Suzama sa lica vremena punimo kalež života,

iz pupoljka sa rajske tratine ispijajmo rosu,

slijevajmo poeziju kiše u kristal ljepota,

kapljicama njenim kitimo kosu.

 

Doživimo ljubičasta praskozorja u svijesti,

gradimo gnjezda od spoznajnog pruća

na tom putu ćemo sami sebe sresti,

svijet će postati naša rodna kuća.

 

Nutarnja oluja se osjećajnom snagom javlja,

u bezvremenu njenom se rađa novi dan,

u beskraju svijesti je trenutak slavlja,

sretan treptaj oka i predivan san.

 

U tihim trenucima duge mračne noći

kada oko nas sav svijet mirno sniva

osjetimo osjećajne ljepote moći,

čaroliju u kojoj duša uživa.

 

Zaronimo budni u dubinu sebe,

tragovima našeg budnog srca

spoznajmo što ga tako zebe

da za toplinom luta i grca.

 

Osluhnimo što nam zvjezde našeg neba šapuću

čujmo glas istine, ono na što duša čeka

uđimo smjelo u osjećanu kuću,

zaronimo u osjećanja meka.

 

 

Osjećam

 

Treptaj svemirskoga oka iskri vrlina sedam,

sedam vranaca jezdi na nebeskoj cesti,

sedam sanja koje dušom gledam,

sedam vila ću u njima sresti.

 

Ćutim,

 

U dubini mene netko srcu znan postoji,

šaptavim svjetlom mi šalje znak,

titrajima tihim ćud mi kroji,

dahom mi daruje zrak.

 

Slutim

 

U tihim trenucima duge mračne noći

kad se čini da je san u zaborav pao,

osjećam snagu ljubavne moći,

sreću koju si mi srcem dao. 

 

 

 http://sretan-trenutak.blogspot.com

http://umijece-vremena.blogspot.com/