Okrugli stol o uređenju Katedrale 17. veljače 2012. pretvorio se u jedinstven događaj u povijesti konzervatorsko-restauratorske struke u nas. Ključna rasprava ovakvog tipa vodila se krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, a potaknuta je bila restauriranjem Zagrebačke katedrale i rušenjem Bakačeve kule.

Prijelaz XIX. u XX. st. u našoj literaturi se uči kao trenutak kad je tzv. „konzervatorska” ideja pobijedila tzv. „restauratorsku” i uči se da je to kraj doktrine purizma (dakle oslobađanja spomenika od naknadnih dodataka).

Koliko su sadržajno i terminološki neutemeljene te tvrdnje da je početkom XX. st. nastupilo vrijeme odkad se poštuju svi stilski i kronološki slojevi spomenika dokazuju bezbrojni primjeri uključujući i uređenje naše Katedrale osamdesetih godina XX. stoljeća. Purizam se i danas događa kojekuda kod nas, treba ga prepoznavati i nazivati pravim imenom. Purizmom se, malo po malo, ostaje bez baštine, bez povijesti i bez identiteta.

Na Okruglom stolu govorili su ili postavljali pitanja razni ljudi koji koriste stolnu crkvu svatko na svoj način. Najvažnije je bilo čuti svećenike koji čuvaju i koriste Gospu. I turističke vodiče, koji na svoj način koriste Katedralu i moraju odgovoriti na kojekakva pitanja posjetitelja. I vjernike i arhitekte, i konzervatore, i muzeologe, i povjesničare umjetnost, i povjesničare restauriranja.

Rasprava je strukovno daleko nadrasla lokalne okvire ili okvire jedne crkve. Ovaj okrugli stol daleko nadilazi okvire jednoga lokalnog periodičnog časopisa i zaslužuje ukoričenje u knjigu, u udžbenik koji će savršeno reflektirati stanje konzervatorsko-restauratorske struke u Hrvatskoj u drugoj polovici XX. st. Taj skup, pouke i zaključci trebaju se proučavati na znanstvenim konzervatorskim i restauratorskim studijima kako bi budući naraštaji konzervatora i restauratora učili na ranijim grješkama i kako ih ne bi u neznanju ponavljali.

Ovo je također rasprava o fizičkom opstanku vrijednosti koje su uklonjene iz Katedrale. Znamo da baština koja nema funkciju nestaje. Nešto što ne treba, svugdje smeta, i premješta se dok se na kraju nepopravljivo ne uništi ili ne zagubi.

Potvrđen je zaključak o povratku propovjedaonice čiji je autor korčulanski kipar Marin Radica koji za hrvatsku povijest umjetnosti treba značiti više od ijednog stranca i koji tek treba biti odgovarajuće monografski obrađen. Žalosno je kako naši vrsni kipari nisu sustavno obrađivani, štoviše, kako su njihova vrhunska djela rastavljena i bačena negdje gdje će prije ili kasnije potpuno propasti. A, nevjerojatno je da zbog uklonjenih zastora u obnovi osamdesetih godina sunce izravno pada na Ticijanov poliptih, izbljeđuje pigmente i razara vezivo boja.

Presretan sam zbog objavljivanja cijele rasprave za okruglim stolom u najnovijem broju Naše Gospe i zbog trajne internetske dostupnosti časopisa. Čestitam svima koji su za to zaslužni!