Homo sapiens, homo faber, homo ludens, homo erotikus, homo univerzalis, čovjek je rođenjem nježan i krhak, lijep i čist, kose svilene i orošene kao latice tek procvale majske ruže, ruku sličnih plavom nagovještaju zore, s nogama od ljiljana koji njegovo aristokratsko mjesto u beskraju svemira potvrđuju, jer čovjek je rođen slobodan. U univerzumu svijetlosti on postaje prostor svjetla, vrijeme svjetla, duša svijetla, tijelo svijetla, zvuk svijetla, boja svijetla. I zauvjek ostaje beskrajni krajolik svjetla, čudesni pejsaž svijetla, panorama svijetla. Čovjek je rođenjem blistavo jasan i zračeći, proziran i mnogobojan, neomeđen dimenzijama, rođen u mnogodimenzionalnosti, on svjetluca neprekidno u vječnom pokretu, vječnom zagrljaju svjetlosti i boja. Čovjek ta čudesna oaza u beskraju svemira, fatamorgana na ravnicama žeđi, iskra u globalizaciji spoznaje, zagrljaj boja u vječnom spektrumu duginih boja, svijetlo u svjetlosnom zagrljaju neba. Duga taj biblijski most između neba i zemlje, veza između Boga i čovjeka, potvrda drevnog vjerovanja, drevna spoznaja, drevno dokazivanje njegova sudjelovanja u univerzumu svijetlosti. Iz duginog spektra rođen, čovjek svojim svijesnim postojanjem u vječnom svjetlosnom zagrljaju dokazuje sobom i u sebi postojanje uverzuma boja, prostor plavo svjetlo, vrijeme ljubičasto svijetlo, voda bijelo svijetlo, zemlja žuto svijetlo, vatra crveno svijetlo, vjetar zeleno svijetlo.Treperavo svijetlo izraslo iz izvora svijetla nad svjetlima, svojom refleksijom u susretu sa beživotnom materijom i bezvremenom svijesti od početaka svijeta piše poeziju o čovjekovom postojanju u univerzumu. Samo istinsko znanje nas može uvesti u spoznaju tih zakona i onda možemo osjetiti doživljaj izrastanja i sudjelovanja u širenju svijetlosti i uistinu osjetiti da smo tek zrnce zvjezdane prašine, tek zrnce pjeska velike Sahare, tek kapljica vode u oceanu sna, tek dašak vjetra u zagrljaju beskraja, tek iskrica u vječnoj vatri života, osjetiti da smo slobodni rođeni i da smo zauvijek SLOBODNI.
Čovjek, ja, ti, ona on, mi, svatko od nas živi u svitanju, u zenitu, u sutonu, u suzama neba i bljeskanju munje i gromovima neba, zagrljaju svjetlosti i zvuka, vatre i vode, pjeska i pjene.
Čovjek je buket satkan od mirisa i boja uspomena, on je iskreće zrnce zvjezdane prašine, jedino zrnce bezvremena koje je u evoluciji dobilo svijest i mogućnost osluškivanja simfonije života i svijesnog sudjelovanja u širenju energije ljubavi.
bglavac
irida
edin.kecanovic
