Kad su me prvi put primili raspitao sam se o svrsishodnosti i porijeklu tog nemilosrdnog, bezdušnog i barbarskog običaja.
Odgovorili su mi da živimo u kapitalizmu i da moramo proizvoditi samo najbolje. Ako se predstava ne igra barem trideset puta u sezoni to je bačen novac, a da bi se prodala trideset puta mora biti dobra. Zato se bira ansambl prema tekstu i prema afinitetima redatelja, glumaca i repertoaru teatra. Ne može svatko igrati sve. Tu često otpadnu i bolji glumci, a prođu lošiji koji bolje odgovaraju tekstu i bolje se uklapaju u podjelu. Ansambl predstave i teatra je kao nogometna ekipa. Ne možeš imati tri vratara, dva braniča i šest lijevih krila. U taktici četiri-četiri- dva imaš vratara, četiri braniča, četiri veznjaka i dva napadača.
Drugi šok me je zadesio na prvoj čitaćoj probi i nakon prve čitaće probe.
Kao prvo dobili smo potpuno uređen tekst. Redateljski, dramaturški i lektorski obrađen sa svim štrihovima i objašnjenjima uz napomenu da će se možda nešto malo i mijenjati, ali vjerojatno neće ništa.
Zatim je redatelj objasnio što misli napraviti od tog teksta i što očekuje da napravi pojedini glumac. Redateljevo pitanje je» zašto»?, a glumčevo»kako»?. Zatim se lijepo oprostio s nama i rekao da se vidimo za petnaest dana na istom mjestu sa potpuno naučenim tekstom, jer da što glumac ima probati ako ne tekst. Tekst se uči kod kuće, a na probama se proba. Tako se štedi novac i vrijeme koje je novac.
Direktor nam je poželio sreću i zamolio da dođemo potpisati ugovore pa je s tim proba bila završena.
Kad smo došli za petnaest dana sa otpuno spremljenim ulogama na sceni nas je dočekala gotova scenografija i kostimi.
Od tada do premijere smo igrali na sceni dvadeset i pet generalnih proba, a popodne su sa redateljem radili oni koji na probi nisu bili dovoljno dobri ili su se uvježbavale nedovoljno dobre scene.
Kako smo cijelu predstavu na probama vrlo ozbiljno odigrali dvadesetak puta tako smo to uradili i na premijeri koja se razlikovala od proba samo po tome što je taj put u gledalištu sjedila publika.
Poslije premijere je, naravno, bio premijerni party... I to dobar.
Ispričao sam sve ovo svojim kolegama, prijateljima još s Akademije i od tada me zovu barun Münchhausen. Eto kako jedno dobro uređeno kazalište od istinoljubiva čovjeka napravi lašca.
Poslije sam se pitao što mi je trebalo da sve to pričam, ali bilo je kasno, jer se gradom već širio glas da poslije Andersena ja izmišljam najbolje bajke.
Sad se, evo, pitam što mi treba da sve ovo pišem?
Pozvat ću se naravno, kako to i dostoji pravom čovjeku i Hrvatu, prvo na opći interes, to jest u ime jedne generacije koja je došla studirati glumu s široko otvorenim, naivnim očima iz kojih je sukljala strast za pravom umjetnošću glume i u ime prekrasnih nam nastavnika s Akademije koji su nam usađivali ljubav upravo za takvu umjetnost.
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
1349
OD 14.01.2018.PUTA