I što sad?

I što sad kad su  mi isprazni svi dani bez tebe?

Kad su mi sve noći tako preduge i pogrešne,ako u njima nema tvojih ruku…

Kako sad da umirim ovaj osjećaj u meni kojem ni ime ne znam?

Ne znam ni  kako  objasniti  ove drhtaje u meni kad čujem tvoj glas…ovu toplinu koja me grije od tvoje blizine…

Koje ime da dam tom osjećaju?

…I kako sam uopće zalutala u ovaj dio životne ljepote?..

Što sad kad te trebam bilo gdje da krenem?Da ..trebam te.Jer postao si dio moga svijeta ..dio moje priče…mene…Trebam te jer budim se uz tvoje tijelo i kad nisi tu…Ljubim te i kad ti usne nisu blizu…Grlim te u mislima i …snovima…

Zarobljena sam ovim bezimenim osjećajem i ne znam gdje je izlaz…Osjećaj je sve jači i… jedino što mi preostaje je da ga uhvatim pod ruku i krenem dalje…ususret tebi…Jer  sve dok bude puta ispred mene ja znam da  ću koračati za …nas…i za taj bezimeni osjećaj…