Vjerovanje da iz ništa, nešto može nastati, nije dokazano ni u jednoj mitologiji i ni u jednoj religiji, pa čak ni u knjizi iz koje se sve drugo razvilo, Bibliji.
Iako ne dokazan taj je postulat u vrijeme srednjeg vijeka, iz ignorantie, naučenog neznanja, postao dogma u koju se moralo vjerovati.

U srednjem vijeku su gorile lomače i svi oni koji nisu slijedili dogmu su bili spaljeni, svi koji su se usprotivili tadašnjem neznanju i pokušali dokazati ovo što mi danas osjećamo iako to što osjećamo još uvijek znanstveno nije dokazano.

Bog, ta čudesna iskra energije iz koje je sve nastalo, je u nama samima. Sreća naša je da ne živimo u vremenu inkvizicije i tihih lomača.

Ideje se ne rađaju u praznim glavama. Svijet ideja nastaje iz podataka koje smo pohranili u onom dijelu mozga iz kojeg proizlaze naša pamćenja i sjećanja.

Što više podataka to više ideja, to više mogućnosti da uspijemo uistinu pronaći nova rješenja za stare probleme, nove odgovore na prastara pitanja.

Bog je u nama, on je naš prostor i naše vrijeme. Vrijeme tada postaje sudionik u traženju istine o prostor- vremenu, toj čudesnoj dimenziji našeg postojanja.

Čovjek je vrijeme rastegnuo i podjelio, a mi smo ga odvojili od sebe i stalno trčimo za njim.
Stvoren je model velikog svijetskg sata po kretanju nebeskih tijela i on nam omogućuje mjerenje i određivanje zakona u prirodi. Taj veliki svijetski sat sadrži vrijeme u sebi, vrijeme vidljivo u putanjama sunca, mjeseca i zemlje.

Promatrajući beskrajno zvijezdano nebo mi vidimo pokrete u njihovom nastajanju, tim pokretima brojimo svoje sate, dane, mjesece i godine ne osjećajući taj isti pokret u sebi.

Spoznajmo zvjezdano nebo u sebi, prepoznajmo sunce negdje u dubini svoje sfere, počnimo gledati svojim trećim okom i tada ćemo vidjeti kako se planete kreću na svojim putanjama i kako se energija širi našom svijesti.

Čovjek je mali univerzumi u velikom, ali u isto vrijeme je i više od velikog univerzuma jer je čovjek  spoznao da veliki univerzum postoji.

Milijarde tih malih univerzuma lutaju plavom planetom nesvjesni svojih snaga i svoje moći. Mnogi uzaludno muče svoja tijela i svoju dušu da bi se možda jednoga dana spojili sa vječnosti i beskonačnosti velikog svjetskog sata ne osjećajući taj sat u sebi.

Tisuće znanstvenika luta granicom između znanja i neznanja tražeći izvor energije koja im taj put omogućava. Dokazali su da je prostor i vrijeme u nama, ušli u najsitnije djeliće materije i dokazali da ona nije čvrsta, da je ona samo vrtlog energije iz koje se razvio ovaj veliki svijet.

Ako je uistinu na početku bio Bog, taj mali čudesni univerzum, ono duplo biće koje je svojom misli u sebi osmislio pokret i stvorilo čovjeka onda mi uistinu nosimo u sebi gene stvoritelja i u sebi nosimo cijeli svijet.

Zar ljubavni čin nije sjedinjenje energija u novo biće koje u sebi nosi znakove anime i animusa, duplo biće iz kojeg nastaje novi čovjek, novi mali univerzum.

Snaga stvaralaštva je od samog početka u nama, ono je tvar iz koje se razvio naš duševno- emocionalni univerzum, zaliha koju moramo znati vrednovati i koristiti. Naročito danas, kada smo bombardirani proizvodima tuđih ideja, trebali bi koristeći svoje zalihe razvijati svoje umijeće.

Direktna spoznaja svijeta u kojem živimo i spoznaja sebe samoga otkriva puteve ka tim, često zatomljenim, zalihama neprerađenih i nespoznatih osjećaja. Naše stvaralaštvo, umijeće našeg postojanja izrasta iz podsvijeti, onog beskrajnog mora naše svijesti u kojem prividno miruje naše osjetilno- osjećajno- duhovno "Ja".

Zaronimo u sebe sama, zaplovimo svojim beskrajem, svojom dimenzijom prostor- vremena, tom čudesnom stvarnosti naše duše. Iz nje proizlaze ideje iz kojih nastaju nove spoznaje i nova znanstvena otkrića.

Intuitivno, neposrednim zamjećivanjem, ulazimo u beskrajni svijet ideja, doživljavamo svoje duhovne oluje iz kojih, kao bljesak munje, izrastaju naše misli. Misao putuje u nebo i spaja se sa izvorom, a njeni proizvodi ostaju oko nas kao izgovorena ili napisana riječ, nacrtana slika ili isklesana skulptura, tonovi i zvuci vječnih melodija, predmeti kojima se služimo, građevine u kojima stanujemo, računala i virtualni svijetovi u kojima opet izmenjujemo misli.

Bog sanja naš život i proizvodi energiju koja se uvlači u trenutak našeg svjesnog postojanja. Čovjekov stvaralački um se pita tko je ili što Bog, ta čudesna energija koja već milijardama godina neumorno snuje nove snove iz kojih izrastamo mi.

"Ex nihilo nihil fit" prvi je napisao Lukrecije u svom djelu "De rerum natura". 
"Sve ima svoj uzrok" odgovaraju danas znanstvenici.
"Što je uzrok postanku svijeta?" pitaju crkveni oci.
"Svijet sam." odgovaraju znanstvenici.
"Gdje je tu Bog?" pitaju crkveni oci.
"Bog je moja svijesnost o njemu, on je u meni." odgovaram osjećajući ljubav u sebi.
"Što je svijet?"
"To je ono što se događa u mojoj glavi"
"Tko je stvoritelj tog svijeta?" ustrajni u svom vjerovanju pitaju crkveni oci
"Ne vaš, nego moj Bog"
"Tko je tvoj Bog?"
"Energija kojom mislim, volim, osjećam. Ona je izvor i ušće mojih snova, njome vidim, slušam, kušam, mirišem i dodirujem, bez nje nebi bilo svijeta u mojoj glavi"
"Kako je svijet ušao u tvoju glavu?"

Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji.

Malen, neprimjetljiv i neosjetljiv pokret je stvorio prvu misao koja je postala osjećaj, osjećaj iz kojeg se razvio svijet i mi u njemu.

Ulazim u katedralu svjesne spoznaje, u kristalni dvorac koji se grije u dubini duše, o onom njenom dijelu koji se krije iza misli i osjetila.

Sveti gral, izvor života je u nama samima, ali on je i u svakoj točki univerzuma. Krenimo osjećanjem osjećaja od svjetleće točke, osjetimo je kao središte svijeta i doživimo početak svijeta.

Prvo je bila središnja točka zavrtanja, točka u kojoj su se susrele svijest i podsvijet, dva osnovna pola našeg postojanja iz čije se ljubavi rodio spiralni pokret i počela razvijati svijesnost.

Svijesnost raste, superstrune, tvar iz koje je izgrađen svemir, u njoj titraju, a spiralna dinamika misli stvara prostor u kojem svijest spoznaje izrastajuće dimenzije.

Središnja točka postaje struna i stvara drugu dimenziju, radius kružnice koja daljnim titranjem prelazi u kuglu. Prozračna kugla se kao balon širi, strune titraju u njoj, hrle u zagrljaj, sjedinjuju se i plešu, a iz tog plesa se rađaju nove strune koje svojim plesom stvaraju nove malene harmonične prostore, nove točkice.

Miliarde takvih malenih duplih bića plešući gluho kolo šire krug svog postojanja. Kola se odvajaju, nastaju nova izgledom drugačija kola. U sve većoj prozraćnoj kugli zasja svjetlo i pojavi se tama, svijest i podsvijest univerzuma se spojiše u život.

Superstrune, svojim neprestanim plesom grade atome, sjedinjuju se u ćelije, rastu u molekule sjedinjuju se u sunce i kugla dobi toplinu i nove zakone.

Obasjana u cijeloj svojoj harmoniji kugla pleše svim svojim strukturama, iz nje u njoj izranjaju nove kugle i one plešući svoje puteve slijede sunčanu svjetlost na njegnom putu.

Odjednom iz tame zasja plava kugla. U vrtlogu njenog nastajanja se odvojiše čestice i kao kristali zasjaše njenom površinom. Strune sunčeve svjetlosti se spojiše s tim kristalima. Iz te sinteze niknu zelena boja i izmješa se sa plavetnilom, a oko malene plave kugle nove strune zaplesaše svoj novi ples.

Plava kugla je dobila plašt i njime se odvojila i postala prepoznatljiva u Anima Mundi, svijesti univerzuma.

Tu u tom plavetnilu vode i zelenilu života strune zaplesaše svoj samostalni ples.
Ecce, gle nastade zemlja.

Autopoiesa, samoostvarajući proces u dinamički samoorganizirajući proces cijelog sustava i postade prvi zakon koji je zavladao plavom kuglom.

Ecosfera zasja svojom ljepotom i postade vječna pratilja najvećeg svećenika univerzuma, sunca.

Vrijeme koje se iz prvog pokreta zajedno s njom stvaralo se podijeli u dan i noć, godišnja doba i godine i stoljeća. Prvi pokret, aktus purus je autopoieza, samoorganizirajući proces iz kojeg izranjaše mora, rijeke, brda i doline. Tako je iz prvog pokreta nastao plavi planet na kojem je pokret izrastajući iz sebe samoga stvorio i svijesno biće čovjeka.

Vidim plavu ljepoticu kao na dlanu i uspoređujem ja sa Platonovom Atlantidom, pa onda sa kasnije napisanom Campanellinom zamišljenom "Civitas solis", državom sunca.

Sanjane utopije, željene zemlje izrasle iz misaonog bogatstva i mudrosti velikih umova. To su svijetovi u kojima vladaju Snaga, Mudrost i Ljubav.

Probuđena svijesnost nam omogućava spoznaju da smo doista rođeni u predivnoj oazi univerzuma, u sunačanoj državi snova. Mi smo čestice snage, mudrosti, sreće, mira i ljubavi koje stvaraju ovaj čudesni svijet.

Zatvorimo oči i uši, gledajmo i slušajmo srcem, tada ćemo osjetiti da taj čudesni otok sreće, ljubavi i mira, otok koji mnogi još uvijek traže izvan sebe, otok kojega nema, ipak postoji, da se nalazi u nama samima.

Vjerujmo u sebe same, u svoju mudrost, snagu i ljubav, vjerujmo i onda utopije prestaju biti utopije, onda više nećemo tražiti Atlantidu i Civitas solis jer one su naša svijesnost.