Vrijedna pažnje je činjenica, da na pitanja koja se zasnivaju na pogrešnim pretpostavkama, nije moguće odgovoriti sa jednostavnim “da” ili “ne”, potvrdom ili negacijom.

 Jednom prilikom  netko je upitao Budu o besmrtnosti duše. On je odgovorio: “Ta duša, zbog čijeg se opstanka brineš, ne postoji čak ni sada; ona je nestvarna.” Htio je  reći da je pitalac pretpostavljao da postoji individualna duša, koja zapravo ne postoji, i da je zato pitanje bilo zasnovano na neistini. Buda nije mislio da porekne postojanje stvarnog  Sebstva. Pitalac je pogrešno razumio odgovor. Pomislio je da uopće ne postoji Sebstvo. Trebalo je  postaviti  pitanje: “Postoji li stvarno Sebstvo, i ako postoji, kakva je njegova stvarna priroda?”

Istinu o Stanju bez ega izražava se pomoću negacija, no  to nije ništavilo. Ono što se naziva Samospoznaja je Stanje u kojem ne može postojati ni znanje ni neznanje. Jer, ono što se obično smatra znanjem, nije istinsko znanje. Samo Sebstvo je istinsko Znanje, zato što Ono jedino sja – bez nekog drugog koji bi mogao da postane objekt Njegovog znanja ili Njegov poznavalac. Treba shvatiti da Sebstvo nije praznina. Intelekt zahteva racionalnu vezu između svijeta kojeg poznaje, i Sebstva ili Stvarnosti o kojoj mu se govori. On želi most između ova dva preko kojeg može  prelaziti i ponovo se vraćati. Takav most ne postoji i nemoguće ga je izgraditi – čak ni Mudracu. Razlog je krajnje jednostavan, naime, činjenica da su Svijet i Stvarnost negacije jedno drugog. Ono što se pojavljuje kao svijet samo je Stvarnost. Analogija sa zmijom koja se vidi umjesto konopca nam pomaže da ovo razumijemo. Isto tako su svijet i Stvarnost negacije jedno drugog. Ne mogu  se vidjeti istovremeno. Konopac nije u srodstvu sa zmijom; on je nije stvorio. Isto tako su i svijet i Stvarnost negacije jedno drugog, u smislu da onaj tko vidi jedno od njih, ne može u isto vrijeme da vidi ono drugo. Ta dva ne mogu da se doživljavaju istovremeno. Onaj tko vidi svijet, ne vidi Sebstvo, Stvarnost. S druge strane, onaj tko vidi Sebstvo, ne vidi svijet. Prema tome, samo jedno od njih može biti stvarno – ne oba. Otuda ne postoji stvarna veza između njih. Svijet nije nastao iz Stvarnosti. Stvarnost nije ni u kakvom srodstvu sa svijetom. Stoga, jasno je da most koji intelekt traži ne postoji i ne može da se izgradi.

Budući da je individualna duša nestvarna, slijedi da ne postoji onaj tko opaža svijet. Ovo može  biti iznenađujuće, mada ne mora. Promatrač i prizor koji promatra su nerazdvojivi. Oni su kao dva kraja istog štapa. Budući da štap uvijek ima dva kraja, svako opažanje uključuje oba, promatrača i prizor koji on promatra. Često nailazimo kod ezoteričnih tekstova a i u vedskim spisima tumačenja o ništa,  ništavilu,  kao i o pojmuo „Ja“ i  „ne-Ja. Negdje je rečeno u početku, (tj. prije stvaranja) ništa nije postojalo, i na kraju (nakon pralaje, rastvaranja) neće biti ničega; tako da možemo reći da su stvari koje se pojavljuju u sredini, (za vrijeme trajanja kreacije) promjenljive, one ne postoje stvarno, samo izgledaju da postoje. Također nailazimo i na protiv-argumenta gdje Vedantisti kažu: Ako ste rekli: “Ništa je postojalo”. Što podrazumijevate pod tim?  Ta je tvrdnja nešto o ‘ničemu’  Dakle, tvrdnja može biti samo dvije vrste: 1) o prirodi stvari o kojoj se tvrdi, ili 2) o nečem drugom u vezi sa stvari o kojoj se tvrdi. Ako je vaša tvrdnja prve vrste, onda ‘postojanje’ postaje priroda ‘ničega’. Ako opet, vaše tvrdnja označava neku vrstu odnosa, onda odnos mora biti između dvije stvari, u tom slučaju je to ‘ništa’ također pretvoreno u ‘stvar’. Stoga ‘ništa postoji’ je protivriječno.

Vi ste iluzija, maya, imaginacija. Ono saznanje unutar vas koje zna da je “JA”nestvarno, to saznanje koje shvaća promjenu, mora samo biti nepromjenljivo, stalno. Pošto znam da ja nisam stvaran, tako isto znam da ni vi niste stvarni. Znači ne: Pošto sam ja stvaran, vi ste nestvarni. Nego: Pošto ja nisam stvaran, ništa nije stvarno.  Svjesnost zavisi od tijela; tijelo zavisi od hrane. Svjesnost je ta koja sada govori. Bez hrane,tijelo ne može opstati. A opet, bez tijela, da li bih ja mogao pričati? Možete li učiniti bilo što da održite ovaj osjećaj “JA”? Kao što je došao spontano, tako će i otići.

Suštinsko učenje Mudraca je Istina o Nepostojanju, što znači da Stvarnost nije nikada zaista postala trojstvo, budući da je ono samo kreacija egoističnog uma, koji je sam po sebi nestvaran. Drugim riječima,  Oslobođenje se sastoji u tome da se ono što je oduvijek ništa svede na ništavilo. Trostruka lažna pojavnost je nestvarna čak i sada, ali se kroz neznanje pokazuje kao stvarna. Ta pojavnost će prestati na takav način, da više neće moći ni da se kaže da se pojavljivala ranije, i prestala da se pojavljuje kasnije. Naša istinska priroda je otvorena i slobodna, ali je mi prekrivamo i oblačimo u različite oblike. Kod sveca i najmanji dodir sa individualnošću u potpunosti je  iščezlo, a to je svjesnost koja se spontano iskusi, a rezultat je potpuna sloboda. On zna da sve što god se događa u polju svjesnosti, to svjesnost doživljava samu sebe. Ipak, shvatite što je svjesnost, čak iako svjesnost nije individua. Temelj i izvor svjesnosti je u materijalnom.   Ono što se govori uvijek je u konceptualnom svijetu, i naravno vi ne morate to prihvati kao istinu. Ništa u konceptualnom svetu nije istinito. Druga je stvar ako o sebi mislite kao o individui. Ako i sami promatrate neke misli i koncepte doći čete do zaključka da se sve događa u svijesti. Svijest je ta koja pati, što god da se događa i doživljava kao iskustvo, zbiva se u svijesti.

Guru uvijek pomaže govoreći da se trebamo utopiti u Apsolut umjesto što smo obuzeti svojim bivanjem. Tako se spoznaje istina, a ne putem mentalne manipulacije. Jer ako ostanete u kraljevstvu intelekta, bit ćete zarobljeni i izgubljeni u sve više koncepata.

Ako nešto postoji, tome je potrebna potpora, to zahtjeva oslonac. Najdublja spoznaja  od svih znanja: da je tvoje postojanje ne’postojanje.  Buda je spoznao ovu istinu: da unutra nema nikoga; samo energetski tokovi koji se ukrštaju daju osjećaj sebe. Buda je govorio da je ‘sebe’ nalik glavici luka: ljuštiš sloj po sloj, i, na kraju, što ostaje?  Cio luk je oljušten, a unutra ne nalazimo ništa. Čovjek je kao glavica luka. Oljušti sloj misli, osjećanja, i, na kraju, šta ćeš naći? Ništa. Svi osjećaji sebe su lažni. Sve identifikacije tipa ‘ja sam ovo ili ono’ su netočne. Kad postigneš Vrhovno, kada dođeš do svoje najdublje suštine, odjednom uviđaš da ti nisi ovo ili ono ‘ ti nisi nitko. Ti nisi ego, ti si samo beskrajna praznina.

Svjesnost je vrijeme koje teče neprestano. Ali ja, on, mi , sve je Apsolut, neće vječno biti u domeni svjesnosti, jer je ona vezana za vrijeme. Što god da se dogodi,manifestacija je svesti. Ljudi sebe i druge poistovjećuju sa konceptima a oni rade sve što im ti koncepti govore. To je samo svjesnost koja se manifestira, ništa drugo. Svetac zna da  svijet nije ništa drugo već čisti prostor svijesti. Kada u skladu sa svojom vlastitom prirodom otvara i zatvara oči, nastaje ono sto je znano kao stvaranje i rastvaranje univerzuma. Kada se ova istina otkrije čovjeku čistoga duha, njegovo se neznanje odjednom rasprši. Drugi se drže svoje vlastite neistinite zamisli, kao sto se dijete drži zamisli o postojanju utvare.

Kada čovjek spozna lažnost “osobnosti” kao odvojenog entiteta, kako može vjerovati u druge zamisli (kao što su nebo, pakao itd.) koje su vezane uz njega? Čežnja za nebom, cak i oslobođenjem, javlja se u čovjekovu srcu samo tako dugo dok se doživljava “individuu” kao entitet.
Sve što se govori što je rečeno je samo projekcija (prijenos) ideje, (pitanja odgovori.)…tu um ima svoju ulogu, na ovoj razini gdje svijet i um smatramo stvarnim. Sam iskušenik je iskustvo. Ipak, iskušenik smatra da je iskustvo izvana. Bez onoga tko doživljava (ima iskustvo), iskustvo nije stvarno.

Ako je ‘ništa’ prihvaćeno kao postojanje, ono više nije ‘ništa’. Sunce nema svojstvo tame, niti je ono samo po prirodi tama. Pošto su postojanje i nepostojanje na isti način suprotni ( tada ne možemo tvrditi nešto o ničemu), kad se kaže “Ništa je postojalo”?

Braman nije praznina. Nije neispunjen, niti ispunjen. Umu nije moguće  zamisliti potpuno ništavilo. Braman je Paripurna (potpunost), jer se u njemu sve želje rastvaraju. Stječete savršeno, vječno zadovoljstvo (Parama Nitja Tripti).  Kada postanete ništa ukidanjem tog neistinitog prividnog ”ja”, dobijete sve. I postajete sve.

Najviše stanje je stanje u kome ništa ne postoji, ni ja, ni vi, ni manifestacija.  Najviše stanje u duhovnosti je ono stanje gdje nema nikakvih potreba, gdje ništa ne koristi ničemu. To stanje se zove Nirvana, Nirguna, a to je Vječita i Najviša Istina. Ništa se ne događa, nitko nije vezan – pa zato i nema govora o oslobođenju. Samo kada netko misli o sebi kao o osobi, on razmišlja o vezanosti i oslobođenju. Kakve god da ste koncepte skupili u ovom svijetu, oni su potpuno beskorisni.
Istinski kraj je onaj gdje se nema o čemu misliti, gdje se nema što vidjeti, gdje se nema što znati. Ostaje samo vaša praznina. U stvari ni vi niste tamo. Samo praznina, ništavilo je. Kad sve nestane ostaje ništavilo. Kako bi ničeg moglo biti bez nečeg? Ništavilo je samo ideja ovisi o sjećanju na nešto. Čisti bitak potpuno je neovisan o postojanju nečega što se može definirati i opisati.

 To ništavilo postoji samo po sebi. Zato je Buda rekao da nema Boga; nema potrebe za Bogom, zato što je Bog oslonac. I Buda kaže da nema Kreatora, zato što nema potrebe da neko stvara ništavilo. Ovo je jedan od najtežih pojmova za razumijevanje sve dok ga ne ostvariš.
 

http://girija.info/bez-sadrzaja/