Polikletov kopljonoša

Dorifor je brončana skulptura mladog atlete-nosača koplja. Statua nam pokazuje mladog sportaša koji je težinu cijelog tijela prebacio na desnu nogu, dok mu je lijeva noga savinuta u koljenu i povučena malo natrag u zglobu kuka, a tlo dodiruje samo prednjim djelom stopala. Tijelo mu je malo zakrenuto, te se doima u blagom pokretu. Usprkost poimanja pokreta, ta statua odaje harmoniju čovječjeg tijela, ali ukazuje nam i njegov osjećaj održanja ravnoteže u pokretu. To je prikazano položajima uporišne noge i noge u pokretu. Iznad uporišne noge je zdjelica malo povišena, a rame lagano spušteno, iznad noge u pokretu je zdjelica spuštena, a rame uzdignuto. Takvim položajem dijelova tijela skulptor je želio u promatraču probuditi spoznaju za harmoniju pokreta. Statua je izrasla iz spiralne dinamike Polikletovih misli i izrasla po zakonu zlatnoga reza pa dok je promatram u meni se budi osjećaj za ljepotu i sklad građe ljudskog tijela.

Naše tijelo, naš mozak i univerzum misaono- osjetilno osjećajnog u nama, svojim zajedničkim radom, nam omogućavaju naše snalaženje u prostor- vrmenu, toj čudesnoj dimenziji koju za sada samo misaono možemo spoznati.

Uspravljanjem na dvije noge suprostavili smo se sili teže, ali smo u isto vrijeme postali i ovisniji o njoj. Živeći s njom mi znamo što je u odnosu na gravitaju  gore, a što je dole, a zahvaljujući djelovanjima našega mozga i univerzuma umnoga u nama znamo što je u odnosu na naše tijelo desno, a što lijevo.

Spoznavši našu ovisnost o gravitaciji, toj čudesnoj energiji u čijim treptajima jednostavno živimo, trebalo bi nam biti jasno da se pravilno držanje tijela ne ostvaruje naporom, nego suigrom energija gravitacije i energije koju pravilnim korištenjem svih dijelova tijela sami stvaramo..

Naš osnovni mišićni tonus, to naše za mnoge često nedohvatljivo šesto čulo, nazvano propriocepcija, je iznjedreno iz djelovanja, duboko u našem tijelu, skrivenih osjetila.

Šireći se putevima od našega mozga ka tijelu ti nervni putevi se križaju na mjestu na kojem se dotiču naša lubanja i ATLAS taj čudesni titan koji još uvijek potvrđuje davni mit, ATLAS NOSI NA SVOJIM LEĐIMA CIJELI SVIJET. Zahvaljujući razvoju znansti i sve preciznijim spoznama o djelovanju ljudskoga mozga mi danas znamo da je u ljudskoj glavi, među bezbrojem neurona smješten cijeli svijet.

Osnovni mišićni tonus je uvijek prisutan u našem tijelu i on je neprestana je potpora svrsishodnom izvođenju naših svakodnevnih pokreta.

Mišići se u cijelom tijelu raspoređeni u paru, što znači, jedan mišić savija ili približuje, a drugi ispruža ili udaljuje djelove tijela, jedni rotiraju zglob prema unutra, a drugi prema van. Jedan od mišića u paru uvijek stabilizira zglob dok ga drugi pokreće.

Njihovim zajedničkim radom je tijelo ČOVJEKA ostvarilo svoj svoj uspravni stav s vječnom težnjom ka istezanju kralježnice u visinu, koristeći se pri tome spiralnom dinamikom proizašlom iz zakona zlatnoga reza, osnovnog zakona koji je uvjetovao nastajanje zglobova u tijelima svih živih bića.

Da bi doista si osvijestili pravilno držanje tijela i osjetili da je ono jedan od uvjeta za ostvarenje umjeća svakodnevnog pokreta, trebali bi aktivno, ali opušteno, sudjelovati u svim trenutcima njegovog nastajanja. Samoosjećajnost i samoosjetilnost, ti čudesni anđeli naše svijesti, nam pri tome pomažu, oni nas dotiću svojim nježnim dlanovima i uče da zavolimo dan u kojem se budimo.

Pošto je svakodnevica okvir iz kojeg izrasta slika našeg života, trebali bi naučiti u njoj, bez nepotrebnog napinjanja mišića i preopterećivanja zglobova, svrsishodno djelovati.

Za mnoge ljude je dugo stajanje na jednom mjestu mukotrpno i naporno.

Nepravilno i pravilno stajanje

Zamislimo si kako se naše tijelo ponaša kod dugog čekanja autobusa. Nakon obavljenog posla u gradu mi se žurimo kući i umorni, pogrbljeni i pomalo nestrpljivi stojimo na autobusnoj stanici. Minute prolaze, a tijelo polako odkazuje poslušnost.

Neumorna sila teže nas povlači stalno prema majčici zemlji, mišići savijači tijela, u tim trenucima odgovorni za njegovu postojanost, se pri tome skraćuju
/trbušni mišići, prsni i mišići prednjeg dijela ruke, stražnjeg dijela natkoljenice, te unutarnji rotatori zglobova kuka i ramena/.

U isto vrijeme se mišići, odgovorni za ispravljanje tijela i održanje uspravnog stava,
/leđni mišići, mišići vrata i te vanjski rotatori kuka, i stabilizatori zdjeličnog pojasa, te vanjski rotatori ramenog zgloba i u isto vrijeme stabilizatori ramenog pojasa/
svojim protudjelovanjem sve više napinju i slabe. Naše tijelo se sve više savija i pri tome gubi svoju osnovnu stabilnost u polju gravitacije tom čudesnom energetskom polju u kojem smo rođeni.

Točka sile teže se pomiče prema van, tijelo gubi unutarnju dinamičku ravnotežu i postojanost, zglobovi su krivo opterećeni, rad mišića neravnopravno raspoređen, potrošnja energije nesvrsishodna, a umor u mišićima, kao konačni rezultat takvog stajanja, izaziva bolove u križnom dijelu leđa, u vratnom dijelu kralježnice, u ramenima i kukovima, glava pada naprijed i prijeti išćašenjem zgloba između atlasa i lubanje, noge otkazuju poslušnost, stopala peku i otiču, a autobus nikako da stigne.

Dočekavši ga, bacamo se na prvo prazno sjedalo, skraćujući još više, već skraćene, mišiće prednjeg dijela tijela, opterećujući još više kralježnicu i leđne mišiće, skupljajući ramena i kukove, glavom uvučenom među ramenima. Tako nepokretnima čini nam se da se odmaramo, da činimo dobro umornom tijelu i tako sve do izlazne stanice.

Muke počinju, ponovo, ustajanjem. Leđa bole, prepone pucaju, glava tutnji, kod svakog uzdaha boli u prsima. I tako se vučemo do kuće, ograničujući pokrete, gubeći pri tome ritam i dinamiku pokreta, a bolovi rastu.

Šta napraviti da ne dođe do sličnih situacija, kako ostvariti spoznaju pravog osjećaja dinamične ravnoteže unutar tijela?

Koncept "Manu propria kineziterapija" je proizašao iz moje ideje o ostvarivanju umijeća svakodnevnog pokreta, pokreta koji proizlazi iz naše spoznaje multidimenzionalnosti našega uma. Svijesnost o prostor- vrijemu toj misaono- osjećanoj dimenziji našeg postojanja u svemiru je osnova moga koncepta. 

Metode untar tog koncepta, koje još uvijek razrađujem, sam nazvala

4- D samospoznaja iliti SVIJESNOST 

Četverodimenzionalno samopoimanje je nešto kao "konstruktivno mirovanje" pri kojem ležeći na leđima ili trbuhu doživljavamo i spoznajemo svoje tijelo i osjećamo pokrete u onim zglobovima kojih inače nismo svjesni. Pokušajmo taj spoznati osjećaj za tijelo u ležećem položaju pretvoriti u osjećaj za tijelo kod stajanja.

4- D samostabilizacija iliti samoosjetilnost 

Kada smo metodom samopoimanja spoznali postojanje malih zglobova i mišića u dubini našega tijela tada ih je moguće svjesno i pokretati. Stabilizacija u odnosu na tijelo i pokret ne znači mirovanje nego svjesno aktivno sudjelovanje u održanju našeg uspravnog stava.

4- D samomobilizacija iliti samoosjećajnost

Četverodimenzionalna samomobilizacija izrasta iz samopoimanja i samostabilizacije. Koristeći se vježbama za balansiranje tijela usklađivanjem pokreta i proprioceptivnog pamćenja te kombiniranim vježbama propriocepcija i refleksni pokreti mi ostvarujemo konstruktivno stajanje na jednom mjestu.

Dugo stajanje pri čekanju autobusa bi moglo postati  tjelovježba, koja pojačava naše proprioceptivno pamćenje i učvršćuje naš uspravni stav. Tako i dugo čekanje prestaje biti gubitak vremena jer svjesno trajemo i sudjelujemo u tom vremenskom odjeljku našeg života.

Kada autobus stigne mi ćemo se s lakoćom uspeti u njega i svijesni svog tijela potražiti prazno sjedalo. U koliko su sva sjedala zauzeta neće nam biti teško, koristeći se dalje vježbama balansiranja, propriocepcije i refleksnih pokreta održavati dinamičku ravnotežu u jurećem autobusu na vijugavoj cesti do zadnje stanice. Poslije toga se i hod do kuće pretvara u ples na asfaltu.