U mojoj glavi su nastajale misaone slike, vidjela sam riječi kao poludjele ptice, kao zalazak sunca, kao suzu na obrazu i kao zagrljaj. Te slike su budile u meni osjećaje i sjećanje na jedan davni rastanak. Vidjela sam sebe u trenucima koje nisam znala opisati riječima, a onda sam jedne večeri gledala "Baladu tijelu" na pozornici. Te večeri, ah da bilo je to davno, osjetih da tijelo izrsata iz osnovnih prirodnih zakona i napisah baladu tijelu.
Darujem tijelu misao ljepote
osjećaje sreće i duševnog mira
poklanjam mu kapljice divote
uburkanost ljubavnoga vira.
Kad se ljubav i lakoća u jedninu spoje
tada srce duši šalje poruku dobrote
i svi se treptaji u postojanju zbroje
u lepršavom ostavrenju tjelesne ljepote..
Vatru ću zapaliti tu negdje u dubini tebe
zagrijati ću snenost kao srca znak
iskri li to vulkan želja, zapitkujem sebe
dok lava uzbuđenja razbija duševni mrak.
u vrtlogu snenom treba želju odabrati,
ljubavi prepuštam tu odluku važnu
ona će sada sigurno najbolje znati
i kao i uvijek neće donijeti odluku lažnu ...
Čutim srca sjeme i klijanje ljubavi u tebi
vidim ljepotu tek izniklog ružičastog cvijeta
osjećam čudesno lepršanje leptira u sebi
i spoznajem jedan treptaj više sigurno ne smeta ...
Leptiri plešu vječni tango i plešući te čiste,
lepršavi, zaneseni, zaljubljeni krilima tek mašu
trenutci snova, iluzija slike nisu više iste
cvjetaju novi pupoljci na duševnom krašu.
Tek treptaj oka i duša blješti slikom zdravom
napunjena iskricama energije, srca slavljem.
U osjećajnoj rapsodiji svjetlo iskri bojom plavom
Gerschwin nas pozdravlja vječnim duševnim zdravljem.
Na pozornici života žena i muškarac u prošlom i trenutačnom zagrljaju su mi uistinu plesnim pokretom dočarali osjećaje pisca drevne balde. Poželjeh s njima zaplesati, da kroz plesni pokret osjetim uistinu ono napisano, jer to je u isto vrijeme bila balada o njihovom i mom tijelu u trenucima tuge, tog riječima neopisivog osjećaja.
Dva lijevo, jedan desno i ja vidjeh njihova lica u zrcalu sna, našminkana za nastup, ali šminka nije mogla sakriti njihovu čežnju za ljubavlju koja ih je spajala i odvajala u isti tren. Pokreti njihovih glava su odavali čas sreću, čas bol. Glave su padale i dizale se, dva lijevo jedan desno, oni su iz kolijevke svojih poriva crpili zagrljaje svaki tren drugačije, ali sa uvijek istim žarom. Na dlanovima su treperila njihova srca, na usnama zanos, a u mojim zrcalnim neuronima su nastajale nove misaone slike i ja uistinu doživjeh baladu koju sam pročitala.
On je pokretom govorio o vremenu kada su još slobodni i sretni, kao poludjele ptice, pjevali ljubav. Ona se pokretom prisjećala da je odjednom poslije te ljepote prestalo sjati sunce i da se ugasio san.
Pogledaj, poziva je on, pogledaj moja slatka damo, ovdje treperi nova vatra slična onoj iz našeg prvog poljubca i prvog ljubavnog plesa. Pokreti su uistinu postajali sjenke njegovih osjećaja, ja vidjeh njegovu dušu u pustinji osjećaja i osjetih oluju njegovih nadanja i želja. U pokretima njegovih dlanova zatreperiše ostaci njegova srca, i ja u izrazu njegovog licu prepoznah i vidjeh tugu za prošlim vremenima.
Tada doista shvatih da tango nije samo ples, on je doživljaj i izraz duševnih stanja. Tijelo pokretom odaje sve svoje tuge, sreće i nagovješćuje snove. Mišići sjedinjeni u ritmu koji dolazi iz dubine duše s lakoćom nose tijelo u svim pravcima, oslobađaju se napetosti, postaju uistinu strune koje titraju i prevode napisano i odsvirano u vidljivi izraz, pa mi promatrajući plesače tanga u njihovim pokretima prepoznajemo stanja svih ljudskih duša i razumijemo sve jezike svijeta.
Bilo koji ples je pokret u kojem svatko od nas najlakše pronađe svoj ritam i onda lebdi parketom i zaboravlja brige, nesvjesno ulazi u svijet snova i zanosa. Plešući svi mi gubimo godine, bolovi nestaju, tuge zamiru, neki novi stari osjećaj se nazire na našim licima.
A možda je to sve samo ljubav?