni glas koji mi se obratio na meni nerazumljivom jeziku, i prestravio sam se tada, počeo oko sebe crtati magijske krugove i moliti prizvanu silu da ode i da mi ne naudi, jer nisam je prizvao hotimično, niti sa ikakvom namjerom. No nakon toga uslijedile su dvije godine moje teške depresije i vrlo mučnih duševnih stanja, a u to sam vrijeme na ulici sretao jednu staricu, koja je uvijek kada bi me ugledala počela mrmljati neke riječi i križati svoje prste, kao da baca uroke na mene. I bilo je to izuzetno teško razdoblje mog života, koje je završilo psihičkim slomom, kada sam se osjećao kao da sa vragom plešem ispod blijede mjesečine. Dakle, iz prve sam ruke na svojoj koži iskusio što se događa kada se netko zajebava sa prizivanjem moćnih sila, iako sam sve to učinio nenamjerno.

A što se tiče drugog dijela sna, oduvijek sam tražio svoju sreću, ili bar djelić nje, jer moj je život oduvijek bio u rasulu i ličio na pravi pakao. Ali što je to uistinu sreća? Novac, moć, dominacija, ugled, društveni status? Ne, po meni je sreća nešto sasvim drugo. Možda je sreća sloboda, ali kao što su drevni mudraci rekli, sloboda ne postoji. Ovisimo o toliko toga u životu, o drugim ljudima, o prijateljima, o neprijateljima, o novcu, obitelji, poslu, o svojim navikama i potrebama, jednom riječju o milijun toga što sačinjava i kreira naš život, pa sloboda u stvari i ne postoji. Netko je jednom rekao da je prava sloboda ustvari spoznaja da sloboda ne postoji. Ali ako sloboda ne postoji, čak ni spoznaja toga ne može usrećiti, jer nama upravljaju nevidljive niti i vezani smo okovima sudbine, koji su neraskidivi.

No možda je prava sreća u ljubavi? Voljeti nekoga, to je doista sloboda, ili bar djelić slobode, a voljeti sebe, svijet i ljude, to bi možda bila prava sreća i sloboda, apsolutna ljubav, koja u čovjekovu srcu guši svu agresivnost, sve porive za nasiljem, mržnjom, prijezirom, ohološću, niskim pobudama i svime što truje ljudska srca i ovaj svijet već tisućama i tisućama godina. Jedino apsolutna ljubav ima tu moć da donese duši mir i da u svijet pošalje poruku ljubavi, mira i nenasilja. Ali kako postići takvu ljubav, kad na tom putu postoji toliko prepreka?

 

*

 

Stajao sam u tami i gledao u polumjesec iznad sebe. Pogledom sam ocrtavao njegove obrise i spustio glavu. Slike su me progonile, slike o mojoj prošlosti. Kako je to samo bilo, zašto se to sve moralo desiti? Ono što sam nekad bio, da, čini se da mi sve to baš i nije po volji. Kada sam to skrenuo sa puta? Kao dijete bio sam pun snova i nada. Činilo se tada da je čitav svijet moj, trebalo je samo ispružiti ruku i zakoračiti u sutra, gdje me očekuje toliko lijepoga. A onda je došlo to sutra, gorko i mračno, i satrlo u meni dječačke snove.

Nije više u mom srcu bilo radosti, zamijenile su je tuga i očaj. Kročio sam putovima samoće i ostao izvan domašaja drugih ljudi, onih kojima sam uvijek želio pripadati, s kojima sam želio graditi svoju sreću. Mračna je sjena prekrila moje putove, gorka je noć zavladala mojim životom. Bio sam sâm, nesretan i jadan, primao šamare i udarce zlih ljudi, i udarci su stizali sa svih strana. I postao sam slomljen, izgubljen i shrvan svojom nemoći da skrenem s ovog strašnog puta.

I postao sam vremenom zao, počeo sam mučiti one meni bliske, drage ljude. Koliko su samo suza prolili zbog mene, koliko sam boli uzrokovao onima što me vole. I noć je postala još mračnija, još teža. Nije bilo izlaza, a okopnila je i nada. Da, bio sam strašno zao, postao sam netko tko nisam želio biti. I mrzio sam zbog toga sebe, i mrzio sam svoj život. Da, onaj u kojeg sam se pretvorio bio je netko drugi, ne onaj koji sam želio biti. Mogu li se promijeniti, mogu li ispraviti svoje grijehe? A bilo ih je, ah, bilo ih je mnogo.

I sada stojim u noći, gledajući u nebo i u ovaj tamni polumjesec, zbrajajući i oduzimajući sve ono dobro i loše što stoji iza mene, i čini mi se da vaga preteže na ovu drugu stranu. No moram ići dalje. Ne smijem tu stati. Ako još postoji imalo nade, onda moram krenuti ispočetka.

Krenuh naprijed i otresoh pepeo prošlosti sa kaputa. Krenuo sam pustim ulicama. Koraci su mi tupo odzvanjali u tami. Tražio sam izlaz, neki znak, neki nagovještaj. Mračni su me osjećaji progonili. Pokušao sam povezati stvari i naći opravdanje za svoje greške, ali opravdanja nije bilo. Život je od mene učinio čovjeka vrijednog prezira, i kako onda naći bilo kakvo opravdanje. Život mi je dao mnogo toga ružnog, od djeteta me je pretvorio u nekoga srca puna tame, i osjećao sam da sam tek blijeda sjena, koja hoda negdje po rubu života, prolazeći njegovim predgrađima, pustim i nemilosrdnim prema svakom tko zakorači ovuda. Da, bio sam tek blijeda sjena, život sam upoznao samo s njegove mračne strane, a svjetlosti je bilo tako malo. Bila je blijeda, nedostižna i daleka, ta mutna svijetlost koja je uzmicala preda mnom, gubeći se u daljini i gasnući sve više.

Sjetio sam se riječi koje sam nekad čuo, da sreću tražimo na krivom mjestu i da je dar upravo ono što imamo. Zašto onda to ne umijemo cijeniti, zašto vječito jurimo za sjenama? Voli li uopće itko sebe? Ima li i takvih ljudi? Može li itko za sebe reći da nije činio stvari kojih bi se trebao stidjeti i koje bi zauvijek želio izbrisati, kad bi se to samo moglo? Prošlost, koga ona ne opterećuje, koga život ne pretvori u zvijer? Taj bi trebao reći za sebe da je sretan, jer nije monstrum poput drugih ljudi. Ali onda može biti samo žrtva, i ni za njega nema svjetlosti i sreće.

Lutao sam dugo ulicama pustim, kao i toliko puta ranije. Dok sam tako lutao bez cilja, put mi je prešla jedna bezoblična sjena, koja je nestala odmah istog trena.

Ove prazne, negostoljubive i hladne ulice sve već poznaju zvuke mojih koraka. Hodao sam ovuda često, tražeći u sebi nešto što je nestalo već odavno, tražeći u sebi ono dijete koje je voljelo i koje se nadalo. Ali život je to odavno izbrisao iz mene. Da, slušao sam tupi zvuk svojih koraka u tami, a da mogu, uputio bih se daleko iza sumraka i potražio crni biser, dubokog mora dar, koji ispunjava želje. Kad bih ga našao poželio bih tada da budem opet nalik onom tko sam bio kao dijete. U mom je srcu tada još bilo čistoće. Da, kad bih mogao, uputio bih se daleko odavde, daleko iza sumraka, i krenuo bih tada, da mogu vratiti vrijeme, sasvim drugim putem.

Krenuh kroz noć i udaljih se od grada. Legao sam na zemlju i zagledao se u zvijezde. Gledao sam u njih dok su mi suze tekle. Okrutan je ovo svijet, i teško je živjeti u njemu. A ovo mjesto koje znam i gdje sam proveo svoj život, nema tu ni ljubavi ni sreće. Ljudi su bili prazni, oholi i grubi, surove zvijeri koje ruše sve pred sobom, misleći samo na sebe. Da, život je čudno mjesto. Kako opstati u njemu? Kako živjeti sa teretom na srcu koji toliko pritiska? Kako disati pored tolike boli? Gdje da idem? Gdje da se sklonim, kome da se uteknem? Ima li ovdje nekoga tko bi pazio na mene? Kad bih bar imao nekoga.

Da je ona sa mnom, život mi ne bi bio tako gorak. Da je bar ona ovdje. Zagledah se u svoje srce i vidjeh njen lik kako stoji negdje u daljini i zove me da priđem, a ja pokušavam da krenem, ali nemam snage da se pokrenem. Ne mogu, nešto mi ne da, kao da me vežu nevidljive niti koje me sputavaju i priječe da pronađem svoju sreću, da je zagrlim i da je zadržim uz sebe. Eh, da je bar ona ovdje. Ali ni nje više nema. I ona je otišla, kao i toliki drugi, i ostao sam sâm, prepušten sebi, u hladnoći, srca koje zebe, u noći bez kraja, u tami koja se prostire do beskraja. Sam u noći. Gdje da krenem?

Tupo su odzvanjali udarci mog srca, grudi su se polako dizale i spuštale, a tjeskoba je rasla, prijeteći da me slomi. Ali nisam još spreman da se skroz predam i da pustim da me voda nosi. Ima još u meni neke skrivene snage. Osjećam da želim, osjećam da mogu. Da, tako je. Moram krenuti dalje. Neka ova noć ostane iza mene. Možda, možda jednom svane novo jutro, i moje se srce okupa rosom i zakuca radosno i snažno. Da, mada sam uvijek mislio da nemam što izgubiti, jer mi je život ionako već sve oduzeo, možda još ima vremena, možda dođe netko, možda još imam koga da ljubim?

Iako svaki poraz u životu boli, možda se u tome krije neki tajanstveni smisao. Možda sve to nečemu drugome vodi. Ponekad mi se javi misao, i nisam siguran što to znači, da patnja nije razlog sama sebi i da će ipak jednom nešto da se promijeni. Mislio sam tako pokoji put, dok sam mislio o njoj i o našoj neostvarenoj sreći.

Tada se prisjetih riječi koje mi je jednom netko rekao;

-Na kraju, što je život? Zar nas sve ne mami sreća? I unatoč svoj boli i patnji, trebali bismo znati da nikad nismo sami, jer nas netko uvijek nosi u srcu.

Da, lijepe riječi, ali tko mene nosi u svom srcu? Ima li ovdje nekoga takvog? Mogao bih tražiti u svojoj prošlosti, mogao bih tome posvetiti puno vremena, ali našao bih na kraju samo one koji su otišli od mene. Otišli su, a nisu se ni osvrnuli. Kao da im uopće nije stalo, kao da je vrijeme koje smo proveli skupa sasvim beznačajno, a naše prijateljstvo samo gorka laž. I jedino što ostaje iza svega je samoća. Da, samotnim sam putovima kročio kroz život i pokušavao svim silama skrenuti sa njih, vezati se uz nekoga i pronaći svoje mjesto na svijetu. Ali sunce kao da je uvijek sjalo za nekoga drugog, nikad za mene. Pokušavao sam svim silama raskinuti okove koji me vežu i pronaći nešto za što bih se uhvatio u životu, ali život mi je curio kroz prste. Nisam uspio zarobiti za sebe ni trenutak sigurnosti, ni trenutak sreće.

Možda je nemoguće pronaći nešto što će pripadati samo nama? Jer što je na kraju čovjek, do zbir utisaka sa svih strana? I može li se uopće reći da išta pripada samo nama? Nismo li svi zarobljeni i sputani strahom i gorčinom, i postoji li uopće sloboda? Da, mnogi će reći da su slobodni. Ali što je sloboda ako ne stanje neovisnosti od drugih ljudi i svega onoga što nam život pruža? Postoji li itko tko može reći da ne ovisi o toliko toga, od drugih ljudi, od onoga što nudi ovaj svijet?

Sklopio sam oči i osluškivao tišinu noći. Disanje mi se ubrzalo. Eh, nema slobode na svijetu. Zarobljeni smo u tom svijetu poput kukaca u paukovoj mreži. Život nas je sve sputao u svoju mrežu i ne pušta nas iz nje nikada. Da, tako je, ali u meni još ima ljubavi, i negdje na svijetu mora postojati netko.

Dok ležim, polako otvaram oči. Vjetar mi spušta tri cvijeta na grudi.

Pomislih tada;

-Jedan znači ljubav, onu koja treba da dođe, drugi ljubav, onu koja nikad neće proći.

Treći je bio pokidanih latica i napola uveo. –Možda sam to ja, ili lica

moja.

Noć je prošla, a mene sada blage struje nose ka istoku. Moj brod dobro

zna kamo da me nosi. Otići ću negdje daleko, ako me tamna ruka smrti ne pokosi prije toga. Da, možda će smrt prekinuti sve. Netko bi rekao za onog tko je mrtav;

-Gledaj, kao da spava.

A možda u tome i ima istine, možda je to ono što se u smrti događa. Možda onaj tko je mrtav uistinu samo spava i čeka da se ponovo probudi, da ponovo krene stazama života kao dijete, prođe putovima mladosti, i ponovo bude starac, kao i toliko puta prije? Možda je smrt samo iluzija, možda je to samo varka? Tko bi znao što nas čeka s one strane, anđeli ili demoni, rajski svijet ili paklene dubine? Ima li života iza smrti? Je li ono što nam tako dugo govore, da je smrt kraj, samo ružna laž i podmukla varka? No možda je bolje krenuti nanovo, zaroniti u tamnu šumu smrti i opet krenuti ispočetka? Jer što mi pruža ovaj život? Zaljubio sam se možda posljednji puta, a oduvijek me prate hladna i kruta lica. Ima li bijega od njih?

No ipak još mogu biti bolji čovjek, ipak više s nikim neću biti zao, iako sam često krao od tuđe sreće. Ali i drugi su bili krivi, oduzeli su mi sve što sam volio, sve o čemu sam sanjao, i nikad od njih nisam imao mira. A onda, kao što kažu neki, ako je promjena jedini zakon koji nas vodi životnim putem, tada se čovjek mnogo puta rodi. I možda nas vrludavim putovima života i brojnim stranputicama vodi duh božanski, i prati nas stalno, i onda kad mislimo da smo sami.

Stigao sam do daleke obale i napustio svoju barku, krenuvši prema jutru, sa blijedom nadom. Osjetio sam da nekoga ima iza mene i nakon toga sam stao. Okrenuh se tada, i sjenka što me pratila je stala. Zagledah se u nju i vidjeh da to nije ljudsko biće, već odraz moga lika. Bila je to moja sjena, što me pratila duž puta. Bio je to onaj tko sam ja nekad bio, teret koji sam nosio na duši. I kako se zagledah u sjenu, ona je polako krenula da se udaljava. Nestajala je u blijedoj svjetlosti praskozorja, udaljavajući se od mene, dok nije potpuno iščezla i stopila se s jutrom koje stiže.

 

*

 

Čudan je ovo san bio. Toliko toga iz svog stvarnog života proživio sam i osjetio u njemu. Mislio sam da iz magičnog tkanja snova do mene mogu doći ljepše stvari, a ne one koje me more i progone u svijetu budnosti. U ovom sam se snu prisjetio svega, svog životnog puta, čudnih putova i stranputica kojima sam kročio kao ljudsko biće, i onoga lošega što su drugi radili meni, i nažalost i onog lošega što sam ja radio drugima. Kako to samo boli, kad me i u snu proganjaju doživljaji iz svijeta budnosti. Sjetio sam se i ljubavi, ljubavi koju s njom nisam uspio izgraditi. A ona tri cvijeta, onaj koji znači onu ljubav koja treba da dođe, pa onu koja nikad ne može da prođe, pa treći, sam i uveo, možda su to doista moja lica.

Oduvijek sam živio za ljubav i u meni je oduvijek bilo ljubavi za ljude. A volio sam i žene, one koje nisu voljele mene. I što o tome reći. Ne mogu reći da zbog toga mrzim ženski rod, dapače, možda ga volim još više, ali neki odgovor, neku reakciju, neki odjek svoje ljubavi ipak želim dobiti, da sva ta ljubav ne bude uzaludna, već ipak uzvraćena. A onda, ako sam već živio tako teškim životom, ipak sam živio u ljubavi, i možda je to dobar način življenja, možda u mom životu ipak nije baš sve promašeno. Da, volio sam, iako one koji nisu voljeli mene. Ali živio sam u ljubavi i mogu reći da općenito volim ljude, iako ne volim svijet koji smo kao ljudska bića stvorili. Hladan je to i negostoljubiv svijet divljine, u kojem se svatko snalazi onako kako zna. I svi smo mi opterećeni vlastitom prošlošću, savjest nas često doživotno kazni. Ako ne u budnom stanju, onda nam navire kroz sne. Ili se aktivira u trenutku smrti, kao što to navodi Tibetanska knjiga mrtvih. Tako izgleda da ipak svi otplatimo svoje dugove, a od toga nas ni prerana smrt ne može spasiti.

A vjera u bolje sutra? U meni još ima snage, koja tek tu i tamo zablista, potmulo i prigušeno se objavi u mom srcu, ali je još ima. Nisam baš spreman u potpunosti odbaciti život. Neke moćne rijeke ponornice još teku u meni i jure ka moru života i ka novom jutru. I još se nadam da mogu oprostiti sebi i započeti jedan bolji život, neopterećen prošlošću.

A ovaj kraj sna, u kojem sjena moje prošlosti blijedi u daljini sa prvim zracima nadolazeće zore, možda je to na neki način proročanstvo, možda me nakon teške životne borbe čeka upravo to, pobjeda, pobjeda koja donosi život neopterećen prošlošću i zlom savješću, teškim djelima koja sam činio, i mojim greškama, kojima sam zagorčavao život drugima. Možda me na kraju puta čeka pomirenje. I već zbog toga vrijedi živjeti, i boriti se i patiti. Iako ne i samovati. Jer samoća razara tkivo moga života, moju svijest i podsvijest, i ona je najrazornija sila mog života. Kida me na komadiće i odvodi u sfere koje su daleko od bilo kakvog duševnog mira. No možda je baš to put koji moram prijeći ka konačnoj sreći. Tko zna, tko zna?

 

*

 

Preda mnom se pojavio čovjek srednje dobi, proćelave glave, odjeven u zelenu halju i prilazio mi je.

-Zvao si me, -obratio mi se.

-Ja? –upitah ga začuđeno.

-Da, želio si odgovore na pitanja. Pa onda gledaj sada.

Pogledao sam i vidio sam sunce kako sviće iza obzorja, zatim u luku prelazi preko neba, dolazi do najviše točke u podne, pa onda polako silazi, dok ne nestane na drugoj strani svijeta. Vidio sam zatim kako ponovo izlazi, i kako se to ponavlja iz dana u dan. Prolijetale su godine, i svijet je uvijek, svakim danom bivao okupan zlatnim zrakama sunca, prije nego što bi uronio u tamu. I tako su se smjenjivala stoljeća i tisućljeća. Prolazili su eoni, vremenu nije bilo kraja, a Sunce se uvijek neumorno vraćalo. Ljudi su bivali stariji iz dana u dan, vrijeme im je na licima ocrtavalo svoj trag. Sve je kretalo od djetinjstva prema neumitnoj smrti. Vidio sam jasno ta lica, i na njima tugu i bol, vidio ih kako se povijaju pod teretom života, kako se teško, s mukom, probijaju kroz život sanjajući jedan bolji svijet, žudeći za nečim lijepim.

I vidio sam opet ljude oko sebe, one što sanjaju, nadaju se i žude, žive životom kakvim mogu i kakav im je dan, a sreća im stalno izmiče i daleko je van dosega. I vidjeh i one što su na trenutak uspjeli zgrabiti sreću, što su se mogli radovati obitelji i ljubavi, a zatim ih je snašla najveća tuga, i ostali su bez svega i srušio im se san.

-Vidiš li? –upita lik koji je stajao preda mnom.

-Vidim, na žalost.

-Zašto na žalost? –upita me.

-Zato jer vidim da Bog nema srca. Uzme nam sve što imamo, a mnogima ne da baš ništa.

-Dobro, onda gledaj dalje.

-Čekaj, ali reci mi tko je On i gdje je. Zašto ga nema kad ga najviše trebamo?

Vidjeh tada more cvijeća, vodopade i zelene krošnje drveća, ljepotu prirode raskošnih oblika, oblake po nebu i plavetnilo nad nama, a on mi tada reče;

-Naći ćeš ga u mirisu svih ruža. U slapu što se ruši pripada mu svaka kap. On je oblak koji bježi od vjetra što ga cijepa, i sjena preko lica, dobro i zlo, pod nebom sveti brak.

Zagonetno je zvučalo ovo što je rekao. Pokušah shvatiti, ali nije mi bilo jasno. Upitah ga opet;

-Možeš li mi reći što On ima s nama, voli li nas ili mrzi, zašto nas tako kažnjava, kad nam daje ovakav život i smješta nas u ovakav svijet?

A on mi na to reče;

-Gledaj. U njegovom pogledu što sija nalazi se odraz plavog neba, i vrijeme gubi važnost, jer mu ljepota klija u srcu.

Možda je bilo tako, a možda i nije. Mislio sam o puno toga, o svim zlima na svijetu, o svim tragedijama i svim bolima, i o svim onim silnim nepravdama kojih je život pun.

-Znaš li sada tko je On? –upita me opet prilika preda mnom.

-Ne znam, ne razumijem. Reci mi više.

-U redu, -reče on i nastavi ovim riječima;

-Iz njega se rađa dijete koje plače, radost i osmjeh, tuga i grijeh.

-Ali zašto nas vodi tako teškim putovima? Zašto mora biti tako?

-Eh, gledaj.

Pogledah i vidjeh radosna srca i sretne ljude u jednom drugačijem svijetu, svijetu budućnosti, u kojem blista zlatno Sunce i u njemu nema više tuge.

-Je li to ta budućnost koja nas čeka? –upitah ga dirnut.

-Da, -reče,

I tada se sruših dolje i zaplakah u mokroj rosnoj travi. I boljelo me je što nisam vjerovao, što vjerovati nisam htio.

-Ali zašto, zašto smo tako nesretni? Zašto toliki od nas odlaze tako mladi i ruše nam sreću? Zašto je smrt tako okrutna? Zašto ne odnosi one ohole i krutog srca, koji čine tako strašne stvari? Zašto tako rano odlaze oni najbolji među nama?

Tada mi pokaže šumu što se zeleni i drveće u cvatu, i reče;

-Svim je bićima suđeno da se vrate u zemlju. Ali tada se rađa sasvim novi život, jer sve što je bilo ponovo će doći, i oni će se vratiti.

-Znači smrt…?

-Da, smrt nije kraj, to je tek novi početak. I sve što postoji na isto se svodi, jer svakog čovjeka put vodi ka istom cilju.

Duboko me je dirnulo ovo što sam čuo, gotovo me presjeklo na pola. Sjetih se svih onih koje sam volio, a koje je smrt otela od mene, i sada, nakon riječi ovog božjeg anđela, znao sam da su oni još uvijek živi. Slomih se tada i nisam mogao prestati plakati. Plakao sam za sve one godine svoje boli i tuge, plakao sam za sve one trenutke koji su mi bili oduzeti s njima. Plakao sam što više nisam imao snage da vjerujem i što nisam imao nade. I na kraju, plakao sam od sreće. I tada pogledah ka nebu i uputih Mu ove riječi;

-Sad znam, Tvorče. One koje voliš, uzimaš ih k sebi, i najbolji su uvijek pripadali tebi. I onda kad se sjetim onih što su otišli, znam da ćeš im reći da ih vječno ljubim.

I plakao sam i plakao. Lice mi je bilo mokro od suza.

 

*

 

U snu sam oplakao sve svoje mrtve, a bilo ih je, ah, bilo ih je. Koliko njih je samo otišlo, bez pozdrava, tako naglo, i istrgnulo iz mene dio moga srca. Otišli su. Smrt mi ih je otela. A ja se nisam stigao ni osvrnuti oko sebe, i ostao sam sâm. Kakav prokleti život. Ne znam mogu li vjerovati da su oni danas u raju i da ću ih jednog dana ponovo vidjeti, ako zaslužim tu privilegiju da i ja dospijem u njihov svijet. Ali čini mi se da ja nisam odabran za to da idem u raj. Srce mi je crno. Potpuno crno. Prošlost me previše opterećuje, a savjest mi ne da mira. Cijela moja obitelj je otišla, i nekoliko najboljih prijatelja, i za njima je ostala samo praznina. Sreća je da mi ponekad dođu u snu, i tada sam sretan, radostan i ushićen. Pričam s njima kao da su živi, kao da su još tu, a onda jutrom, kad sna nestane, počnem plakati. I plačem i plačem zato što ih više nema. Ne znam mogu li uvjeriti sebe u to da su oni ipak živi, u jednom puno boljem svijetu od ovoga, i da me čekaju, da nas očekuje novi susret i daljnji zajednički život, započet ispočetka tamo gdje je nekoć prekinut.

Često razmišljam o smrti i često je vidim onakvom kakva je opisana u Tibetanskoj knjizi mrtvih, a onda pomislim da je sve to tlapnja i da je smrt kraj puta. Što Bog dâ, to dâ, a što oduzme to oduzme, i ovome se više nema što dodati. Prokleta smrt. Zar to nije najveće prokletstvo života, oduzeti nam najdraže i srušiti nam sav život. Oduzeti iz njega ono malo sreće što nam je preostalo, a i prosjak na ulici je ima više nego ja. Kome da se uteknem, kome da se obratim za pomoć, kad njih više nema. I kako živjeti sa tim? Neka me netko nauči živjeti sa smrću i kako živjeti sa tolikom boli. Što će biti sa mnom bez  vas, koje toliko ljubim, a više vas nema. Ne na ovom svijetu, no možda na nekom drugom. Ali što ću ja dotle raditi dok i sam ne skončam? Koliko još čekati? Zašto smrt ne dođe i po mene, zašto nije milostiva i ne odnese i mene, u ništavilo ili u novi život, u novi svijet.

 

*

 

Bila je jesen. Lišće je već žutjelo na drveću. Stajala je u sjeni i upitala me;

-Što je to što toliko silno pokušavaš zaboraviti?

-Eh, ima toga. Život je jedna čudna i teška priča.

-Misliš tvoj život? –upitala je.

-Ne, mislim općenito. A što pokušavam zaboraviti? Skoro sve, počev od djetinjstva, preko mladosti, pa sve do današnjih dana.

Zamislio sam se nakon ovoga i pred očima mi se počeo odmotavati moj život, koji je već od najranijih dana upućivao na to da će voditi u propast.

-Već u ranoj mladosti postalo mi je jasno da će biti vrlo teško i da neću biti pošteđen teških udaraca sudbine, počev od samoće, izolacije i poniženja, do smrti. Već tada sam bio pun crnih slutnji i silne tjeskobe, i nije to bilo bez osnove. Samoća je obilježila moj život i u moje srce utisnula svoj žig za sva vremena, i tu bijega nije bilo. Bijeg od svega što me snašlo je, izgleda, nemoguć. Ne, doista. I eto me sada, nakon tolikih godina, kako stojim pred svijetom, još uvijek sâm i potpuno bespomoćan. I uzalud pokušavam, ali zaboraviti ipak ne mogu. Da, volio bih zaboraviti, volio bih izbrisati iz svoga sjećanja tolike stvari, ali čini se da nikad neću uspjeti u tome. Kako pobjeći od sebe?

-Zar misliš da je to moguće? –upitala me je nakon par trenutaka tišine.

-Ne, čini se da nije, -rekoh tiho, spustivši glavu. –Rado bih se oteo očaju, rado bih shvatio kuda sve ovo vodi i što stoji iza svega toga, kao mračni, tajanstveni pokretač stvari, koji me je uputio ovim putem beznađa.

Zagledah se u daljinu i tamo sam opazio daleke sjene onih što žive u meni, a više ih nema. Vidjeh ih kako odlaze tiho, bez glasa, negdje u daljinu, van mog domašaja, i polako iščezavaju u izmaglici vremena.

Nebo se smračilo. Počela je padati kiša. Njene kapi padale su mi na lice. Pustio sam da isperu iz mene osjećaj nemoći i boli, makar na kratko vrijeme. I dalje su preda mnom živjele slike tmurne i mračne, ali pokušao sam ih otjerati od sebe, i one su počele blijedjeti jedna za drugom.

Stajali smo na trijemu, zavijeni sivilom, i gledali u šume u daljini. Rukom sam joj dodirnuo obraz, ali ona se odmaknula. Gledao sam u nju i u meni se pokrenula lavina osjećaja. Mislio sam sve do nedavno da nas dvoje pripadamo jedno drugom, ali od tada se dosta toga promijenilo. Njeni osjećaji kao da su počeli da blijede. Postala je tajanstvena i nedokučiva, hladna i daleka, kao da se u njoj gasi nešto za što sam mislio da ne može nestati. A sada, jasno mi je da to ne može trajati, jer sve lijepo mora umrijeti.

Dok se izmicala mom dodiru, osjetio sam u njoj sumnju i odbijanje, i činilo mi se da su se u mračnom hodniku sudbine jedna vrata polako zatvarala za nama.

-Zar ti više nije stalo? –upitah je žalosno. –Ne, sigurno da nije, ne kao prije.

-Ne znam, -odgovorila je. –Nisam više sigurna.

-U mene i u moju ljubav? Ili u svoju? –rekoh dok sam je gledao u oči.

-Čini mi se da više ništa nije kao što je bilo, -rekla je na ovo.

-Znači…? –pogledah je ponovo u oči.

-Ne znam, ne znam što bih rekla.

Osjetio sam da se koleba, kao da se predomišlja da li da mi iznese svoje misli, a zatim se počela udaljavati i nestajati u daljini, poput onih što su otišli davno, a ja ih nisam mogao zadržati uz sebe. Poželjeh tada svom silinom svoga bića da je vratim. Potpuno me je preplavio taj osjećaj. Žudnja je iz mene izvirala poput izvora bistre vode. Zvao sam je u mislima, zvao sam je, i ona je polako počela da se vraća. Njezin je lik dolebdio iz daljine, bio mi je sve bliže, i onda je ponovo stala pred mene.

-Ne možeš tek tako otići. Ne mogu te pustiti. Ostani još malo.

-Možda se predomisli, -mislio sam. –Možda ipak ostane ovdje, uz mene. Možda i ona osjeti ono što ja osjećam, da smo nas dvoje stvoreni da budemo skupa i da sam ja taj kojeg želi, kojeg voli. Da, bilo bi lijepo kad bi ostala.

Nebo se već skroz zamračilo i noć je pala. Kiša je stala, a oblaci su se rasuli po nebu. Gledao sam kako joj je tamna kosa postala svijetla dok su se mjesečeve zrake razlijevale po njoj. Gledao sam njeno lice, to lice koje sam toliko volio i koje mi je toliko puta dolazilo u snove, i rekoh joj;

-Ti znaš da volim samo tebe.

-Znam, -odgovorila je ona. –A i ja pomalo još uvijek volim tebe.

-Pomalo? –upitah i ispustih uzdah nakon toga. –Samo pomalo? Pogledaj me. Moram to vidjeti u tvojim očima.

Zagledah se u njih, u njene tamne oči, i potonuh u tom pogledu. Poželio sam ući duboko u taj pogled i nestati u njemu, i naći tamo djelić sjajne noći, nešto što nas veže, što neće proći nikad. Ali čim sam to učinio, kao da sam pogledom mogao prodrijeti u njeno srce i osjetiti žubor njenih osjećaja i misli. Opipao sam slutnjom rub tih osjećaja i vidio im oblik, i ono što sam naslutio u njenom srcu bilo je da ona već odavno želi nekoga drugog, da je stranac kročio u njene snove, i osjetio sam da je gubim.

Da, znao sam sad da ona već pripada drugome, i silno me je zaboljelo, no nisam mogao stati. Gledao sam i dalje, tražeći u tom pogledu naznaku da sam se prevario, da me to moja slutnja vara i da je moj strah bez osnove. Gledao sam njeno lice i njezin lik, visok i vitak, obraze koji se sjaje i trepavice sa kojih otprhuje rosa, dok je vjetar nosio njen dugu kosu. Vidio sam sjaj u njenim očima i njene usne koje čekaju na zaboravljene poljupce, no tada mi je opet mračna slutnja pritisnula srce.

Znao sam da poljupci na koje čeka nisu moji i da mi se usne više nikad neće spojiti sa njenima, niti će se ona u zagrljaju privijati uz mene.

-Da, -pomislih tada, -čini se da su moje želje tek pusti snovi.

Nije ovo bilo kao u romantičnoj ljubavnoj priči u kojoj se sve dobro svrši. Primijetio sam sada ponovo, još jače nego ranije, kako se na njenom licu ocrtava sumnja. Bilo je teško oprostiti se sa snom, a nekad smo bili tako bliski. Išli smo skupa kroz život sa ljubavlju u srcu, prkosno i u inat cijelom svijetu, samo ona i ja, a svi oni ljudi hladna srca oko nas nisu bili bitni. Samo ona i ja, jer pripadali smo jedno drugome u potpunosti. Kročili smo svijetom s osmjehom na licu, imali smo jedno drugo i svijet je bio naš. Odgurivali smo u stranu ljude krutih lica, nedodirljivi za njihovu zlobu. Stajali smo na obalama rijeke i gledali u daljinu, a u nama je živjelo jedno novo sutra, u kojem nije bilo mjesta ni za nesreću, ni za tugu. Privijali smo se jedno uz drugo, tijela su nam bila u čvrstom zagrljaju, srca su nam glasno tukla i u njima je cvala samo ljubav. Bio sam tada siguran i hrabar, jer imao sam nju, i ona je imala mene. Život je tada bio jedna prekrasna bajka u kojoj je ona bila kraljica, a ja kralj. Iz vrča smo ispijali nektar ljubavi i sreće, i to je bilo obećanje nečega što je trebalo trajati puno duže nego što je potrajalo.

Da, sjećam se jasno tih divnih dana, ali od svega toga više nije ostalo ništa. Srce mi se sada punilo gorčinom i strahom. Zašto sve što je lijepo tako kratko traje? Što je to ono što nam kroji putove, što je to ono što nas razdvaja i odvodi u zemlju sjena? Zašto je ljubav tako krhka i nestalna? Zašto ne može zapečatiti naša srca za sva vremena?

Tako je hladno, sve je tako hladno. Jeseni je već kraj i zima se sprema. I ono što me čeka opet je samoća, taj strašni dželat što me vreba na kraju puta. I čeka i ne uzmiče, jer zna da ću doći i pasti mu šaka. Zašto ljubav ne može da traje?

Da, gledam u nju i izdaje ju sjeta u očima. Gleda kao da čeka na nekog tko bi plakao za njom u noćima tako hladnim i praznim. Vjetar sada diže uragane i ruke se uzdižu iznad naših glava. Ali znao sam da ja nisam taj i da je plakati za nekim sad već uzalud.

I slika sreće se konačno razbila. Ona izlazi iz sjene sa svojom legijom iz davnih vremena, koja je izgubila plašt sa svojih ramena. Iz mraka su tada izronile gavranove kandže i ščepale me za grudi, pokušavajući mi iščupati srce. Uzalud sam uzmicao, greble su me i parale mi meso. Zamahnuh tada snažno i pokušah gavrana otjerati od sebe.

-Bježi, zvijeri, -viknuo sam i snažno ga udario. On se tada srušio na zemlju, ali je zatim ponovo nasrnuo na mene.

-Bježi, zvijeri, -uzviknuh iz svega glasa i udarih ga ponovo još snažnije.

Posustao je tada i odletio.

Pogledom je tada potražih, ali nje više nije bilo. Pogledah tada u daljinu i kroz noć sam vidio pustu obalu i nju kako stoji na njoj. Kao da sam već vidio ovaj prizor, mračno nebo nad nama i izgubljeni raj. I osjetio sam da mi se srce slama. Ovo je kraj, znao sam.

Noć je zatamnila obalu, i zatamnila je i nju, i ja sam se okrenuo i otišao u noć do druge strane, do jutra. Hodao sam po zaleđenoj rijeci dok mi je led pucao pod nogama. I vinuo sam se prema suncu, visoko ka nebu, i lebdio u visini. Prošao sam iznad oblaka i pogledao oko sebe. Vidio sam neobičan prizor, preda mnom sedam duginih boja savijenih u luku, i sedam mora, sedam oceana. Vodoskoci su dosezali do nebesa, a ja sam stajao na tlu koje je izranjalo iz magle oblaka. Sve je bilo tako nestvarno, poput dalekog svijeta, postojećeg na mjestima znanim samo nebeskim bićima. Ipak, bio sam ovdje i zagledao se pred sebe. Iz izmaglice preda mnom pojavio se jedan proziran lik plamenih očiju, ogrnut u plavičasti veo. Gledao sam u Njen lik i tada sam joj rekao;

-Nisam te takvom zamišljao.

Pružila mi je ruku i povela me za sobom. Moja tuga se raspršila poput jutarnje magle. Ledena zavjesa s mog srca odjednom je spala i preda mnom se pojavio otok gdje ću živjeti od sada.

 

*

 

Kako je to krenulo? Zaljubio sam se u nju na prvi pogled. A vjerujem i ona u mene. Bio je to susret noću u gradu, pred kafićem gdje se skupljala nepregledna gomila ljudi. Moj poznanik ju je poznavao, a ona je tada bila sa prijateljicom. Djevojke su nas pozvale da im se pridružimo za stolom, ali za mene nije bilo slobodne stolice, pa sam tako izvisio. Imao sam tada priliku razgovarati s njom, ali mi je prilika bila uskraćena, pa sam se udaljio. Ali kada sam je prvi put ugledao, bilo je to poput udara munje koji mi je proletio kralježnicom. I iako smo i kasnije izlazili na isto mjesto, prilika za upoznavanje i druženje više nije bilo. Ustvari, nije da ih nije bilo, ali ja sam bio toliko zaljubljen da nisam mogao jasno razmišljati kad bih ju ugledao, i trema i strah bi me potpuno preplavili. Što sam je više želio, to sam dalje bio od potencijalne mogućnosti da se upoznam s njom i da ostvarimo vezu.

Bilo je to čudno razdoblje za mene, ta vruća žudnja koja je ispunjavala svaku poru moga bića, ta romantična platonska ljubav koja je rasla u mom srcu, i često sam tada sanjao kako hodamo zagrljeni i smijemo se mojim i njenim šalama, ili kako je držim u naručju, nasmiješenu i sretnu. Prošlo je još dosta vremena, a ja sam svo to vrijeme bio zaljubljen u nju do ušiju, a činilo mi se da je ona osjećala to isto prema meni. Vidjelo se to po pogledima koje smo znali izmijeniti, po njenom stavu i držanju, i općenito po raspoloženju koje je vladalo dok bismo bili jedno blizu drugog. A tada se pojavio zajednički znanac, ustvari njen bivši, koji nas je upoznao. I sve se tada razvijalo strelovitom brzinom. Došla je veza, pa se rodila ljubav među nama. Naša tijela i naše duše bili su spleteni sjajnim lancima ljubavi koji su nas vezivali. Gradili smo blistave minarete našom ljubavlju, bili jedno biće u dva tijela, neraskidivi i nerazdvojni, kako se činilo, za vječnost. Naša je ljubav bila tako nježna, tako umilna, a opet tako divlja i strastvena. Plamen požude je buktao iz nas. Da, voljeli smo se nježno i strastveno.

A onda smo počeli živjeti zajedno. I ispočetka je sve bilo u redu, a onda su zaredale naše prve svađe. Upoznali smo tada i onaj dio onog drugoga koji je do tada bio skriven. Maske s naših lica su spale i stajali smo jedno pred drugim bez ikakvih krinki, takvi kakvi jesmo, nekoć toliko zaljubljeni, a sada već poprilično ohlađeni jedno spram drugog. I veza se polako počela urušavati, jer  ja jednostavno nisam bio onakav muškarac kakvog je ona željela. Nisam bio dovoljno ambiciozan, nisam bio dovoljno uspješan. Kao da je ambicija sve u životu. A u njenom slučaju to sa ambicijom je značilo novac i društveni status, a što može biti veći afrodizijak od toga za ženu? A ja sam naletio baš na takvu, koja je željela sve ono što sam ja prezirao u životu. I sve se tada urušilo. Sve. Moje je srce ostalo devastirano nakon ovoga i ja sam odlučio da se više nikad neću zaljubiti.

*

 

Sanjao sam opet san o smrti. Izgleda da mi ni snovi više ne donose ono što su prije donosili, ljepotu i ugodu, već tek tugu, koja se protegne na cijeli dan nakon sna. I sve mi je teže bivalo, moja dnevna raspoloženja bila su sve mračnija, i polako sam počeo propadati u ambis. Nisam više mogao ni spavati koliko sam ranije spavao, tek tri do četiri sata na dan, a snovi koje sam uspijevao uhvatiti bivali su sve mračniji. Kako onda živjeti, kad mi ni snovi ne pružaju utjehu i okrjepu mojoj duši. Kako živjeti kad se ista priča odvija i na javi i u snu. Počeo sam nakon nekog vremena sanjati stravične snove, a oni su se odvijali ovako;

-Jedne noći sreo sam svoja dva druga iz dječačkih dana, sad već odrasle i zrele ljude. Pozdravismo se i otiđosmo na piće, pa se raspričasmo o prošlim vremenima. Jedan je pričao o obitelji, drugi o poslu i obavezama, a ja o svojoj samoći i svim onim tragičnim događajima koji su me zadesili u zadnjih petnaestak godina. Popili smo dvije runde, a zatim smo izašli iz kafića, i ja svakog od njih otpratih do njegove kuće, i ondje se oprostih od njih.

Idući dan odlučio sam ih potražiti. Prošao sam ulicom u kojoj je bila kuća prvoga od njih, ali kad sam stigao na mjesto gdje smo se dan ranije rastali, njegove kuće više nije bilo. Bila je tu sasvim druga građevina, poslovni objekt visok desetak katova. Prođoh tada cijelom ulicom, misleći da sam pogrešno zapamtio mjesto, ali kuće pred kojom sam ga ostavio nigdje nije bilo.

Pozvonih na jedna vrata i upitah za prijatelja, ali čovjek koji mi je otvorio rekao je da takvog u ovoj ulici nema, niti ga je ikad bilo. Tada odlučih potražiti svog drugog druga iz djetinjstva, ali i s njim se zbio isti slučaj. Ni njegovu kuću nisam našao na mjestu gdje je jučer bila. Stadoh se raspitivati, ali za njega nitko od susjeda nije čuo, niti vidio takvog da je živio u blizini. Tada stadoh tražiti ovu dvojicu u telefonskom imeniku, pa tražiti na mjestima gdje su u doba djetinjstva živjeli, raspitivao se među zajedničkim znancima, ali svi su oni rekli da takvih, misleći na ovu dvojicu, jednostavno nema. I to ne samo da ih sad više nema, već da nikad nisu ni postojali.

Tada mi se stadoše vraćati slike iz prošlosti, naša druženja, pa kako su me povrijedili, iznevjerili i okrenuli mi leđa, kako su me odbacili i ponizili, i kako su me dugo, dugo nakon toga još vrijeđali i smišljali podvale, samo da me što više povrijede. I sjetih se svoje boli i svog poniženja zbog toga. I shvatih da sam ja taj koji za njih ne postoji, a nikad i nije, i da mene nema u njihovom svijetu, da su me izbrisali poput traga olovke gumicom sa papira, i da sam uzalud tražio, jer tražio sam one za koje sam bio mrtav već u ona davna vremena.

*

 

Stajao sam na kiši i prokisao do gole kože. Stajao sam i tresao se u tami. Kiša je prizivala uspomene na djetinjstvo, kada sam kao mali lutao s jednim plavim kišobranom stazama svog djetinjstva, tužan i usamljen, sanjajući bolje dane. Eh, da sam onda znao što me čeka. Nisam ni slutio. Ipak, moje mlado srce već je tada iskusilo mnogo boli i nosilo u sebi sto rana. Kako je teško bilo nositi se sa onim što tužno, usamljeno i nesretno djetinjstvo nosi sa sobom. Već tada mi je znalo biti preteško, toliko je stvari pritiskalo moje srce, i već su ti dani donijeli sa sobom nagoviještaj onoga što će kasnije doći. Lutao sam tada kao nijemi svjedok zvijezda i često sanjao gorka nebesa. Da, sjećam se sad toga. Bilo je hladno one mračne noći, i bilo je ovo sve što je trebalo da traje, ta tuga i samoća, kojima nisam znao uteći.

Ono što sad tražim nema oblik ni težinu, samo noć, samo ona vječno traje. I upadam u vrtlog, i umirem polako. I nemam snage da ikoga pozovem. Nije li već prekasno? Možda se sutra neću ni probuditi? Srce mi je mrtvo, a kiša mi se slijeva niz lice. Dosta mi je svega, samo nek´ me uzme, da iščeznem već jednom, i neka mi nitko ne pamti ime. Nekad davno volio sam kišu, a sada se topim kao led i umirem polako.

 

*

 

-Uspinjao sam se stubištem do svoga stana i sreo susjeda koji živi u mom ulazu. Pozdravio sam ga, a on mi je mrko odvratio; -´Dan, -i produžio dalje, još nešto mrmljajući sebi u bradu.

Nešto kasnije izašao sam iz stana i pri silasku ga ponovo sreo, a ovaj puta me je zakačio ramenom dok je prolazio kraj mene.

-Ma što ti hoćeš, dovraga? –doviknuo sam za njim.

-Što te briga, seljačino, -odvratio mi je.

Stisnuo sam zube, prišao mu i unio mu se u lice.

-Slušaj, frajeru. Napravi ovo još jednom i nećeš se dobro provesti. Jesam li bio dovoljno jasan? –na što je on odgovorio;

-Ma idi dovraga, -i gurnuo me tako da sam pao niz stepenice, a on se samo okrenuo i mirno produžio dalje.

Ušao sam u stan. Nisam krenuo za njim, jer je bio fizički jači od mene, ali čitavog tog dana sam ga proklinjao i govorio u sebi;

-E ovo ćeš skupo platiti, druškane.

Otišao sam na počinak, a ujutro, kad sam silazio u trgovinu, vidio sam ga obezglavljenog kako na kuki za meso visi sa stropa, i nasmiješio sam se.

-E svaka mu dala, onom tko ti je to napravio.

Vratih se nakon par minuta iz trgovine sa nešto namirnica i otvorih frižider da ih spremim, a u frižideru je stajala okrvavljena susjedova glava.

Ovaj san me je toliko uznemirio da sam čitav naredni dan bio zbunjen i smeten zbog njega.

 

*

 

-Jučer sam usnuo izuzetno ružan i mučan san. Stajao sam vani na ulici. Ljudi su bili okupljeni u gomilama, neki uzbuđeni, a neki uspaničeni i zgroženi. Približavali su nam se vanzemaljski brodovi, a onda su nebom poletjeli projektili. Eksplozije su rušile zgrade, sravnile čitave ulice i naselja, a ljudi su se razlijetali na sastavne dijelove i bilo ih je posvuda, da ih se moglo strugati sa pločnika.

Bio je ovo jeziv šok za sve prisutne, ali mene je privukao pogled na plameni trag iza projektila, i ja sam uzbuđeno promatrao bljeskove eksplozija u euforiji i govorio:

-To, to, hajde još malo. Raspalite, momci.

Užas je potrajao dosta vremena, a preživjelih je bilo vrlo malo.

Vanzemaljci su zavladali Zemljom i uveli svoj režim svuda u svijetu.

U sljedećoj sceni već sam se nalazio u ogromnoj tvorničkoj hali za obradu mesa, privezan za pokretnu traku, kao i mnogi drugi ljudi. Kako se traka pokretala, nosila nas je u smjeru rezalice, velike metalne naoštrene ploče koja se spuštala dolje poput sječiva giljotine i komadala ljude na odreske, a zatim je traka te odreske odnosila do mjesta gdje su ovi okrvavljeni komadi mesa padali u velike konzerve na kojima je pisalo; -Konzervirano ljudsko meso, bez aditiva i konzervansa. Kupujmo domaće!

Dok sam se na traci približavao sjekaču, jeza je rasla u meni i to mi je dalo nadljudsku snagu, pa sam uspio pokidati poveze koji su me sputavali i sići sa trake. Oprezno sam se sklonio i šmugnuo van iz ove tvornice užasa, a kad sam se probudio bio sam potpuno obliven znojem.

 

*

 

Slijedeće noći usnuo sam jednako grozan san. Bio sam u gomili i prolazili smo dugačkim uskim pothodnikom, do gležnjeva u vodi. Ne znam kamo smo išli, ni kako smo se zatekli ovdje, no odjednom je odjeknula strašna eksplozija i pokosila gotovo sve koji su se nalazili u njenoj neposrednoj blizini. Ja sam išao na kraju gomile, pa sam preživio ovaj silan udar, ali sam licem upao u vodu i tako ležao neko vrijeme. Kad sam se sabrao i pridigao na koljena, vidio sam jezovit prizor. Ljudi su ležali u pothodniku na sve strane, jednim dijelom tijela uronjeni u vodu, a sa kostiju im je pootpadalo meso, dok se iz onih unakaženih ostataka cijedila sluzava, masna krv, koja je bojila vodu rumenom bojom. Prestravio sam se u snu od ove jezive i nepodnošljivo mučne scene i s mučninom u želucu se probudio, i te noći više nisam oka sklopio. Bila mi je muka sve dok jutro nije stiglo.

*

 

-Bio sam u nekom hangaru, među mnogim ljudima, a nekolicina naoružanih stražara izvodila je dvojicu po dvojicu van, na otvoreno. Nakon nekoliko trenutaka vratili bi se po drugu dvojicu i izveli i njih, ali nijedan se od izvedenih nije vraćao. Već nam se poprilično smanjio broj unutri, a onda je, uz još jednog čovjeka, došao red i na mene. Uhvatili su nas pod ruke i izvukli van, a tamo sam vidio strahovit prizor. Ljudi su ležali jedan preko drugoga, pobacani na hrpu, preklani od uha do uha, prerezanih vratova iz kojih je zjapio grkljan, dok se krv još cijedila iz rana, a neki su se još trzali u grču, ispuštajući dušu u užasnoj agoniji.

Tada sam shvatio što me čeka. Znao sam, smrt je pokucala na vrata. Mislio sam da će mi čitav život proletjeti pred očima, kao što je opisano u knjigama i pričama, ali to se nije desilo. Osjetio sam samo užasnu tugu u srcu, pomislio na to da toliko toga još nisam učinio u životu, ni imao ženu ni djecu, niti se veselio obiteljskom životu s njima, ni putovao svijetom.

I tada sam podigao pogled prema blijedom suncu, skrivenom iza oblaka, opraštajući se od svijeta i života, a nakon toga osjetih hladnu oštricu čelika na vratu. I sve mi se tada zamračilo.

 

*

 

Ne mogu više ovako. Iz noći u noć doživljavam strahovite košmare, zbog kojih mi jeza prolazi tijelom, isto kao i ujutro, nakon buđenja, kada se prisjetim tih užasa, koji mi u stvari ni o čemu ne govore. Rekao sam ostatku ekipe da odustajem od projekta, zbog čega su se svi nećkali, ali kada sam im u kratkim crtama opisao kakve košmare proživljavam u snu u posljednje vrijeme, složili su se sa mnom da trebam odustati.

Članovi moje družine pomno su proučavali moje bilješke i rekli mi;

-Ovo je nevjerojatno, da si se uspio sjetiti toliko toga. Prosto nevjerojatno. Nitko od nas to nije uspio postići. Zaista si ti taj, Izabrani. Samo moramo naći način da te uspomene skrivene u tebi dalje nastavimo evocirati i izvlačiti na površinu. Ti još uvijek ne znaš čak ni to kako se zaista zoveš, gdje pripadaš, odakle dolaziš i kakav ti je život bio prije utamničenja. To je ono što još moramo saznati. Cilj je izvući, ako ne baš sve, a ono ipak najvažnije pojedinosti iz tebe.

-A što ako su mi i snovi umjetnim putem usađeni u podsvijest?

-To je nemoguće. Oni gadovi još nisu stigli do naše podsvijesti, tek do naše svijesti. A i snovi se ne mogu umjetno usaditi u čovjeka. Bar ne na ovom današnjem stupnju znanja i tehnologije. Zato moramo pod hitno poduzeti nešto vrlo veliko i efektivno, još prije nego što se to razvije i unaprijedi, prekrije cijeli svijet i uvali nas u globalno zlo.

Dok smo tako sjedili oko vatre i pekli malog zeca na ražnju, u jednom trenutku hitac se prolomi zrakom, a Morrisonu šikne krv iz grudi.

-Šta, dovraga?

-Čuvari, naši lovci, našli su nas! Svi među drveće, u zaklon, -viknu Janis.

Tako smo i učinili. Posakrivali smo se među drvećem, a strah u meni je rastao. Nije bila dugog vijeka ova nada u naš uspješan bijeg, -mislio sam. –Sad kad su nas našli, sve će nas pobiti.

Čekali smo pola sata, pa sat, pa dva i tri, ali ništa se nije događalo. Tada odjednom iz gustiša pred nas izroni Hendrix, sa puškom u jednoj, a pištoljem u drugoj ruci. To nas je sve zapanjilo.

-Gdje si kupio ovo oružje? –upitah ga.

-Nisam ga kupio, već sam ga samo posudio na neko vrijeme. Dok ste se vi skrivali ja sam krenuo u istraživački pohod i na jednom mjestu na obali otoka naišao sam na motorni gumeni čamac i uočio tragove dva para nogu. Znači da nas love samo dvojica. To jest lovila su nas. Jednog sam zaskočio iz zasjede i slomio mu šiju. Zatim sam se naoružao i mislim da je vrijeme da krenem u potragu za onim drugim. Nego, kako je Morrison?

-On je, on je…, ne znam kako da to kažem, postao jedna od zvijezda na ovom našem nebu.

-Au, -reče Hendrix. –Pa to je stvarno tragedija. Naš prijatelj, naš uzor, najveći umjetnik od najvećih, tako dobar i skroman čovjek, uvijek spreman pomoći... Ovaj put ga je zadesila smrt po drugi put. Ali neka, sad je bar slobodan. Duh mu luta nebeskim visinama i zajedno sa svojim precima pase travu na nebeskim pašnjacima.

-Eh, da. Nepojmljivo. Sam Bog zna zašto je morao otići, -rekoh, a Janis zaklima glavom u znak odobravanja.

-Nego, -prekine nas Hendrix. -Odoh ja skupa sa Jamesom potražiti onog drugog. Dvojica imamo više šanse da ga nađemo. No prije toga moramo osigurati i tebe. Imam za tebe jedan pištolj viška. Ovaj pištolj će ti trebati kad mi nismo u blizini.

-Pištolj? A što će mi? –upita Janis.

-Dušo, ovo su opasna vremena, a mi ne možemo biti cijelo vrijeme uz tebe da te čuvamo i dadiljamo. Neka, neka. Samo ti uzmi pištolj.

-Dobro, a kako se rukuje s njim?

-S pištoljem? Pa prvo ga moraš uzeti u ruku.

-Da? Vidiš, ja se toga ne bih sama sjetila.

-Cut the crap, mala. Ne volim tvoj smisao za humor, a osim toga, ovo su vrlo ozbiljne stvari.

-Dobro, dobro, ispričavam se, -kaže Janis. –A što dalje? Da uperim pištolj u neprijatelja?

-Ustvari, u tvom slučaju bolje ne. Ako uperiš pištolj u njega, sigurno ćeš ga promašiti. Zato radije ciljaj u sebe i sigurno ćeš ga pogoditi.

Neko vrijeme smo i ja i Hendrix tumarali po obali, pa u unutrašnjosti otočića koji je zadnjih tjedana bio naše utočište. A onda iz unutrašnjosti, otprilike iz pravca na kojem se nalazila Janis, začusmo pucanj. Sletjesmo se natrag prema našem malom kampu, gdje vidjesmo isprebijanog neznanca sa polomljenim udovima i raznesenom glavom.

-Što se tu desilo? –upitasmo začuđeno Hendrix i ja.

-Pa prvo sam ga prebila, a onda sam ga ubila. Bio je to opaki kučkin sin, zaslužio je to zbog Morrisona.

-Pa dobro, zašto ubi čovjeka? Zar nije dovoljno što si ga polomila ko psa?

Mogli smo izvući neke informacije od njega.

-E nije dovoljno. Znaš onu izreku da ono što ne ubije čovjeka, to ga ojača?

-Znam.

-Eto vidiš, da ga ja sad nisam ubila, on bi ojačao, pa bi on ubio mene.

-Hm, ima neke izvitoperene logike u tome.

-Naravno da ima.

Preostalo nam je samo oprostiti se sa Morrisonom kako dolikuje. Odlučili smo se za vikinšku sahranu, sluteći da bi Morrison želio baš to. Stesali smo jedan mali čamčić, polegli Morrisona u barčicu i odgurnuli ga, da ga vjetar pušući u jedro nosi. Odapeli smo zapaljene strijele. Čamac je počeo gorjeti.

Začuo se grozomoran vrisak.

-Pa on je još živ, -ustvrdi usplahireno Janis. –A vi ste tvrdili da je mrtav. Hendrix joj na to kaže;

-Ustvari, ako se dobro sjećam, ti si bila ta koja je ustanovila da je mrtav, kad si mu ga počela pušiti, a njemu se nije dizao.

-Dobro, -reče Janis. –Pustimo sad to. Plivajte za njim i spasite ga.

-E jebi ga, daleko je. Ko će sad plivati za njim, -odvrati joj Hendrix.

-Pa što onda da radimo, -upita usplahireno Janis.

-Vičimo mu, -kaže Hendrix, -i počne urlati, -Morrisone, iskoči iz čamca u vodu i isplivaj na obalu.

Morrison opet počinje vrištati, -Aaurgh, aaurgh. Kako da iskočim kad ste me strijelama prikucali za čamac?

-Pa izvuci strijele iz sebe i iskoči.

-Kurca. Čime da ih izvučem kad ste mi i ruke prikucali.

-E jebi ga, drugar. Onda se vidimo u Valhalli, -poviče za njim Hendrix.

-Jebo vam ja majku svima, -izdere se zadnjim atomima snage već skoro potpuno spaljeni Morrison, dok je život istjecao iz njega. –Ubili ste me ni krivog ni dužnog. I to još tako što ste me živog spalili. Vratiću se iz pakla da vam svima pojebem majke. Jebaću ih dok im oči ne ispadnu iz duplja. Al ću da ih jebem.

-Sorry, Morrisone, nije bilo namjerno, -zavikasmo sa obale za njim. –A sada zbogom ostaj. Mi moramo ići dalje. Počivaj u miru, stari, -i okrenusmo se i odosmo, a vriskovi su već utihnuli.

-Vječna slava Morrisonu Jimu, -reče Hendrix, udaljavajući se sa ovog dramatičnog prizorišta.

-Utihnulo je. Znači, gotovo je.

-Da, šteta da smo ga baš mi ubili. Ali bože moj, pa ljudi smo. Možemo i mi ponekad pogriješiti.

-Da, na greškama se uči.