Prihvaćanje samog sebe je sposobnost koju prvo treba razumjeti, a zatim i razvijati. Ono je rezultat rada vise svijesti, no može se dogoditi i obrnuto: da nas samo odvede do vise svijesti, jednom kad se razvije. Možda ce vam se na prvi pogled učiniti nejasnim, zbog čega biste, zaboga, uopće i željeli takvu nekakvu "visu" svijest?

Ono što čovjeka čini božanskim je probuđenje intuicije. Koja vam govori, da je viša svijest moguća, te da vam može pružiti odgovor na probleme s kojima se danas suočavate. Viša svijest vas može dovesti do jednog oblika sreće koji ne možete niti zamisliti prije no što do njega ne doprete, ali koji postoji u stvarnosti, i postojana je, ne mjenja se. Upravo to je ono, što nam mudraci i sveci oduvijek pokušavaju poručiti.
Pretpostavljamo da voljeti nekoga znaci, da nam se ta osoba jako sviđa. Takva naklonost obično u sebi uključuje i to, da nam se ona ne bi sviđala, kad ne bi bili ispunjeni određeni uvjeti. I pitajte se Kome se netko sviđa?? U sentimentalnim vezama imamo čitave spiskove uvjeta koje bi ona trebala ispunjavati, ili vise nećemo u nju biti "zaljubljeni". Ovo se naziva "ovisnost" bilo ljubav, potreba ili poistovjećivanje, ukoliko smo izgubili sebe i jer ovisi o mnogim uvjetima, ali i zato, jer njome postajemo psihološki ovisni o drugoj osobi.

Ovisna potreba, ljubav, pripadanje usko je vezana uz niža središta svijesti, i izrazito je usmjerena na samu sebe. Doživljava se dualistički, i upravo zbog toga nikad ne traje dugo, ili prelazi u stanje odigravanja ili zamisli tog nekog ideala.. U stvari, vjerojatno niti u našim najbliskijim odnosima s drugima nikad ne uspijevamo nadrasti određenu mjeru ovisne ljubavi, ali tijekom rada na vlastitom rastu ova ovisnost može postati  sve manja, a time i nasa dualistička iskustva. Postajemo svjesni sami sebe, i načina na koji pristupamo sebi, vezi, odnosima..
Bezuvjetno voljeti samog sebe znaci, opet, da smo u svako vrijeme spremni prihvatiti svoje osjećaje, bili oni ugodni ili neugodni, i to preobraziti iza tih podjela.. Prihvaćanje vlastitih osjećaja takvima kakvi nailaze odvodi nas u ljubav prema sebi, što se posve prirodnim putem siri i prerasta u prihvaćanje i ljubav prema drugima, a sve to zajedno je stanje budnosti u kojem nema uvjeta..

Većina bi se nas složila s time, da je bezuvjetno postojanje (ljubav) uistinu ono najpoželjnije, no često se obično završi u samokritici, smatrajući da nismo sposobni živjeti u skladu s takvim idealom. Ali, nije problem u tome što mi to ne bismo mogli, već u tome, da je nas pojam ideala pogrešan. Moramo proširiti svoje shvaćanje onoga, sto se podrazumijeva pod biti svjestan sebe, prihvačajući da su svi ideali privid, a ne mi.. 
Središte Srca je prvo od onih viših središta. Srce je mjesto na kojem se počinje razvijati nasa sposobnost za stvarno, iskreno sagledavanje stvari kakve jesu. Postajemo svjesni svoje povezanosti s drugima, i svime. Srce je srediste bezuvjetne ljubavi. 

Kad se pojavi  osjećaj da se osjećamo osamljeni, iako tada to još ne razumijemo, to su vrta ka buđenju. Moramo shvatiti da je samoća samo dualistički dodatak osjećaju ugode, koji crpimo iz ovisne ljubavi. Uspijete li integrirati osamljenost, natkrilit ćete ovu dualnost (ovisnu ljubav / samoću), i time postati spremni za doživljaj stvarne ljubavi, koja se naziva i  biti svjestan, inače sve ostaje na ponavljaju riječi ljubav, ljubav, ljubav bez stvarnog iskustva sebe, već nekog odnosa.. Nećete li, pak, moći integrirati osamljenost, ostajete vezani uz ovisnički ciklus i uz ovisnu ljubav.

 Osjećaji koji se odnose na Srce, a koji se u postupku obraduju, su: osamljenost, izolacija, tuga, stid, slomljeno srce, ljubomora; duboka žalost zbog gubitka drugih; osjećaj napuštenosti, zanemarenosti, ne uzvraćanja ljubavi koju zaslužujemo, odbačenosti i neprihvaćanja od strane drugih; osjećaja da nas mrze ili naše mržnje prema drugima; zelja za ljubavlju, prihvaćanjem, pripadanjem; osjećaji vezani uz majku i nedostatak majčinske ljubavi kad nam je bila potrebna.
Tijekom integriranja Srca, doživljavate bezuvjetno prihvaćanje samog sebe, a time i širenje ka biću, onome što stvarno Jeste.. Više ne ovisite o drugima, o odnosima, o pojmovima, idejama i njihovom utjecaju na način da gubite Sebe, već ste cjeloviti u svojoj nutrini. I kako u vama raste svjesnost bez nekog vanjskog uzroka, ljubav pročišćena od ovisnosti, tako sve vise u sebi osjećate buđenje koje se manifestira i kao samodjelovanje da pomažete drugima,na način koji je sve-pripadanje jedinstvu..
Dajete bez očekivanja; niste emocionalno ovisni o ishodima tog davanja.

Buđenjem, razvijate sposobnost šire vizije. Oni oko vas će osjetiti, da ne dajete imajući na umu bilo kakve uvjete. Doživljavate iskustvo Sebe, koje se širi na sve prisutnost.