Bili su mladi, bili su sretni, bili su ozbiljni i razigrano ludi, bili su jednostavno ljudi. Vjenčanje je sjedinilo njihove želje i sanje u kalež postojanja. Hany moon su željeli provesti na drugom kraju svijeta, u uvali Tajlandskoga mira. Ležali su na pješčanom žalu dalekog mora, voljeli su ljubav, život, cijeli svijet. On uronjen u misli o stvaranju doma iz bajke, ona utopljena u sreći o skoroj ulozi majke. Iz utrobe mora se začuo urlik pucanja planete, vodena planina stihijom unutarnjeg gnjeva prosu smrt obalom njihovih života. Osluškujem jecaj tišine nad oceanom snova. Na kapiji potonulog grada jedna malena sirena plače, lije suze koje uranjaju u sedefaste školjke i postaju biseri, suze iz kojih izrastaju konture njenog ljubavnog okova. On sada pustolov pred vratima neostvarene utopije, duša reinkarnirana u dupina, u čuvara kapije zamka u kojem živi duša oceana. Jecaj tišine se širi bespučem sanja, malena sirena grca u agoniji bola, u poeziji vode, u čežnji za umrlom ljubavi koja s valovima snova u vječnost ode. Njeni snovi se u žudnji za srećom gube, u sjećanju su ostale samo sjene koje još uvijek njeno srce ljube.  Zraka sunca uranja u morske dubine, miluje tišine koraljnoga spruda, nježno budi dušu oceana, ne dozvoljava joj da postane neosjećajna stijena, da se ne izgubi u carstvu  sjena, da opet osjeti zagrljaj života, vječnu igru morskih mjena, alkemijski ples smrti i života.

U carstvu tišine, u zagrljaju sunca i lune, ona  sluša zvuk morskog pijana, čuje bezglasje svojih davnih snova, ćuti meke dlanove oko svoga vrata, šapat ljubavnoga zova i rađanje vječne ljubavi iz kaljenja Venerinog zlata.  

http://sretan-trenutak.blogspot.com