N.B.

Razmatrajuci filozofiju Antonia Gramscija mnogi uglavnom vide njegove filozofske I znanstvene poruke a da ne vide njegov osobni tragizam.

Zlatan Gavrilovic Kovac

Da bi filozofija egzistirala kao filozofija prakse ona nuzno mora rascistiti sa onim razumijevanjem Marxa koje mu oduzima njegov revolucionarni znacaj pretvarajuci samu filozofiju u jednu od mnogobrojnih varijanti gradanske ili cak predgradanske ideologije a sam socijalisticki pokret u jednu od mnogobrojnih formi gradanske realne politike. Teoretsko rasciscavanje sa ovim tendencijama otpocelo je vec nakon Prvog svjetskog rata zahvaljujuci takvim misliocima kao sto su Lukacs, Korsch, Bloch da spomenemo samo najvaznije koji su vratili dignitet revolucionarnom filozofskom misljenju pokazavsi da se Marxova misao ne moze povezati sa njenim gradanskim recepcijama u marksizmu Druge Internacionale I u dijalektickom I historijskom materijalizmu odnosno marksizmu-lenjinizmu Trece Internacionale. Nadalje, objavljeni su neki fundamentalni Marxovi radovi : Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1932 godine, Grundrisse 39-41 odnosno 1953 godine I oni pokazuju Marxovo misljenje u nesto drugacijem svijetlu od onog Engelsovog. Zahvaljujuci ovoj cinjenici mozemo reci da je ovim u odlucnoj mjeri suzen prostor za takozvanu "znanstvenu" ili "dijalekticko-materijalisticku" recepciju marksizma. Konacno nakon Drugog svjetskog rata dolazi do revalorizacije znacenja spomenutih mislilaca kao I do pojave novih kod kojih postaje vazna kriticka recepcija kako gradanske tako I staljnisticke varijante dogmatskog marksizma.

Razdoblje Gramscieva suzanjstva u tom pogledu posve je drugacije. Doduse vec su tada Lukacs I Korsch bili objavili svoje najznacajnije radove: Povijest I klasna svijest, Marksizam I filozofija. Za vrijeme tog suzanjstva objavljene su I Lenjinove Filozofske biljeznice, izlaze takoder Marxovi manuskripti, publicira se Zeitschrift fur Sozialforschung itd. Medutim svi ovi radovi Gramsciju su nepoznati ili gotovo nepoznati sto je razumljivo imali se na umu jednostavna cinjenica da je Gramsci bio izrazito ogranicen u mogucnosti koristenja marksisticke I bilo koje druge literature. Gramsci je poznavao Lukacsevu Povijest I klasnu svijest samo indirektno te je procitao mozda njegov esej o Rosi Luxemburg a nije iskljuceno da je procitao I recenziju Buharinove knjige o historijskom materijalizmu. No Lukacsevu kritiku Buharina I osudu za teoretski revizionizam koju je Ziniovjev na 5.Kongresu Kominterne uputio medu ostalima I Lukacsu, Gramsci je poznavao gotovo sigurno. Dakle, Gramsci je suocen s jednom realnoscu da u okvirima Kominterne I dalje vlada dogmatska recepcija marksizma. Stoga je on suocen sa jednom neophodnoscu da se razracuna s tada vladajucom interpretacijom Marxa, s historisjkim materijalizmom u tumacenju marksizma Trece internacionale na isti nacin na koji se on suocava I s nuznoscu kritickog pristupa tradicionalnoj filozofiji pri cemu se uglavnom misli na kritiku idealisticke varijante gradanske filozofije Benedeta Crocea. Dakako, kritika Crocea nije nesto sto bi bilo principijelno razlicito od kritike dogmatskog marksizma jer kritika Croceove filozofije kao vrhunskog dometa gradanske misli toga doba ne predstavlja nista drugo do jedan vid Gramscijeve kritike gradanskih oblika misljenja. Oba ova aspekta Gramscijeve kritike temelje se na njegovom poimanju filozofije prakse koja se I sama gradi kroz misaono suceljavanje I razgranicavanje s gradanskim formama misljenja. Polaziste Gramscijeve kritike sastoji se u koncepciji filozofije prakse kao apsolutnog historizma. Njegova bit sadrzi se u stavu da je filozofija prakse apsolutni historizam, apsolutno posvjetovljenje I ovozemaljskost misljenja, apsolutni humanizam povijesti. Tako nasuprot Croceu koji poima marksizam kao "novu transcedenciju" Gramsci inzistira na ovozemaljskosti misljenja I na pojmu povijesti kao djela ljudske prakse. Dakle kada kazemo "Gramscijev historizam" tada naravno ovaj historizam ne smijemo poimati u smislu historisticke filozofije na primjer jednog Diltheya, Simmela ili pak Troeltscha koji inzistiraju na individualnosti historijskih cinjenica kao niti u smislu Croceovih pretenzija vec na nacin koji proizlazi iz ovih odredbi: "Sve do njemacke klasicne filozofije poimalo se filozofiju kao receptivnu ili u najboljem slucaju sredujucu djelatnost, dakle kao spoznaju jednog mehanizma koji objektivno djeluje nezavisno od covjeka. Njemacka klasicna filozofija uvela je pojam "stvaralastva misli" ali ne u idelistickom I spekulativnom smislu. Cini se samo da je filozofija prakse na osnovi njemacke klasicne filozofije pomakla misljenje za jedan korak naprijed izbjegavsi svaku tendenciju koja vodi k solipsizmu I historiziravsi miljenje time sto se ono uzima kao pogled na svijet, kao "zdrav razum" koji se masovno prosirio, a to sirenje ne bi se dalo ni zamisliti bez racionalnosti ili povijesnosti, tako da se moze preobraziti u aktivnu normu ponasanja. Stvaralacki treba dakle razumjeti u "relativnom"smislu kao misljenje koje modificira nacin na koji osjeca vecina pa time I samu zbilju koja se bez te vecine ne moze niti pomisljati. Stvaralacki I u smislu da nema zbilje koja bi opstojala po sebi, u sebi I za sebe, vec ona opstoji u povijesnom odnosu s ljudima koji je mijenjaju." ( A. Gramsci, Quaderni del carcere, V. Gerratana, Einaudi, Torino 1975, str. 1485-6.) Dakle smisao pojma "historizam" mora se traziti u povijesnosti I to tako razumijevane povijesnosti koje znacenje ona zadobija u kontekstu Marxove kritike Hegelove spekulativne filozofije kao I Marxova poimanja povijesti kao djela ljudske prakse sto znaci da upravo odavde slijedi odbacivanje koncepcije zbilje izvan povijesna ljudskog djelovanja, prakticke ljudske djelatnosti. Osebujnost I posebnost Gramscijeve rasclambe sadrzana je u tome sto on Marxovu misao o odnosu filozofije I proleterijata promjenom stanja svijesti "vecine" oznacava ujedno I promjenu povijesne zbilje. Stoga Gramsci razmatra "narodna vjerovanja" kao "materijalnu snagu" kojom se iz "ciste filozofije" prelazi u stanje nove povijesne zbilje zasnovane na prihvacanju filozofije od mnostva ljudi. Medutim taj " prelaz iz filozofije u ideologiju", to masovno usvajanje temeljnih zasada filozofije, ideja sto su oblikovane tokom cjelokupne duhovne povijesti covjecanstva nije liseno nekih pojmovih teskoca. Gramsci govori o tom prelazu ka uzdizanju svijesti sirokih narodnih masa na visu razinu, o dovodenju te svijesti do kriticnosti I dosljednosti. Medutim ostaje ta problematika izgradnje jednog pogleda na svijet otvorenom, dakle, ostaje problem mogucnosti izgradnje tog pogleda na svijet koji ne bi bio receptivan I kontempativan koji stoga vise ne bi bio "puki" "pogled na svijet" vec revolucionarna samosvijest. Konzekvencije ovih prijepornih postavki susrest ce Gramsci vec u analizi teologizacije historijskog materijalizma. Stoga su vrijedna Gramscijeva upucivanja na prakticko-preobrazavalacki karakter filozofije prakse, na njeno nastojanje o preobrazbi masovne svijesti iz njezinog prvotnog amorfnog stanja u kriticku revolucionarnu svijest, u revolucionarnu samosvijest I na to da filozofija prakse moze postati povijesno djelotvornom samo ukoliko ne ostane filozofija za akademske filozofe. Gramscijev apsolutan historizam polazi od kritike unutrasnjeg rascjepa u marksizmu koji je izveo revizionizam I polazeci od takvog razdvajanja on smjera ka novom jedinstvu. Naravno unutrasnji rascjep u marksizmu podjednako dira I dogmatski marksizam Druge I Trece internacionale. Polazeci od Marxove kritike materijalizma I idealizma u Tezama o Feuerbachu Gramsci smatra da se ponovno reproduciraju jednostavnosti materijalizma I idealizma sto navodi na potrebu uspostavljanja vise sinteze u moment viseg razvitka filozofije prakse. Jos je Hegelova filozfija uspostavila sintezu materijalizma I idealizma kada je hegel "ucinio dijalektickim dva momenta zivota misli, materijalizam I spiritualizam, ali je sinteza licila na "covjeka koji hoda na glavi". ( Q. str.1861) Nastavljaci Hegela unistili su to jedinstvo I vratili se s jedne strane materijalistickim a s druge strane spiritualistickim sistemima. Filozofija prakse je u svom osnivacu iznova prezivjela svo to iskustvo hegelovstva, fojerbahovstva, francuskog materijalizma da bi rekonstruirala sintezu dijalektickog jedinstva: "covjeka koji je na nogama". Sada je pak smatra Gramsci doslo do raspada uspostavljene Marxove "nove sinteze", doslo je do dvostruke revizije filozofije prakse koja je potakla borbu protiv pokusaja da se Marxovo misljenje uklopi bilo u idealisticke filozofske koncepcije bilo u blok materijalisticki utemeljenog "dogmatskog marksizma." Istovremeno Gramsci je svjestan da je Croceova filozofija kao najznacajniji moment moderne gradanske filozofije nazadovanje u odnosu na Hegelovu spekulativnu filozofiju jer Croce doduse prevladava metafiziku ali se vraca natrag pitanju o odnosu misljenja spram prirodne I povijesne zbilje. Zadatak koji Gramsci postavlja pred sebe jest ponovno uspostavljanje izgubljene prvotne sinteze. Stoga Gramsci pise da je iz kritike hegelovstva roden moderni idealizm I filozofija prakse. Hegelovski imantentizam postaje historizam ali on je apsolutni historizam samo s filozofijom prakse, apsolutni historizam ili apsolutni humanizam. To bi dakle bilo pitanje koje podjednako postavlja na dnevni red mogucnost dometa "nove sinteze" koja ce kao jedno od svojih polazista uzeti Croceovu filozofiju. Ovaj moment je bitan utoliko sto ima prilicno argumenata za tvrdnju da je sam Gramsci pomisljao na Croceovu filozofiju kao na jedan element "nove sinteze". S druge pak strane moramo se suociti s cinjenicom da je sam Gramsci bio svjestan retrogradnog kretanja od Hegela do Crocea I Gentilea. Zato kada on govori o momentu viseg razvitka onda time ne misli na materijalisticku metafiziku dogmatskog marksizma Druge ili Trece internacionale nego na povijesno proizvedene mogucnosti identiteta misljenja I djelovanja, na cinjenicu konstituiranja proleterijata kao "jedinog nasljednika" njemacke klasicne filozofije. Odatle slijedi potreba da se Marxovo prevladavanje Hegelove spekulativne filozofije rekonstruira u svijetlu novih povijesnih mogucnosti. Filozofija prakse stoga mora voditi racuna o cinjenici da je filozofija trajno rjesavanje problema koje namece historijski razvitak, da ona ne smije zapostaviti filozofije koje su joj prethodile jer je I sama nastala upravo kroz prevladavanje najvise kulturne manifestacije epohe, klasicne njemacke filozofije. Dakle ovdje vise nije rijec o tome da se Gramsci oslanja na Croceovu idealisticku filozofiju koja je prema tvrdnji samoga Gramscija ispod Hegelove razine. Prije je tu rijec o zadatku da se kriticki ispitaju smisao I dometi Croceove filozofije, zadatku kojeg je sam Gramsci odredio u analogiji s Engelsovim Anti-Duhringom. Zato Gramsci I govori o potrebi revidiranja historickih teorija spekulativnog znacaja. Morao bi se, tvrdi on, napisati jedan novi Anti-Duhring koji bi mogao biti jedan Anti-Croce sazimajuci ne samo polemiku protiv spekulativne filozofije nego I onu protiv pozitivizma I mehanicizma.

Spekulativnoj filozofiji Gramsci suprostavlja svoj apsolutni historizam koji se historizam razumijeva kao dokinutost svih ostataka jednog posebnog tumacenja povijesti koje tumacenje samu povijest ne poima kao djelo ljudske prakticke djelatnosti vec kao rezultantu djelovanja izvanljudskih sila. Fundamente svoje koncepcije apsolutnog historizma on pronalazi u Marxovoj kritici apstraktnog, nepovijesnog karaktera burzoaske ideologije kao I u njegovoj kritici ideologije restauracije. Bit te koncepcije odreduje Gramsci tako sto kaze da filozofija prakse nije samo pretendirala da objasni I opravda svu proslost, nego da povijesno objasni I opravda I samu sebe. Ona je dakle bila maksimalni "historizam", totalno oslobadanje od svakog apstraktnog "ideologizma", zbiljsko zadovoljavanje povijesnog svijeta, pocetak nove civilizacije. Odrzati taj inicijalni Marxov moment borbe protiv "svih ostataka transcedencije" znacilo je za Gramscija to da se on morao suociti s "pogorsanim oblicima filozofije prakse" , s onim sto ce nazvati teologizacijama historijskog materijalizma.

Pisac Biljeznica nije dakle sklon tome da dogmatski, vulgarni marksizam prihvati kao posljednje dostignuce misljenja. Posve suprotno njegov je pristup Marxovoj misli drugaciji, izrazito nedogmatican. Najbolje se to vidi u cinjenici da je Gramsci doveo u pitanje jednu duboko ukorijenjenu dogmu marksizma Druge I Trece internacionale, naime dogmu o istovjetnosti Marxova I Engelsova misljenja kriticki se odnoseci spram Engelsove orijentacije kao neautenticnog izvora za rekonstrukciju Marxova misljenja s obzirom na neke momente u Engelsovom misljenju koji ce dovesti do nekih vulgarizacija u marksistickom misljenju I filozofiji. Gramscijev apsolutni historizam ima namjeru obnoviti izvorne Marxove uvide koji su dugo ostali zamraceni Engelsovim I Lenjinovim naivnostima. Stovise, krajnje konzekvencije ovog apsolutnog historizma jesu u tezi prema kojoj materijalisticka metafizika nije isto sto I filozofija marksizma. Stoga je paznje vrijedno Gramscijevo zapazanje u kojem on pokazuje zajednicke fundamente religijskog pogleda na svijet I derivata materijalisticke metafizike u "opcem mnijenju". Pokazat ce on I religijski izvor zdravorazumskog vjerovanja u "objektivnost izvanjskog svijeta". Sve su religije ucile I uce da je Bog stvorio svijet, prirodu, kosmos prije nego sto je stvorio covjeka I da je covjek stoga zatekao svijet vec pripremljen, sreden I jednom zauvjek konacan. Dakle ovdje je rijec o ponavljanju marksovske tematike pitanja objektivnosti svijeta docim treba inzistirati na primarnosti povijesne prakse. Na istom se temelju zasniva I Gramscievo promisljanje Marxova prevladavanja materijalizma I idealizma. Medutim on uocava istovremeno nesklad izmedu tako pojmljenog prevladavanja svake moguce metafizike I fakticke situacije u tadasnjem marksizmu I dominantnih tendencija I orijentacija historijskog materijalizma. On zapaza da u historijskom materijalizmu ima jedna tendencija koja "laska" svim laznim tradicijama, improviziranju, fatalistickoj lijenosti, nemisaonom determinizmu, odsutnosti misaone discipline, moralnoj I intelektualnoj neodgovornosti I nelojalnosti. Polazeci od ovih zapazanja Gramsci ce problematizirati I jedan fenomen kojeg je nazvao lorijanizam a odnosi se na mentalitet obiljezen odsutnoscu sistematicna kritickog duha, povrsnoscu u obavljanju znanstvene djelatnosti koji "nije iskljucivo talijanska pojava jer svaka zemlja ima svoj lorijanizam"". Kao sto je poznato istu ili slicnu kritiku ovog fenomena nalazimo kod Kiegkeggarda u poznatom njegovom razmatranju prirode "premisa pisca" u knjizi O teologu Adleru.

Gramsciju je u prvom redu stalo do toga da problematizira ono sto u historijskom materijalizmu uzrokuje tendenciju vulgarizacije. U Zatvorskim biljeznicama on izlaze tu tendenciju: " Sigurno je da se u historijskom materijalizmu formirala jedna losija struja za koju se moze pokazati da odgovara puckom katolicizmu u odnosu na teoretski katolicizam ili katolicizam intelektualaca kao sto se popularni katolicizam moze prevesti u termine "poganstva" ili drugih odgovarajucih religija, tako se I pogorsani historijski materijalizam moze prevesti u "teoloske" termine, naime u termine predkantovske I predkartezijanske filozofije" ( Q, str.851) Rijec je dakle o tome da materijalisticka metafizika marksizma Druge I Trece internacionale naizgled odlucno raskida sa tradicijom docim zapravo jeste jedna losa teologija. U tom smislu nema povrata na materijalisticku metafiziku ovog marksizma nego na povijesno proizvedeno mogucnosti identiteta misljenja I djelovanja, na cinjenicu konstituiranja proleterijata kao "jedinog nasljednika" njemacke klasicne filozofije. Odatle slijedi potreba da se Marxovo prevladavanje Hegelove spekulativne filozofije rekonstruira u svjetlu novih povijesnih mogucnosti. Filozofija prakse stoga mora voditi racuna o cinjenici da je filozofija trajno rjesavanje problema koje namece historijski razvitak, da ona ne smije zapostaviti filozofije koje su joj prethodile jer je I sama nastala upravo kroz prevladavanje najvise kulturne manifestacije epohe.Tu "losiju struju" u historijskom materijalizmu Gramsci ce analizirati na koncepcijama teoreticara Kominterne Buharina. Poznato je da je Buharin otpoceo oslanjajuci se na spise Plehanova o historijskom materijalizmu I marksistickoj filozofiji ciju ce kasniju sistematizaciju osnovnih crta materijalizma I dijalektike s neznatnim preinakama preuzeti I sam Staljin. Krajnje konzekvencije ove tendencije bile su te da je I sama filozofija prakse postala predrasudom I praznovjerjem . Razloge ove metamorfoze treba traziti u cinjenici da je filozofija prakse usmjerena po svojoj nuznoj historijskoj zadaci na moderni narodni preporod I na izgradnju I uzdizanje narodne smjehovne kulture. Popularizacija marksizma medu sirokim narodnim masama potpomaze materijalistickoj reinterpretaciji Marxovih koncepcija I zato jer je ovo poimanje politicki blisko narodu, opcem misljenju I mnijenju, ono je usko povezano s mnogim vjerovanjima I predrasudama, sa skoro svim puckim praznovjericama: "To se vidi u puckom katolicizmu, a posebno u bizantskom pravoslavlju. Pucka je religija krajnje materijalisticka" (Q,1861) Stoga Gramsci I uspostavlja paralelu izmedu idejnog stanja u radnickom pokretu I stanja u katolicizmu upozoravajuci da se " stav filozofije prakse ne smije mijesati sa stavom katolicizma" . Jer nasuprot katolickom odrzavanju cisto izvanjskog jedinstva, filozofija prakse odrzava dinamicki kontakt s novim slojevima narodnih masa I tezi da ih trajno uzdize na visu razinu kulturnog zivota inzistirajuci na kriticko-polemickom a ne dogmatskom stavu. Drugi razlog vulgariziranju historijskog materijalizma Gramsci vidi u fatalizmu najnizih socijalnih slojeva. Jer kada se u borbi nema inicijativa I kada sama borba zavrsava u identifikaciji s nizom poraza mehanicki determinizam postaje velika snaga moralnog otpora. A u svezi sa historijskom ulogom ovog stajalista ono se moze usporediti s ulogom teorije milosti I predestinacije u pocecima modernog svijeta koja je kulminirala njemackom filozofijom I njenim poimanjem slobode kao svijesti o nuznosti. Ono je bilo pucki nadomjestak za uzvik "Bog to hoce" ali je na tom primitivnom I elementarniom planu ipak zapocelo modernije I plodonosnije poimanje od onoga koje je sadrzano u "Bog to hoce" ili u teoriji milosti. Gramsci je fatalizam poimao kao uvjerenje da historijskim razvitkom upravljaju objektivni zakoni istog karaktera kao I prirodne zakonitosti. Fatalisticki finalizam ima zajednicke oblike kao I religijski finalizam. Jednom I drugom finalizmu svojstveno je uvjerenje da je bilo koja voljna inicijativa usmjerena na plansko predisponiranje onoga sto se neumitno mora verificirati na predodreden nacin ne samo uzaludna nego I stetna. S druge pak strane njegova kritika fatalizma smjera na poricanje teoretske utemeljenosti koncepcije predvidljivosti buducnosti. Ovaj se koncept zakonitosti historijskog kretanja metodicki temelji na prirodoznanstvenom pojmu zakona a metafizicki na pojmu prvog uzroka. Medutim unaprijed se moze predvidjeti samo borba ali ne I njezin ishod, ne mogu se predvidjeti cak niti konkretni momenti te borbe jer su oni nuzno rezultati suprotstavljenih sila u stalnom kretanju, nikada svodljivi na fiksne kvantitete. Zbiljski se predvida u onoj mjeri u kojoj se djeluje u kojoj se vrsi voljni napor I time konkretno doprinosi stvaranju predvidenog rezultata. Predvidanje se ne objavljuje kao znanstveni cin spoznaje nego kao apstraktan izraz praktickog napora koji se cini, prakticki nacin stvaranja kolektivne volje. Spoznaje se ono sto je bilo ili sto jeste a ne ono sto ce biti, sto je "nepostojece" pa zato po definiciji nespoznatljivo. "Samo je predvidanje stoga prakticki cin" (Q, 1043-4). Sto se pak tice vazenja statistickih zakonitosti odlucujuci moment predstavlja upozorenje Gramscija da se statisticki zakon moze koristiti u znanosti I u politickom umijecu samo dotle dok siroke revolucionarne mase stanovnistva bitno ostaju pasivnima. Predimenzioniranje statistike suprotstavlja se politickom djelovanju koje tezi upravo tome da se izvuce mnostvo iz pasivnosti to jest unisti zakon velikih brojeva. Dakle ovdje nije rijec o tome da treba poreci svako vazenje tzv. objektivnih povijesnih okolnosti medutim treba poreci nuznost I vjecnost vazenja takvih zakonitosti. Covjek mase proizvodi povijest ali nesvjesno rukovodeci se svojim neposrednim interesima. Tek istinito revolucionarno djelovanje ima u vidu proizvodnju povijesti kao svjesnu izgradnju jednog ljudskog povijesnog svijeta. Prijelaz iz pasivnosti u revolucionarno povijesno djelovanje dovodi u pitanje vazenje statistickih zakonitosti jer se mnostvo iz pasivne mase transformira u svjesni subjekat povijesnog procesa, subjekat koji djeluje u skladu sa svojim svjesnim povijesnim projektom. Gramsci ne odbacuje tzv objektivne uvjete za praksu koja je usmjerena na povijesnu promjenu. Za njega odbacivanje determinizma ne znaci da u svakoj danoj situaciji ljudska snaga volje moze postici sve sto hoce niti da ona uopce nije podvrgnuta nikakvim ogranicenjima. U tom pogledu on se slaze sa stavom da ljudi slobodno djeluju ali pod okolnostima koje nisu sami izabrali odbacujuci medutim tumacenje ekonomskih okolnosti kao odredujucih. Pri tom on ce odbaciti poimanje povijesne prakse kao rezultata "objektivnog" djelovanja ekonomskih okolnosti I posljednju rijec dati ljudskoj stvaralackoj praksi.

U neposrednoj svezi s Buharinovom redukcijom dijalektike na mehaniku stoji I njegovo poimanje znanosti. Buharin "kretanje objektivne zbilje" interpretira u terminima pravilnosti I zakonitosti kako bi na tome utemeljio svoj pojam znanosti. Pravilnost I zakonitost u prirodi I drustvu kaze on potpuno je neovisna o tome dali je ljudi poznaju ili pak ne. Drugim rijecima to je objektivna o ljudskoj spoznaji neovisna zakonitost. Prvi korak znanosti sastoji se u tome da otkrije tu zakonitost I da je izdvoji iz kaosa pojava. Samo je drustvo u svom razvoju podredeno zakonitostima isto onako kao I "sve na svijetu". U skladu sa ovim poimanjem kojem je izvoriste metafizicka koncepcija "objektivnosti izvanljudske zbilje" I mehanicisticka "dijalektika objektiviteta" Buharin je ono prirodno izjednacio s povijesnim iz cega proizlazi "marksisticka sociologija" usmjerena na istrazivanje I otkrivanje kauzalne pravilnosti drustvenopovijesnog razvoja. Dakako, pri tome ova znanost odnosno "marksisticka sociologija" primjenjuje prirodoznanstvenu metodu u istrazivanju drustvenopovijesnog zivota. Takvo razumijevanje znanosti Gramsci u potpunosti odbacuje pa naspram ovog vulgarnog apsolutiziranja znanosti u filozofiji praksi vidi teoretsku svijest svih znanosti, trajno historiziranje I odredivanje ljudskih I socijalnih razloga I nacina djelovanja. Sama znanost jest I sama oblik ljudskog povijesnog djelovanja pa Gramsci smatra da je znanstvena djelatnost prije svega politicka djelatnost koja mijenja ljude I cini ih drugacijim nego sto su bili prije. A u pogledu historijskog predvidanja Gramsci smatra da je predvidanje zbiljski neodvojivo od praktickog djelovanja. Predvida se samo u onoj mjeri u kojom se bori, u kojoj se vrsi voljni napor I time pridonosi stvaranju predvidenog rezultata. Stoga je predvidanje prakticni cin koji se ako nije neka beznacajnost ili dangubljenje ne moze objasniti drugacije nego onako kako je vec izlozeno. Sto se pak tice politickog revolucionarnog djelovanja ono negira vazenje statistickih zakona velikih brojeva I postavlja nas u jednu nedoumicu da se pitamo kako onda statisticki zakon mozemo smatrati nekim bitnim zakonom sociologije. Gramsci odgovara da vec I sam zahtjev za planskom ekonomijom vodi krsenju mehanicki razumljenih zakona statistike jer ovi proizlaze iz slucajne mjesavine beskonacnih pojedinacnih proizvoljnih cina a ozbiljenjem pomenutog zahtjeva ljudska svijest zbiljski stupa na mjesto naturalisticke spontanosti.